Piše: Adrijana Lovrinčević, teologinja, Hagio.hr broj 6.
Odmarajući se na našoj prekrasnoj obali, uživala sam u obiteljskom ozračju – plaže su bile prepune djece, a pokraj njih majke (neke od njih ponovno trudne) i očevi. Kako i sama očekujem drugo dijete, tema ovog članka nametnula se sama od sebe. Još za vrijeme prve trudnoće, prijateljica mi je poklonila knjigu Duhovni pristup rađanju, koja mi je otvorila oči za novi pristup porodu i za njega me pripremila. Autorica knjige je Kelly J. Townsend, vrsna doula (posebno educirana žena za potporu rodilji tijekom poroda; trenutno takvih osoba u Hrvatskoj nema), obučavateljica doula i edukatorica za porod koja više od dvanaest godina podučava metodu prirodnog poroda. Duhovni pristup rađanju izvrsno otkriva strah i načine njegova prevladavanja i donosi informacije o porodu koje nisam našla nigdje drugdje, a vrijedna su i iskustva žena kojima je bogatstvo te knjige pomoglo. Djelo ne isključuje drugačije pristupe rađanju, a cilj mu je ohrabriti žene kako bi počele vjerovati u urođeni osjećaj za normalan, prirodni porod i povjerenje u život u tim trenucima.
“Važno je zapamtiti da ne postoji jedan pravi način rađanja. Mi nismo načinjene kao strojevi čija su sva djeca ista, a svako odstupanje ne znači neuspjeh. U svakom rođenju sadržana je poruka koju možemo primijeniti u svome životu” (Townsend, str. 157.).
Strah od poroda
Sigurna sam kako ne postoji žena koju barem na trenutak nije uhvatio strah od poroda, makar i kao nelagoda pred nečim nepoznatim. I sama u prvoj trudnoći nisam mogla znati što me sve očekuje i tu se krio moj strah. Pripremajući se za drugi porod, opet se javlja trunka straha. Townsend objašnjava kako strah za vrijeme poroda utječe na cjelokupno ženino stanje (na tijelo, na psihu, na duh). Strahujući, žena napinje svoje tijelo i time se opire trudovima jer pokreće simpatički dio autonomnog živčanog sustava koji signalizira unutarnjem sloju maternice da pokuša zaustaviti otvaranje ušća. Taj dio živčanog sustava odgovara na vanjske podražaje i uzrokuje akciju koja će štititi tijelo. Budući da mozak reagira na vanjski podražaj, može doći do ukrućivanja i odupiranja unutarnjeg sloja maternice naporima vanjskog sloja za širenjem. Kada ta dva mišićna sloja rade jedan protiv drugoga, javlja se bol. Osim straha, paralizira nas i napetost – stiskanje šaka, mrštenje ili mentalni otpor porodu, što može uzrokovati nepodnošljivu bol. Postoje situacije u kojima bol nije uvijek prouzrokovana ženinom napetošću ili strahom. Te su situacije izvan ženine kontrole te mogu proizvesti neočekivanu razinu nelagode, npr. prvorotkinje često imaju duže i neugodnije porode, a porodi koji trebaju biti izazvani na umjetan način mogu biti vrlo teški itd. Nijedan porod nije bezbolan, ali je važna, kako naglašava Townsend, priprema za porod, smirenost i povjerenje u Stvoritelja života kako bol ne bismo povećali vlastitom uznemirenošću.
Kako pobijediti strah?
Iz pročitanog razvila sam vlastitu strategiju pripreme za porod. Strah najbolje pobijedim kada cijelu sebe ispunim pozitivnim mislima te počnem glasno izgovarati i posvješćivati si izgovoreno dok ne osjetim da su te riječi moja istina. Govorim si da će sve dobro proći i da ću izdržati bol; da vjerujem kako ću u tim trenutcima biti smirena te da me neće uhvatiti panika; da vjerujem liječniku i medicinskom osoblju da će učiniti sve što je u njihovoj moći da mi pomognu; da vjerujem da će suprug biti uz mene, hrabriti me i biti mi potpora; da vjerujem kako ću roditi živo i zdravo dijete. Redom tako nabrajam sve dok ne osjetim da me preplavio duboki mir koji je otjerao svaki nemir i strah. Tada doživljavam da te riječi postaju stvarnost prema kojoj koračam. Pri tome se ne radi o nekoj praznoj autosugestiji, nego o jačanju povjerenja u osobu, u onoga koji daje svaki životni dah. Kada čovjek očekuje dobro, tada vjeruje u Stvoritelja, u onoga koji je potpuna dobrota, ljepota i istina i povezan je s njime. Poznato je da svaki puta kada izgovaramo „vjerujem“, očekujemo da će sve biti dobro te se cijelo naše biće usmjerava prema ostvarenju onoga što vjerujemo. Tu pripremu prije poroda usporedila bih s pripremama sportaša za natjecanje. Ako je on danima vježbao i trudio se, nemoguće je da na natjecanju izostanu dobri rezultati. Kada priprema ne bi bila važna, onda se nijedan sportaš ne bi pripremao za natjecanja. A znamo da je dobra priprema jedini način da se izdrži natjecanje i osvoje rezultati. Tako je i s porodom. Sve to izvukla sam iz poznavanja hagioterapije, a prakticirajući takvu pripremu postajalo mi je sve jasnije da vježbajući svoj duh postižem kontrolu nad psihofizičkim reakcijama i uz to se osjećam smireno. Ono što iznosi Duhovni pristup rađanju samo je potkrijepilo moja uvjerenja.
Townsend preporuča četiri stvari na koje se trebamo usredotočiti na to bez obzira u kojoj se fazi poroda nalazili, a skraćeno ih naziva CALM:
Christ (Krist) – dopustiti da nas zahvati mir kakav je imao Isus u svakoj situaciji i prisjećati se njegovih riječi ohrabrenja;
Attitude (stav) – ne zauzimati negativan stav, nego se hraniti pozitivnim mislima govoreći: „Ja to mogu.“ Ne razbijati glavu o onom što nas još čeka, nego postići stanje svijesti poput onoga kada smo pospani. Um koji je u nižem stanju svijesti nije potpuno svjestan svakog pojedinog osjeta.
Lungs (pluća) – disanje ima izravan učinak na to koliko će boli žena doživljavati. Učinkovito je abdominalno disanje koje pomaže tijelu da se dublje opusti, posebno za opuštanje mišića unutarnjeg sloja maternice. Time vanjski sloj maternice puno brže i bezbolnije obavlja svoj posao. Abdominalno disanje je savršeno sredstvo koje pomaže da postignemo razinu opuštenosti potrebnu da se uspješno nosimo s trudovima.
Muscles (mišići) – dobro je tijekom trudova održavati mišiće opuštenima koliko god možemo, a da bismo u tome uspjeli, potrebne su odlučnost, disciplina i vježba. To dovodi do smanjenja boli.
Moja priča
Moje iskustvo prvog poroda jest da je, zahvaljujući takvoj pripremi, moguće imati lijepo iskustvo rađanja, kojega se rado sjećam. Istodobno s duhovnom pripremom suprug i ja odlazili smo na tečaj pripreme za porod, kako bi on mogao biti sa mnom u rađaonici. Tečaj mi je puno pomogao jer sam se riješila mnogih predrasuda.
Kada sam stupila u rađaonicu i čula neku ženu kako vrišti, ipak sam se sledila i imala osjećaj da gubim tlo pod nogama i zabrinula se kako će tek suprug sve to doživjeti. Brzo sam otjerala sve ružne misli i počela se ohrabrivati i vjerovati da će sve dobro proći. Suprug je stigao, a sve oko nas je utihnulo. Čuli smo tek pokoji plač novorođenog djeteta. Puno mi je pomogla njegova prisutnost jer me hrabrio i pratio učestalost trudova. Iako sam u rađaonici provela 7 sati, uglavnom u bolovima, zadržala sam smirenost i pozitivan stav i znala da bol neće vječno trajati. Tijekom poroda vjerovala sam da liječnik i sestre čine najbolje za mene te sam u svakom trenutku slušala njihove savjete kako bi mi bilo što lakše. A kada sam primila sina u naručje, zahvatila me silna sreća i golema zahvalnost prema Stvoritelju kojeg sam živo osjećala uza se čitavo vrijeme.
Budućim majkama i onima koje to planiraju postati poručujem: Samo hrabro. Život ne rađate same!
IZDVOJENE REČENICE:
Samo hrabro. Život ne rađate same!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
