Tomislav Ivančić iz nagovora za evangelizatore
Kreposti i vrline temelj su svakog evangelizatora i ono što je njegov ukras, ures i njegova uvjerljivost. Užasno je zapravo doživjeti nekoga tko drži duhovne vježbe ili duhovne obnove, a pogotovo evangelizacijske seminare, a da je nemoralan, svadljiv, slab na kritike, ohol ili pak da ima neke poroke, da je alkoholičar, da puši i ponekad opsuje i da ima neki drugi porok, bilo s drogom, bilo da s novcima ne zna upravljati ili da mu se obitelj rastače i sl.
Sve su to stvari, dakle, koje ljudima daju dokaz da je cijeli govor jednoga takvog evangelizatora prazan, isprazan, da je lažan, da on to govori iz glave i nekoga drugog interesa, a ne iz svojeg uvjerenja i ne iz onoga što on jest, jer evangelizacija nije nešto što ide preko nas, nego smo to mi.
„Kad sam evangeliziran, počinjem evangelizirati”, kaže papa u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi. Prema tome, kad imaš te kreposti, onda si sposoban prenositi ih i drugima. Kad ih nemaš, ne možeš prenositi. Ne možeš dati ono što nemaš. Kreposti su nešto što milošću Božjom dobivamo, snagom Boga. To je nešto što se izmoli od Boga, ali istovremeno su plod i vlastitog istraživanja. To je pitanje vjere, ufanja i ljubavi, recimo, ali jednako tako i svetosti, istinitosti, dobrote i slično. Može se i treba za to moliti jer molitva daje, odnosno duh Božji daje da se to u nama stvori, ali na nama je da uvijek napravimo zemlju svojega srca sposobnom da primi ono što Duh Sveti želi dati. To znači: ako hoću biti u vjeri uvjeren i uvjerljiv, u nadi siguran, ako želim biti u ljubavi da zaista svakom želim samo dobro, ako želim samo dobrotu ižarivati, a ne zločestoću, onda je potrebno ujedno čitati i evanđelje, čitati i knjige iz kojih ću doznati što je to zapravo dobrota i kako se ona vježba.
Onda moram sam napraviti neke odluke i pokušati odsad pozitivno misliti, govoriti i činiti. Dakle, znanje, odluka, volja i razum moraju tu biti prisutni. No samo iz toga nećeš početi vjerovati. Mora doći milost, mora doći Duh Sveti još na to što si napravio. Možemo obraditi zemlju i posijati sjeme, ali Bog daje da ono uzraste. Mi samo možemo gledati i promatrati hoće li što biti. Tako je i ovdje kad govorimo o krepostima. One su Božji dar, ali istovremeno i djelo našeg nastojanja i djelovanja.
Vrline su nešto što mi sami trebamo svojim vježbanjem i svojim odlukama steći. Vrline su neka vrsta navika. To je nešto što se upiše u nas nakon određenog vježbanja, nakon nekoliko dana ili tjedana vježbanja, iz čega čovjek spontano djeluje. To postaje njegov drugi ja. Jednostavno, on sam iz toga djeluje. Vrlina je, dakle, suprotna porocima. Vrlinu dobivaš vježbanjem, a i poroci odlaze vježbanjem.
Čim nekoliko puta napraviš nešto negativno, počneš nešto govoriti negativno, nakon što to probaš nekoliko puta, ono se upiše u tebe i kasnije spontano izlazi iz tebe. Spontano govoriš, spontano se vladaš, spontano činiš. Tako se postaje alkoholičarom, drogerašom, prevarantom, tako se postaje čovjekom koji je onda vezan na igrice. Osobito je opasno kad se radi o igrama na sreću za novac. Ima toliko ljudi u našoj javnosti, pjevača i drugih, koji su tako odvratno ovisni. Upropastiše i obitelj i sebe i svoj glas. Porok je zlo koje razara čovjeka u njegovoj srži. Porok je navika koju onda zovemo ovisnost, dok je vrlina navika koju zovemo upravo vrlinom. Dakle, vrlina je nešto što je vrijedno. Ti si vrli čovjek. To je riječ koja označuje da si dragocjen, da si sposoban, izvrstan. To je vrlina.
Naglašavam, i jedno i drugo se dobiva, upisuje u nas određenom vježbom, jer naše tijelo pamti. U njega se može sve upisati. Možeš sam upisati, a može tvoja okolina upisivati. Živiš s nekom okolinom i kasnije se to upiše. Ako si rođen u Dalmaciji, onda ćeš govoriti na njihov način, imat ćeš dalmatinski naglasak, a da uopće ne primijetiš da govoriš drugačije. Ako si rođen u Slavoniji, imat ćeš to, ako si rođen u Bosni… Točno vidiš, to je upamtilo naše tijelo. Kad kažem tijelo, to je duša tijela, to nije mrtvo tijelo. To je život naš. Ono pamti i onda ti neprestano daje naređenja.
Dakle, kao što je s jedne strane porok, ovisnost protiv koje se ne možeš boriti, koja te zahvati, tako je vrlina, s druge strane, pozitivna ovisnost koja te tjera da ne činiš zlo. Vrlina te čuva od zla. Ona te štiti od zla. Ona ti ne dopušta da činiš zlo. Jednostavno, i kad hoćeš, ona to sama od sebe makne. Probaj samo vježbati: kad se ustaneš jednog jutra u šest sati, pa nekoliko dana u isto vrijeme, kasnije to ide samo od sebe. Više ne trebaš sat. Tako je i kad ogladniš, ali tako je i s dobrim riječima koje upamtiš. Tako je s dobrim navikama, dobrim običajima, ako ih upamtiš i nekoliko dana ponavljaš. Tako ćeš uvježbati da si slobodan od bilo koje ovisnosti. Ovisnost se ne može micati tako da je „izribaš” iz čovjeka. Ne, ona ostaje. A vrlina?
Moraš izgraditi takvu vrlinu protiv ovisnosti koja je jača od nje. U tome je onda sloboda. I samo se na taj način razrješava pitanje ovisnosti bilo koje vrste.
Protiv alkohola pomaže samo snaga toga da se nekoliko dana navikneš odustati od pića koje te čini pijanim ili ovisnikom. Nakon toga tijelo samo od sebe reagira. Umjesto psovke uzmeš blagoslov. Umjesto ogovaranja počneš tri, četiri dana dobro govoriti o onima koje inače voliš ogovarati. Odjedanput vidiš, spontano, da više ne možeš negativno govoriti. Sam se sebi čudiš. Tako se oslobađa i može osloboditi od svih ovisnosti. Zato je važno znati da nije istina da se od ovisnosti teško oslobađa. To je teško zato što ljudi ne znaju pravi način.
Moraš izgraditi suprotnost. Suprotnost je vrlina koja ti se sviđa, koja tebi odgovara, koja te čini sretnim. Neko vrijeme vježbaš tu vrlinu. Dakle, vrlina nije odricanje od nečega, nego izgradnja nečeg pozitivnog, jedne snage koja te motivira, nešto što voliš. Koliko naših mladih voli svirati violinu, drugi klavir, treći razne druge stvari. On neće navečer izlaziti, on neće piti, on voli tada svirati i to ga oslobađa od bezbroj raznih poroka. Zato shvatite da se od grijeha ne oslobađaš time što se odrekneš grijeha, nego umjesto grijeha izgrađuješ vrlinu i krepost. Umjesto oholosti izgradi poniznost, a ne: „Odričem se”.
Shvatite, samo odricanje ne daje snagu protiv poroka. Možeš se neko vrijeme odricati i ne piti, ne psovati, ne ogovarati, ne uzimati drogu, no nakon toga opet ćeš početi. No, ako imaš vrlinu, onda te ona čuva, kao jedan bedem protiv poplave. Kao nekakva kula u kojoj si smješten i ne može nitko do tebe doprijeti i ne mogu te uhvatiti i ubiti.
Jako je važno shvatiti da time što se odrekneš seksa da budeš čist nećeš postati čist. Time što se odričeš zavisti, time što se odričeš svađe, ništa ne postižeš. Samo odricanje neće te nikada učiniti kreposnim čovjekom, odnosno čovjekom koji prestaje biti poročan. Zašto idemo na ispovijed? Zašto stalno ponavljamo iste grijehe? Zato što se odričemo: „Čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti”. To je krivo pokajanje. Pravo je: „Čvrsto odlučujem da ću sad izgraditi čvrstu naviku u sebi, dobru naviku da neću više to i to griješiti”. Svaki mjesec izgradi jednu. Shvati, odricanje ne može nikoga spasiti, jer čim se odričeš, još uvijek imaš nešto s onime čega se odričeš. Ti si s time stalno u vezi i ono te razara. Ono ti ne dȃ da se izgradiš. Kad izgradiš nešto dobro, nešto što će te štititi da budeš slobodan od toga, moraš izgraditi pozitivno tako da uopće ne misliš na onu negativnu grešku koju si činio i na grijeh. Misliš na krepost pa ti je ona lijepa i draga. To je ono nešto što te privlači, uđe u tvoje tijelo, pa te zahvati. Kad u tebe uđe ta navika, nastane vrlina.
Na takve stvari evangelizator mora biti spreman, on mora sebe izgrađivati. To je ovo što vas stalno kritiziram da mi izgledate mlakima. Neće vas spasiti ni to što držite puno seminara, nego jedino ako izgradite kreposti. Jer kreposti su upravo snage dobra, dobrote i snage Duha Svetoga. Prema tome, iz kreposti izlazi ono što ti na seminarima govoriš i to ulazi u ljude. Time što si se ispovjedio pa sad ta tri dana nećeš ogovarati i ne znam što drugo griješiti, nisi postao sposoban držati seminare. Ti si prazan.
Rekao si da samo na neko vrijeme nećeš griješiti. Čim dođe čas, evo mene. To, dakle, ne rješava problem. Kreposti su, nažalost, kod nas u Crkvi postale nešto što bi trebale imati časne sestre i poneki svećenik ili sveci. To je smiješno. Kreposti i vrline nešto su što svaki normalan kršćanin mora imati u sebi. Bez toga je nikakva naša vjera i Crkva. Kažem, pogledajte samo kad u ispovijedi kažemo: „Neću više griješiti”. Zar zaista nećeš, ideš na ispovijed, zašto lažeš? Zato mnoštvo ljudi kaže, odnosno izmoli pokajanje: „Čvrsto odlučujem da ću se pokajati”. A dalje? Neće reći da neće više griješiti jer će opet griješiti. Prema tome, ispovijed ne vrijedi. Ti se nisi odrekao grijeha. Samo si na neko vrijeme malo odgodio. To je jako važno znati.
Dakle, treba u Crkvu unijeti kreposti i vrline. Treba dijete odmalena učiti vrlinama, a to se ne uči tako da se kaže: „Dijete, ne smiješ ovo, ne smiješ ono”. Onda dijete kasnije misli: „Ako su rekli da ne smijem, mora da je to nešto dobro”, nego: „Daj napravi ovo, pa ono, daj ovako”, pa djetetu dati da vježba. Na taj se način pomaže djetetu da na početku bude snažno protiv zla koje će ga čekati u pubertetu, a onda nakon toga u životu. Normalan čovjek jest onaj koji je izgrađen u vrlinama i krepostima. Inače smo izranjeni i stalno bolesni, nasmrt bolesni.
Kreposti su snage protiv đavla, protiv grijeha, protiv zla, protiv bolesti. Kreposti i vrline. Kako vidite, krepost je nešto pozitivno izgrađeno; to je neka čudesna snaga. Vrlina, makar je izgrađujem kao čovjek, mora doći od Boga. Ne može netko biti umjetnik i bez nadahnuća Duha Svetoga napraviti genijalnu sliku. Nikad. On može biti ateist, ali treba nadahnuće, a nadahnuće je uvijek od nekog duha. Neki dah mora doći koji nije iz njega. Tako je sa svakim zvanjem. Ti moraš imati neku vrstu takvog nadahnuća, takve snage. Evangelizator mora zato svaki mjesec u sebi izgraditi barem jednu krepost ili vrlinu. Tad ćeš vidjeti kako iz tebe izlazi nešto drugo, kako ljudi vide i pitaju odakle ti to. To se primjećuje i to ljude raduje kad te vide. Onda govore: „Gledaj, skroz se promijenio. To nije onaj od prije”. Dakle, ne mijenjaš se time što se odričeš zla, nego time što izgrađuješ suprotnu krepost od onog zla u kojem si bio. Suprotno dobro. To je nešto, kao što vidite iz ovog što sam vam rekao, što ćemo morati više puta ovdje obrađivati i temeljito u to ući. To je ono što nam još manjka jer smo stalno dobri kršćani zato što ne psujemo. No, blagoslivljaš li?
Zapamtite da je vrlina jedna snaga duha što se upiše u naše tijelo i tijelo spontano iz toga reagira. Iz toga te štiti od poroka, grijeha, zla.
Ona je unutarnja zaštita. To je snaga duha. Kao što kaže Pavao: „Duh Sveti stanuje, prebiva u tebi, čuva te, štiti”. Po tome čovjek postaje intelektualac.
Ono čemu se divimo kod svetaca, upravo su kreposti. Ono što mene negdje jako žalosti, to je što smatramo da su sveci neki drugi ljudi, a nisu. Oni su normalni kršćani. Po čemu je to pater Leopold nešto drugačiji od drugih, ima nešto posebno u sebi? Sveci nemaju ništa drugo nego određene kreposti koje su izgradili. Ništa drugo. To su normalni ljudi. Oni ne čine neka čudesa, ne čine ne znam što. Nisu ne znam tko, ali mi od njih napravimo sto stvari. Što je to u Ivanu Pavlu II. nešto što bi vrijedilo, a što ti nemaš? On je zato svetac. Što je to u Ivanu XXIII. da je proglašen svetim, a ti nisi?
Tu je Crkva zapala u nešto drugo: svetac je čovjek koji je krepostan. To nije isto. Biti krepostan, to je normalan kršćanin, a biti svetac, to je onaj koji je pun svetosti Božje. Bog iz njega govori. U Bogu je sav. To je nešto sasvim drugo. Svetost je nešto drugo. Rijetko ćeš naći onog tko je svet u tom smislu. To su apostoli postali poslije Duhova, a ne prije. Svetost je čista Božja stvar.
Zato na vjeronauku učimo što su to kreposti. Nije to svetost. Mogli bismo reći da imamo dva ranga svetaca. Neki su proglašeni, a možda nisu sveci, govoreći u ovom kontekstu djelovanja Duha Svetoga, a drugi jesu sveti, a nisu proglašeni, no Duh Božji iz njih djeluje. Otišli smo u neke pravne sustave, kauze, i bitno je sad proglasiti… To dobro razlikujte. Tad ćete vidjeti gdje smo zapravo i gdje evangelizacija ne uspijeva ili uspijeva. Svetac mora biti pun duha. I tada Bog iz tebe govori.
Kreposti su milosti gdje ste i ti i milosti i Duh Sveti zajedno. Iznutra si toliko spreman da upravo Duh Sveti može na tebe djelovati. Krepost je uvjet da bi Duh Sveti djelovao u tebi.
Uvijek je bilo u povijesti Crkve takvih razdoblja kada su pojedini ljudi bili kreposni i zaista obnovili svoje vrijeme: sv. Bernardin, sv. Antun, sv. Dominik itd.
MOLITVA
- Pokušajmo sad Isusa Krista posebno predočiti, odnosno postati ga svjesni, otvoriti mu vrata svoje svijesti. Baš Isusu, jer onda će te on povesti do Oca i Duha Svetoga. On je Put, bez njega ne možemo do Oca, a bez Oca nema ni do Duha Svetoga. U njemu je Otac. Gledaj baš u Isusa, povijesnu osobu. Gledajte ga baš kao čovjeka, a ne kao neko nebesko biće, božanstvo. Baš čovjeka koji se htio utjeloviti. Gledaj ga sa sandalama, haljine mu pune prašine, kosa prljava, masna, brada nedorađena, putuje, umoran, žedan, sjedi uz bunar i dolazi onda žena, a on traži vode: „Daj da se napijem!” Nastojte se otvoriti da vam dođe njegov lik, divan, prisutan… Možeš ga pitati: „Isuse, kako si? Je li ti teško s nama? Što želiš od nas?” Što se više odreknete svoje umjetne religioznosti, to ćete se više približiti Isusu jer On je normalan čovjek. Niti je bio hramski službenik, niti je bio svećenik, niti je bio starješina; ne, običan čovjek, stolar, seljak, radnik, a istovremeno rabin.
- Gledaj što je to u njemu veličanstveno? To nisu kreposti, to je svetost. To je svetost! On kaže: „Otac i ja smo jedno”. Otac u meni, to je svetost. Bog u meni, to je svetost. On kaže: „Ako ja budem u vama i vi u meni, tražite što hoćete”. Sada dopusti da Isus uđe u tebe. Onda tek možeš znati da si svet. Neka uđe u tvoju svijest, u tvoje srce, u tvoja razmišljanja, u tvoje odluke. Neka uđe u tvoje poroke, grijehe, slabosti. Neka u tebi napravi čistoću i red. Neka ti pokaže koja ti je krepost potrebna. On, Svetac Božji. Ti, Isuse, evo me. Ti u meni, to je svetost…
- Pronađi u sebi svoj najveći porok, svoj najveći grijeh, najveću slabost. Definiraj to, spoznaj… Kad si pronašao, idi dalje.
- Koja će krepost uništiti taj tvoj porok, tvoju ovisnost o zlu? Koja vrlina, koja krepost? I bavi se time, ne porokom, nego krepošću. Gledaj dok je ne zavoliš, dok ne osjetiš snagu koja je u njoj, ljepotu, inteligenciju, slobodu, užitak.
- Gledaj kako ćeš izgraditi tu krepost i vrlinu. Konkretiziraj si što ćeš sve napraviti dokle god se u tebi ne učvrsti, dokle god ne postane u tebi utvrda protiv zla, čvrsta navika…
- Zahvaljuj Gospodinu za nove spoznaje o tomu što je vrlina, što je krepost, što je svetost. Zahvali Isusu za taj novi put koji si otkrio, put slobode. Zahvali Isusu što je došao k tebi i sada znaš što je svetost… Što me se osobito dojmilo, što me osobito zahvatilo? Što postaje tvoja sloboda?
