Dragocjeni čitatelju,
kroz ovo vrijeme, od Uskrsa do blagdana Duhova, svakoga ponedjeljka ćemo objavljivati prigodne meditativne tekstove.
Iz knjige Susret sa živim Bogom, Tomislav Ivančić
DUH SVETI – SILA BOŽJA (2. dio)
Duh Sveti svjedoči da smo djeca Božja (usp. Rim 8, 16). On nas tješi i zato se zove Tješitelj. On tjera strah iz vjernika, jer je Duh slobode i posinstva, a ne Duh robovanja (usp. Rim 8, 15). Taj Duh daje da vidimo i spoznamo ono što ljudi obično ne spoznaju (usp. 1 Kor 2, 15). Taj nas Duh obdaruje svojim darovima i ujedno daje da spoznamo darove koje smo primili (usp. 1 Kor 2, 12). Vjerničko svjedočenje događa se po Duhu, utemeljeno je na sili Božjoj (usp. 1 Kor 2, 5). Zato se vjernik ne treba sektaški trsiti da obraća. Duh Sveti daje što i kako treba govoriti (usp. Mk 13, 11). Toga Duha Otac rado daje (usp. Lk 11, 13). On je Branitelj koji ostaje s vjernicima zauvijek (usp. Iv 14, 25). On je Duh Istine, dok je davao duh laži. On će zato poučavati apostole i vjernike i podsjećati ih na Isusove riječi. Primati Duha Svetoga i slušati ga znači imati čudesnu, nadsvjetsku spoznaju. To je novo spoznanje, znanje koje se ne može dobiti ni na jednome znanstvenom ili filozofskom putu.
Taj Duh svjedoči da je Isus Sin Božji i Spasitelj svijeta. To je najsigurniji argument vjeri. Čvrstoća vjere tek tu postaje kremenita. Tako se ujedno dolazi do iskustva Isusa Krista. Duh Sveti nas »podiže« kao majka dijete, da bismo mogli susresti Boga Oca i Isusa Krista. On zato vodi i našu molitvu, on nadahnjuje i vodi naš razgovor s Bogom (usp. Rim 8, 26-27). A kad on moli u nama i za nas, zar možemo biti neuslišani ili zar možemo krivo moliti? Pitanje je samo dopuštamo li Duhu Svetom da u nama moli. Kroz molitvu nas Duh uzdiže do susreta s Isusom Kristom i tada možemo svjedočiti za Isusa Krista. Duh svjedoči, a i mi tada možemo svjedočiti (usp. Iv 15, 26-27).
Taj Duh Sveti dokazuje da je svijet prevaren, da je u zabludi s obzirom na grijeh, pravednost i osudu (usp. Iv 16, 8). Grijeh je zlo i treba ga raskrinkati jer zavarava ljude i gura ih jedne protiv drugih. Sve ljude treba ujediniti protiv zla i grijeha. Samo Duh Sveti može raskrinkati Zloga. Duh zatim dokazuje da pravednost ne dolazi od svijeta, nego od Isusa Krista. Isus nas opravdava. Nastojanje oko dobrih djela znak je naše opredijeljenosti za Isusa Krista, ali ne spašavaju nas djela, nego križ i uskrsnuće Isusa Krista. Zatim Duh dokazuje da je osuđen knez ovoga svijeta i da je besmisleno vezati se uz njega. Vezati se treba samo uz Isusa Krista. Svijet bez Krista je apstrakcija (usp. Iv 16, 8-11). Taj će Duh Sveti vjernike, Crkvu, upućivati u svu istinu, u cjelovitu, neokrnjenu Istinu. A ta je Istina osoba Isusa Krista. Duh Sveti također će očitovati buduće stvari, dat će da vjernici prorokuju buduće događaje (usp. lv 16, 13).
On je napokon Božja slava, jer će po njemu i po djelima koja budu vjernici kroz vjekove Crkve činili njegovom silom, Isus Krist i Otac postati čuveni glasoviti, slavni. Posvuda će ljudi razglašavati čudesna djela Božja i slaviti Boga koji takvu vlast daje ljudima (usp. Otk 5, 9-14). Bez Duha Svetoga čovjek ne može ništa. U njemu je vjernik pobožanstvenjen, moćan kao njegov Otac, čije je on posinjeno dijete. To je Duh života.
Duh Sveti je »mi-osoba«. U njemu su, naime, Otac i Sin zajedno. Njegova je osobnost na neki način pluralna. Kao što su u djetetu otac i majka istodobno i nerazdvojivo zajedno, tako je i u Duhu Svetom. Duh Sveti ne izlazi samo iz Oca niti samo iz Sina. Tko hoće primiti Duha Svetoga, mora nekako primiti i Oca i Sina zajedno.
Budući da je Duh Sveti »mi-osoba«, znači da on ne može doći u srce vjernika drukčije nego kao »mi-osoba«, a to znači stvarajući zajedništvo. On uvijek stvara zajednicu. On ujedinjuje osobe, traži jedinstvo, ukidanje dijeljenja i mržnje. Gdje ljudi nisu sposobni praštati, tamo on ne može doći. On ne može doći tamo gdje vlada egoizam. Ne može tamo gdje čovjek ne želi zajedništvo s drugim, nego osamu. Znak da negdje nema Duha Svetoga jest dijeljenje ljudi, mržnja, svađa, ratovi. Praštanje i pomirenje jesu preduvjet da bi Duh Sveti mogao ispuniti nečije srce. Tko nije spreman na mir, taj ostaje izvan dometa djelovanja Duha Svetoga. Pomiriti se s Bogom i pomiriti se s ljudima s kojima smo u neprijateljstvu, uvjet je za dobivanje Duha Isusa Krista.
Duh Sveti stvara zajednicu. On je zajedništvo među osobama. On je Ljubav. Zato Duh Sveti teži da ujedini čovječanstvo. Njegovo je djelovanje u Crkvi kvasac toga ujedinjenja. Gdje god dolazi, Duh Sveti stvara zajednicu. Crkva je znak i stvarnost te istine. Ona nije mogla nastati dok Duh Sveti nije došao na apostole. Crkva je djelo Duha Svetoga. Ljubav i prema neprijateljima preduvjet je stvaranja Crkve. Petrova služba u Crkvi (primat) ima zadaću da vjernike opominje na pomirenje i tako stvara uvjete za dolazak Duha Svetoga u sve mjesne Crkve i u svakog vjernika. Duh Sveti je u Crkvi »jedna osoba u mnoštvu osoba«.
Isus je Riječ i njega se upoznaje slušajući riječ. Duh Sveti je dar i njega se dobiva i prima u molitvi. Slušanje Božje riječi i molitva dva su osnovna vjernička stava. Kad su apostoli došli u kušnju da im se narine samo karitativno djelovanje u prvoj Crkvi, oni to odbijaju izabirući posebne službenike za karitas, a oni će se »posvetiti molitvi i propovijedanju Riječi« (Dj 6, 4). Riječ i Duh uvijek moraju u Crkvi ići zajedno, a to znači da propovijed i molitva moraju slijediti jedno drugo. Riječ omogućuje dolazak Duha. Duh pak oživljava Riječ u srcima vjernika. Učiti i moliti jesu načini da vjernik raste u silini Duha Svetoga i tako postane sposoban služiti drugima.
Pitam se što su to Marija i apostoli proživljavali dok su iščekivali dolazak Duha Svetoga? Je li i nakon Isusova uskrsnuća još uvijek u njima bila sumnja? Je li bilo među njima onih koji su uvjeravali i sebe i druge: ali on nam je to obećao, Isus nam je obećao dolazak Duha Svetoga?
Iako su nakon Isusove smrti najprije doživjeli razočaranje i strah; a nakon Isusova ukazanja sreću i sigurnost da ih nije ostavio; bilo je potrebno da se ostvari i dolazak Duha Svetoga. A onda iščekivanje nečega što do sad nisu mogli osjetiti, tek su to mogli nazirati u osobi Isusa Krista.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Od Uskrsa do Duhova, odlučujuće vrijeme za kršćane – 5. tjedan
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)