Piše: Ivo Perišić
Prepričat ću ukratko jednu zgodu s početka Domovinskog rata, koja se u bitnom ne razlikuje od tisuća sličnih događaja iz tog vremena hrvatske povijesti.
Moj se brat krajem ljeta 1991. odvezao starim obiteljskim Land Roverom u svoju upravo formiranu jedinicu hrvatske policije. Tim je automobilom u početku razvozio branitelje po položajima, a kasnije se i on osobno pridružio toj postrojbi. Tada nisu svi naši vojnici imali ni pušku pa su on i njegov drug bez oružja došli zamijeniti vojnike na straži. Na stražarskom mjestu čekale su ih dvije puške, dva kalašnjikova, koje su im morali ostaviti vojnici iz prethodne smjene. Za razliku od naših vojnika, neprijateljski vojnici, tenkovi i oklopna kola bili su dobro naoružani. Dok su tako čuvali stražu, bratov drug primijetio je da njegova puška ima puna dva okvira metaka, a da je mojem bratu jedan okvir prazan. Pa mu je rekao: „Čuj, ako ovi krenu, mi ćemo poginuti za nekoliko minuta. Ali da bi sve do kraja bilo pošteno, evo tebi mojih 15 metaka. Tako ćemo obojica imati po 45.” Na neki način, ova zgoda oslikava cjelokupno stanje naše vojske s početka Domovinskog rata. Svi znamo, četiri godine kasnije, hrvatska je vojska bila dobro opremljena, izvrsno organizirana i složna. Pobjednička!
Zapitajmo se kakvu su nadu u početku imali hrvatski vojnici; kakvu su vjerojatnost u preživljavanje imali; kakvi su mogli biti njihovi snovi o boljem životu, standardu, napredovanju u struci, zasnivanju obitelji, sreći i sigurnosti njihove djece…?
Kako smo to onda uspjeli, a danas vrlo često u medijima i u našim razgovorima prevladava mišljenje kako ovdje ništa ne valja, kako se nemamo čemu nadati, kako se ne isplati truditi, kako je u nekim drugim zemljama sve bolje, gotovo rajski pravedno i idilično? Zašto se toliki naši mladi ljudi danas ne žele strpljivije i kreativnije suprotstaviti nestručnosti, neorganiziranosti pa i nepravdama i korupciji u svojim strukama? Zašto su toliki zaboravili hrabrost svojih očeva, pa i njih ostavljaju da umiru od usamljenosti i ogorčenja?
Ovo se općenito nabrajanje može potkrijepiti primjerima iz raznih struka, ali navest ću samo jedan: prije nekoliko mjeseci nitko se nije javio za ravnatelja USKOK-a!
Vidimo, gotovo u pravilnim vremenskim razmacima, da se otkrije neka pljačka u vodstvu općina, u upravama javnih poduzeća ili u ministarstvima. Bilo bi logično očekivati da je nakon toga u tim ustanovama uspostavljena pravda. Ali nije tako. Zatvori se pune, a narod kao da gubi nadu u pravdu. Na sudski pravorijek često se čeka godinama. Uz to, oslanjajući se na komplicirane zakone i neujednačenu sudsku praksu, presude su pravno utemeljene, ali ponekad objektivno nepravedne.
Zato začuđuje da baš niti jedan naš pravnik nije dohvatio „kalašnjikov” svojega znanja i iskustva pa prihvatio biti „general vojske” koja će se suprotstaviti „tenkovima” organiziranog lopovluka i korupcije na najvišim razinama vlasti. Posredno, hrabri voditelj USKOK-a mogao bi pokrenuti zakonodavce da se konačno prihvate ozbiljne reforme sudske prakse, pomoći da se iz pravosudnog sustava maknu nestručni, lijeni i/ili korumpirani suci, a ukrote bahati odvjetnici. Učinkovito, stručno i dobro plaćeno sudstvo najbolje štiti državu u mirnim vremenima. Najbolja mjera dostojanstva države je dostojanstvo njezina sudstva. U temelju ljudskosti jest nada u pravdu. Uz ovakvo naše loše organizirano sudstvo, ta nada će umrijeti, a s njome i država.
No nada uvijek postoji, ona se razvija kod čovjeka pojedinca. Ako samo mi koji ovo čitamo odlučimo biti moralni ljudi, časni, zauzeti se za opće dobro, imat ćemo čvrstu bazu za novi ustroj u domovini.
Ako uz to imamo hrabrosti poticati vlast, na svim razinama, na zauzetost za temeljne vrijednosti i ne dati im mira dok takvi ne budu. Ako ne žele, neka odstupe, to narod ima pravo za očekivati. Na koncu, da i sami preuzmemo odgovornost za osobne loše postupke, i što smo drugima dopustili da korupcijom i podaništvom Zapadu ugroze ono što se krvlju steklo i ono po čemu je čovjek istinski čovjek. Uvijek, pa i sada, kršćani su prvi na potezu. Trebamo se okrenuti Nadi koja dolazi odozgor i tada se može vrlo brzo razviti nada za darovanu nam djecu.
