Iz knjige: Oaze života, Tomislav Ivančić
Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.
Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce, a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ. Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu.
Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji. Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.
To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.
Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski.
A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.
Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza neprospavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.
Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života.
Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.
Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stola svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.
Sretan ti drugi dan Uskrsa!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
