Piše: Ana Perišić, hagioasistentica CHT Split
U ovom zahtjevnom vremenu kojem ‘prijeti’ ekonomska kriza, mogući rat, klimatske promjene, virusi i druge bolesti…, nametanje ‘ljudskih prava’, nužno je pronaći izlaz prema nadi koja nikad ne prestaje. Ako je tome tako, onda su svi nabrojani problemi tu no temeljno nisu ugrožavajući za čovjeka. Čovjek je puno više od nekog ‘malog miša’ koji se straši, koji kuka nad svojom sudbinom ili ‘sagiba koljena’ pred moćnicima ovoga svijeta, potkupljenim političarima, ratobornim zagovornicima prava na sve i svašta.
Čovjek je vrhunac stvaranja, biće nad svakim drugim bićem, osoba za koju je Netko dao svoj život kao zalog ne samo spasenja, nego i brige da se ljudskom biću život sačuva, da ga se ne obeščašćuje koliko god napast nagona ili izvanjskog zla bila jaka. Uvijek, baš uvijek čovjeka treba zaštititi. To se ne odnosi samo na patnika, nego i na onoga koji zlo snuje i realizira. Poznato je da su jadne žrtve zločina, laži, nebrige, ali i oni koji sve to čine. Bojim se da ne uočavamo treću skupinu, a to su tzv. promatrači koji inertno ‘stoje po strani’ ili su pak ‘paralizirani’ strahom pa ne mogu zastupati istinu, pravdu, čovjekoljubivost.
Revolucija se događa u ljudskom srcu, rijetko je dobra ona koja se odvija ‘na ulicama’. Rekao bi prof. Ivančić: „Ozdravljati nam je čovjeka!“ Potrebno je progovoriti svakom čovjeku, a to se događa kroz razborito opravdanje vrednota te ‘ucijepljenost’ u Silu Onoga koji je apsolutna dobrota, istina, ljubav, smisao života. Tu Silu ne poznaju svi, ali su kršćani, za početak, dostatni. Nije svima sve dano, ali oni kojima je poslanje svjedočiti Stvoriteljevu trajnu zauzetost za čovjeka, morali bi ostati vjerni.
- Prva dijagnoza koju ne poznaje niti jedna medicinska nomenklatura je tu. Kršćanin bez žive vjere, raskajanog srca, ali i onaj koji ne odustaje od emotivnog i ovozemaljskog straha, deklarativno je ‘jak’. No nije isto jesu li to oni koji žive jedno, a drugo govore ili su pak oni koji su u beznađu zbog moguće bazične nesigurnosti i trauma, pa čak i ako se ljute na Boga. Prvi su licemjeri, moralni bijednici, a drugi su istinski patnici.
Ostali su oni kojima je u cijelosti narušena antropološka struktura. Naime, kad je moral ugrožen, znači da je ranjena čovjekova savjest pa će svako novo zlo djelo ‘ubijati’ njegov život, slobodnu volju, te njega kao osobu. Ono što u današnjem vremenu uočavamo kao ‘ubojstvo’ savjesti jest korupcija, politički i drugi interesi, a to je ovozemaljska osobna dobit, spram općeg dobra. Tragedija ovoga društva je ‘zaslijepljenost novcem’ i potrebom za moći kojima čovjek sam sebi ‘reže sponu’ s Izvorom svakog dobra. Kao posljedica je njegova propast i sramota, ali i uskraćenost drugih za dobro koje im pripada. Možda svijet ne zna za moral, ali za etičnost koja uključuje pravo na zasluženu plaću, sigurnost, materijalni prosperitet, solidarnost, supsidijarnost i dr., svakako zna. Ima li medicina dijagnozu za ovu ‘epidemiju’? Trebat će je definirati, čim prije.
- Slijedeća je dijagnoza ona koja se odnosi na ranjenu religioznost i spolnost. Još od vremena Crkvenih otaca kaže se da se ideologije, kao jedna vrsta krivovjerstva, trebaju jasno nazvati svojim imenom te da se njihov zagovaratelj iskreno pokaje i obrati ka pravovjerju, vrednotama koja ta ideologija osporava. Da budem jasnija, primjer komunizma koji je u svoj svojoj snazi djelovao ovim prostorima jako dugo, ostavio je traga na nekoliko generacija. Ako su se indoktrinirali djedovi i bake, a istog se nisu odrekli očevi i majke, ideologija prelazi na djecu, čak i gore, perfidnije, razarajuće. Tim ljudima ništa vjersko, nacionalno, općenito vrijednosno nije važno ni sveto. Oni svojom rječitošću, razumom, inteligencijom lukavo osporavaju sve nabrojano, na svim razinama društva. „Ono što ti je u srcu, iz usta izlazi“, mudra je poslovica. Druga je skupina onih koji smatraju da je spolni nagon osnovna ljudska potreba. A nije. Vezani uz svijet i ovozemaljsko pokazuju, kao i prethodnici, da im je religioznost ili ‘zakržljala’ ili joj preziru svaki spomen. Svijet neminovno tijelu daje primat, ali nikad nije dovoljno zadovoljen pa traži još, još i još. Stoga će se pravo na svaku spolnu slobodu okrenuti protiv čovjeka, i onoga koji možda sluti specifičnu sklonost, ali i onoga koji svoje stavove ‘kreira’ kroz nametanje medija i drugog javnog djelovanja. Tu ugrozu posebno doživljavaju djeca.
Jasno nam je da pravo nije ono koje ugrožava tuđu slobodu, stoga je naša dužnost štititi ugroženoga, izloženoga, ranjenoga. Ponavljam, i sam zlostavljač jest čovjek, vrijedan svake pažnje, pomoći i ljubavi. No jedno je čovjek kao osoba, a drugo su njegova htijenja. Nužno je razlikovati to dvoje i iz toga zastupati vrednote, da i mi ne potpadnemo pod bijes, klevetanje, zla djela.
ŠTO NAM PREOSTAJE?
Da budemo poznavatelji smisla, razloga i svrhe ljudskog života; da živimo ustrajno u skladu s prirodnim i, prvenstveno, moralnim zakonom; da razborito pristupamo osobnim slabostima, kajemo se i mijenjamo na dobro. To je temeljna ljudska odluka na koju se ‘prislanja’ Milost koja, pak, i jest lijek i liječnik naše savjesti, srca i osobnosti. Također, pozvani smo na praštanje, uporno, iskreno otpuštanje svakog zla kojeg su pojedinci ili grupe ljudi počinili kako nama, tako i našim bližnjima, narodu, kršćanima i dr. Na nama nije da sudimo, nego da ljubimo, na nama nije da ‘ranu razdiremo’, nego da je ‘previjamo’, čeznemo da se svi ljudi obrate k dobru, u konačnici i spase.
U borbi za čovjekovo dostojanstvo perfidno je nametati razlike među ljudima, prvenstveno u našoj sredini. Nema tu Hrvat – Srbin, ili kršćanin – ateist, ili pak muško – žensko spram onih različite spolne orijentacije, naše je zauzeti se za čovjeka. Ne smijemo dopustiti da nam nameću mržnju! Da bi se u konačnici dogodila ljubav i pomirenje, svatko od nas – kao pojedinac treba osobni obrat, jer će se u našoj promjeni tuđe srce ćutiti prihvaćenim.
Nitko se ne rađa sa svrhom da bi činio zlo. Životne okolnosti čovjeka dovedu do zablude, nažalost mnogi to prihvate, ali izlaz je samo u razumnom pojašnjenju razloga vlastite opredijeljenosti za temeljnu istinu i istinski život u skladu s njom.
Često čovjek pored nas ‘vrišti’ da mu pomognemo da izađe iz svoje zablude. Ne shvaćajmo to kao atak na sebe, nego se okrenimo Onome koji „želi da se svi ljudi spase.“ Da rezimiramo, potrebno je znati opravdati razloge nade, temeljne postavke prirodno-moralnih zakonitosti, a nadasve biti čovjek, Božji stvor.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.