Piše: Adrijana Lovrinčević
Dijete je osoba koja u sebi nosi mamu i tatu, ali i vlastitu originalnost. U jednom trenutku dijete se čini kao slika svojih roditelja, ali u drugom otkrivamo koliko je različito, prožeto vlastitom originalnošću, željama, čežnjama. Roditelji nemaju nimalo lagan zadatak – otkriti tko je njihovo dijete, dopustiti mu da se razvije u vrhunskog čovjeka, ali i prenijeti njemu ono najbolje od sebe.
Nemam vremena
Svi se ponekad požalimo kako nemamo vremena. Pomalo je to smiješno jer toliko toga nam ide u prilog, a mi ipak nemamo vremena. Pitam se, kako li je bilo našim prabakama koje nisu imale perilicu rublja, perilicu suđa, usisavače… koje su sve te poslove morale raditi svojim rukama? Djeca rastu pored nas, ali rijetko u zajedništvu s nama jer sve drugo je važnije napraviti, postići, ostvariti.
Drugim riječima,ono prolazno postaje važnije od neprolaznog. I baš kad su roditelji sagradili novu kuću, kupili novi auto, našli posao iz snova, postigli novi doktorat, proputovali pola svijeta… dijete je postalo odrastao čovjek i otišlo. Nije loše sagraditi kuću, raditi prekovremeno kako bi se prehranila obitelj, ići na neki tečaj ili edukaciju… Problem je u poretku vrijednosti.
Šetajući sa sinom razmišljala sam o svemu onomu što želim i činim. Puno vremena poklanjam pospremanju kuće, razmišljanju o poslu i planovima koji se trebaju ostvariti u budućnosti. To me toliko zaokuplja da zaboravim što je najvažnije u životu – osoba, a ne stvari.
Promatrajući ga kako skakuće oko mene, pjeva pjesmice koje smo zajedno naučili, istražuje prirodu oko sebe, pitala sam samu sebe: kada dođe vrijeme da napustim ovaj svijet, što mogu ponijeti sa sobom? Počela sam si nizati i odgovore: ne mogu ponijeti stan u kojem živim, odjeću koju imam, stvari koje posjedujem… zapravo, ne mogu ponijeti ništa od onoga što je izvan mene.
Ne možemo ponijeti ono na što najviše trošimo vrijeme i to je ono s čime se moramo suočiti ako želimo živjeti punim plućima, usmjereni prema pravim vrijednostima. Što mogu ponijeti? Mogu ponijeti naše zajedničke šetnje, sve naučene pjesmice, zagrljaje, poljupce koje smo uputili jedno drugome. Mogu ponijeti prvi osmijeh, korak, prve riječi. Mogu ponijeti naše razgovore i zajedničko vrijeme… mogu ponijeti sve ono čime smo kao osobe obogatili jedno drugo. Važno se izboriti za vrijeme koje ćemo provesti s obitelji.
Kako upropastiti svoje dijete?
Dijete je poput spužve koja upija vodu. Ono promatra roditelja i počinje ga kopirati. Dovoljno je pogledati dijete i vidjet ćemo što je preuzelo od nas. Ponekad se čini da je u svom svijetu, da nas ne sluša, ali dijete prati naše korake, riječi, ponašanje.
Svaki put se iznenadim kada primijetim koliku sposobnost upijanja i kopiranja imaju djeca. Nismo u pravu ako mislimo da je dijete premalo da bi razumjelo naša ponašanja i razgovore. Dijete možda ne razumije zašto nešto govorimo, ali svojim duhom osjeti volimo li ga ili nam ono predstavlja smetnju u životu.
Istraživanja pokazuju da se povjerenje u čovjeku učvršćuje ili slabi od trenutka začeća pa do nekoliko mjeseci i godina iza rođenja. Prema znakovima koji pokazuju da je čovjek u utrobi majke ili poslije bio ugrožen može se gotovo precizno prognozirati njegovo buduće vladanje. Općenito govoreći, ako je dijete bilo željeno, voljeno, prihvaćeno, nošeno i rođeno bez osobitih trauma, ono će rasti u povjerenju i kreativnosti.
Suprotno povjerenju je agresivnost. Depresivnost ili agresivnost djeteta mogu nastati ako dijete nije željeno, bilo je odbacivano, trudnoća je bila problematična, rađanje je bilo dugo i bolno, roditelji nisu bili nježni već strogi, prezaposleni (Ivančić, 2000.)
Dijete nije stvar koju ćemo upotrijebiti po vlastitoj želji i u posebnim prigodama. Dijete je živa osoba željna naše ljubavi i blizine. Roditelji ponekad nisu svjesni koliko vlastitim primjerom oblikuju svoje dijete (bilo pozitivno ili negativno). Institut za pedagogiju i odgoj iz Londona donosi nekoliko „savjeta“ kako upropastiti svoje dijete (www.nadbiskupija-split.com/katehetski/index.html):
- ispuniti mu svaku želju kako bi ga se odgojilo u uvjerenju da se svijet okreće oko njega;
- kada izgovori neku psovku ili prostu riječ nasmijati se od srca kako bi povjerovalo da je zabavno;
- ne govoriti o moralu, dužnostima i obavezama prema prijateljima, društvu itd.;
- uvijek pospremati za njim i osloboditi ga svake obaveze;
- svađati se pred njim;
- dati mu novac kad god ga zatraži kako bi trošilo koliko hoće;
- ispuniti mu svaku želju u vezi jela i pića;
- uvijek biti na njegovoj strani kada ga netko kritizira (profesor, susjed…) i time ga odgojiti u uvjerenju da nikad ne može biti krivo;
- kada upadne u nepriliku osloboditi ga odgovornosti tako što ćete preuzeti krivnju na sebe.
Učine li 80 posto od navedenoga, roditelji mogu biti sigurni da će upropastiti svoje dijete. Mnogo toga će roditelji učiniti iz ljubavi prema djetetu, ali potrebno je pitati se što ta ljubav čini djetetu.
Ojačati ljubav
Nakon svega čovjek se počne preispitivati – „Jesam li dovoljno učinio za svoje dijete? Gdje sam pogriješio? Što trebam promijeniti?“
Preispitivanje sebe dobar je znak. To znači da želimo biti bolji, loše ispraviti, krenuti novim putem. Činjenica je da nema čovjeka na svijetu koji nije nikada pogriješio. Prema tome, nema savršenog roditelja. Svatko od nas je bio ljut, manjkalo mu je vremena, povisio je ton… ali, sve takve situacije ne umanjuju ljubav koju roditelj osjeća prema djetetu.
Ne trebamo gledati u ono negativno i dopustiti da nas ono zarobi, žaliti što nismo u pojedinim situacijama bili smireniji, manje ljuti itd. Važno se izdignuti i svakodnevno se truditi biti bolji čovjek, a prema tome i roditelj. Kao roditelju meni u tome pomaže kada tražim od djeteta da mi oprosti te kada ja njemu opraštam. Preispitujući sebe, vidim gdje sam pogriješila, ali i bila povrijeđena. To činim na način da sina, u duhu, gledam u oči i govorim:
- „Opraštam ti“ (nabrajam sve situacije u kojima me povrijedio);
- „Oprosti i ti meni“ (nabrojim sve za što ga molim da mi oprosti);
- „Volim te i znam da tvoje dubine mene vole“.
Rezultat je mir koji me preplavi i dubok osjećaj, uvjerenje kako je sve negativno otpalo od nas te da ostaje samo ono lijepo.
Upravo taj oprost čisti i jača ljubav. Još više i jače se možemo voljeti jer dopuštamo jedno drugom pogreške, nismo zagledani u naše nesavršenosti, nego u ljubav koja je velikodušna, koja ne pamti zlo, svemu se nada, sve podnosi i nikada ne prestaje.
Najljepša odgovornost
Promatrajući djecu možemo mnogo naučiti. Usudila bih se reći kako nam djeca mogu pomoći da shvatimo koliko smo zarobljeni „važnim“ poslovima i da smo zaboravili na svakodnevne male radosti. Svijet odraslih ima svoja pravila – radi što više kako bi imao puno novca i kupio sve što poželiš; koliko imaš, toliko vrijediš. To je poput virusa koji napada odrasle.
Djeca su drugačija i zato fantastična. Ona su slobodna, kreativna, iskrena, zaigrana, otvorena. Ona nam mogu pomoći da ono što duboko skrivamo izađe na vidjelo. Mogu nas motivirati da budemo hrabriji, kreativniji, otvoreniji.
Prije dvije godine u moj život je ušao vrhunski učitelj – moj sin. Iako nema puno godina i manjka mu životnog iskustva, pored njega mogu biti poput djeteta. U šetnjama mi neprestano skreće pogled prema prirodi i svemu što nas okružuje. Kada ne znam kako bi se upoznala s drugom majkom, tj. razmišljam kako ću pristupiti, on me u svojoj slobodi preduhitri i prvi se ode upoznati.
Kada sam opterećena „odraslim stvarima“ on me opusti na najbolji mogući način: traži da bojamo, čitamo i listamo slikovnice, skačemo… Njemu nije važno crtam li, čitam i plešem najbolje na svijetu, nego da to zajedno radimo.
Napokon, s djetetom se mogu kvalitetno posvađati jer znam da to kratko traje. Dovoljno je da prislonimo prst uz prst i govorimo: „Mir, mir, mir do neba.“ Istoga trena se zaboravi na svađu i neslaganje.
Kada vidim koliko bogatstvo moj sin nosi u sebi, osjećam još veću odgovornost u odgoju.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
