Dosada i smisao

Piše: Marina Ćavar

Vezano za temu svog diplomskog rada: „Franklova logoterapija i Ivančićeva hagioterapija – sličnosti i razlike“, odlučila sam ovim putem podijeliti određene dijelove teksta iz razloga što se vrlo često hagioterapija poistovjećuje s nekom od psihoterapija. Iako izvana slične, u pitanju su bitne točke razdvajanja.

Od autora sam namjerno izabrala, uz Tomislava Ivančića, neuropsihijatra Viktora E. Frankla jer je sam u svojim kasnijim radovima otkrivao duhovnu dimenziju čovjeka. Isti je uočio kako je važno u psihologiji izbjeći psihologizam, te izdvajati čovjekovu duhovnu dimenziju kao suvišnu. Otkriva da današnji čovjek ulazi u psihijatrijsku ordinaciju tražeći pomoć koju mu psihijatar ne može pružiti jer je u pitanju duhovna stvarnost. Sam kaže kako se psihijatar djelomično može služiti duhovnom dimenzijom, ali da se nikada ne može izjednačiti duhovno i duševno područje unutar čovjeka, jer jednostavno nije isto!  

U tekstu koji slijedi, kao i u nekoliko daljnjih nastavaka, pokušat ću istaknuti možda važnije dijelove samog rada.

Viktor E. Frankl upozorava na egzistencijski vakuum – osjećaj besmislenosti koji sve više obuzima današnjeg čovjeka. Čovjek pati od osiromašenja nagona, ali i od gubitka tradicije. Instinkti mu više ne govore što bi morao, niti tradicija što bi trebao činiti. Uskoro više neće znati niti što hoće te će početi imitirati druge. Past će pod utjecaj konformizma.

Psihoanalitičari u SAD-u se susreću s neuobičajenim tipom neuroze čiji je najočitiji simptom paralizirajuća neinicijativnost. Tu standardno liječenje ne uspijeva. Radi se o kolektivnoj pojavi. Neki autori dosadu nazivaju neurozom budućnosti, a Frankl potvrđuje i kaže: „Budućnost je već počela.“

Frankl spominje Schopenhauera koji govori da je čovječanstvu, očito, određeno da se vječno poput klatna njiše amo-tamo između dva ekstrema: nevolje i dosade. Frankl tvrdi da psihijatrima više briga zadaje ekstrem dosade. 

S druge strane, Tomislav Ivančić upravo o smislu kaže da svaki čovjek ima svoje specijalne zadaće, originalni život, vlastiti cilj. Ivančić traži hagioterapijske mogućnosti izlaza. Jedno je smisao svega stvorenja, a drugo je smisao pojedinog čovjeka. Čovjek vrlo lako može promašiti svoj smisao na zemlji. Dovoljno je da čini zlo, već nema kamo. Dosta je da ne razmišlja i već postaje rob tuđih obzira i razmišljanja.

Ako čovjek preuzme specifičnu zadaću (otkrije talente) u životu, on se osjeća miran, dostojanstven, ponosan.

Uvidjeti da je smrt odlazak da bi čovjek primio nagradu za hrabrost u životu. Poglavito je važno uočiti smisao života u komunikaciji s Bitkom i njegovim transcendentalima.

Očito je da je od životne važnosti otkriti svoju originalnost, doživjeti smisao života u susretu s Bitkom.

(nastavlja se)

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.