Piše: Katarina Mittermayer, dr. med.
Ne može se u čovjeku razdvojiti tijelo, psiha i duh i ne može se shvatiti čovjek ako se ne uzima u obzir sveukupnost njegova i tijela i psihe i duha. Dokazano je, kada čovjek pati, uvijek pati čitavim svojim bićem. Izgubili smo iz vida cjelinu! O zdravlju i bolesti ne odlučuju samo već poznati psihosomatski čimbenici, nego i duhovni – dakle, čovjekov je duh važan čimbenik psihofizičke stabilnosti. Međutim, nerijetko, čovjek se otuđuje od svoje duhovne dimenzije i gubi svoj pravi smisao, što je onda uzrok njegovih brojnih patnji, a upravo tu čovjekovu patnju istražuje i liječi hagioterapija.
ZNANSTVENE POSTAVKE
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) 1974. godine u Alma Ati donijela je Deklaraciju u kojoj je definicija zdravlja glasila: „Zdravlje nije puko nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog, duhovnog i socijalnog blagostanja.“ Nakon toga, mijenjale su se definicije zdravlja, ali proteklih godina, SZO uključila je preko 30 međunarodnih centara u svoju studiju kvalitete življenja, koja je definirana sa šest sljedećih dimenzija: tjelesno i psihičko zdravlje, osobna neovisnost, socijalni odnosi, okoliš, te duhovnost i religijski običaji. Jedan od glavnih zaključaka ove studije odnosi se na duhovni život: „Donedavno su zdravstveni djelatnici pretežito pratili medicinski model, po kojem se pacijenti liječe uglavnom terapijom lijekovima i kirurškim metodama, a manja se važnost pridavala duhovnosti i vjeri u izlječenje, te odnosu doktor – pacijent. Ovo redukcionističko shvaćanje pacijenata više nije zadovoljavajuće. Pacijenti i liječnici počeli su uviđati vrijednosti faktora kao što su duhovnost, vjera i suosjećanje u procesu izlječenja. Vrijednost ovih duhovnih faktora u zdravlju i kvaliteti življenja dovelo je do znanstvenih istraživanja na ovom polju, kako bi se došlo do cjelovitijeg razumijevanja ljudskog zdravlja, a koje uključuje i nematerijalnu dimenziju.“ (WHO WHOQOL and spirituality, Religiousness and personal beliefs, Report on WHO consultation, Geneva, 1998.)
Niz je istraživanja u svijetu pokazalo da je viša duhovnost povezana s boljim zdravljem. Navodim samo neke:
„Ljudi koji pohađaju vjerske obrede jednom tjedno ili više obično imaju manje bolesti, brže se oporavljaju od bolesti, a žive duže od pojedinaca koji ih pohađaju rjeđe“ (George i sur., 2002). Dokazana je pozitivna povezanost religioznosti i dobrog mentalnog zdravlja, zatim bolje kvalitete života, pozitivnog odnosa prema zdravlju, endokrinoloških i imunoloških funkcija, hipertenzije, koronarne arterijske opstrukcije, boljeg nošenja s kroničnom boli, depresijom, karcinomom, ovisnošću, posljedicama moždanog udara, itd. (Silvestri i sur. 2003; McClain, Rosenfeld i Breitbart, 2003; Ruo i sur. 2003; Sullivan i sur. 2004; Rippentrop i sur. 2005; Moreira-Almeida, Neto i Koenig, 2006; Shmueli i Tamir, 2007; Pearce, Rivinoja i Koenig, 2008; Johnstone i sur. 2008; Yohannes i sur. 2008.) Pronađena je visoka pozitivna korelacija između religioznosti, duhovnosti i boljeg zdravlja u području kardiovaskularnih bolesti, cerebrovaskularnih bolesti, poremećaja imunološkog sustava, suočavanja s kroničnim bolestima (multipla skleroza, neoplastična oboljenja…), psihičkih oboljenja, te prevencije alkoholizma i pušenja (Testbook of Religion and Health, 2001.)
Zanimljive su studije u kojima se analizira povezanost nekih bioloških markera s religioznošću. Tako su Koenig i sur. (1997) i Lutgendorf i sur. (2004) analizirali povezanost nivoa interleukina-6 s religioznošću i dužinom življenja. U obje studije utvrđeno je da su oni koji su redovno obavljali svoje religijske dužnosti značajno duže živjeli i da su imali značajno niže nivoe IL-6 (visok nivo IL-6 indikator je disfunkcije imunološkog sistema).
Značajno manji broj izvješća govori i o mogućnosti negativne povezanosti religioznosti i zdravlja, ali u svim se tim slučajevima govori o tzv. negativnoj religioznosti, dakle krutom izvršavanju nekih religioznih normativnih zahtjeva (kao, primjerice, u sektama), što se naravno može doživjeti kao teret i pritisak i ometati povoljan razvoj osobe, a onda i nepovoljni prediktor dobrog zdravlja (Ćorić, 1998; Moro, 1999). Tako je u jednoj studiji pokazana povezanost između negativne religioznosti i opsesivno-kompulzivnog poremećaja u Italiji (Sica, Novara i Sanavio, 2002).
PRIHVATITI LOGIKU „NEBA“
U čovjeku se kriju neizmjerne snage! Treba aktivirati svoje duhovne snage! Svaka stanica moga tijela oživljena je mojom osobnošću, mojim karakterom, mojom slobodom, odgovornošću, kreativnošću… Medicina se još uvijek bavi samo psihofizičkom razinom, a čovjek, osim psihofizičke razine, u sebi ima i duh, koji je nadmoćan nad materijom, nad tijelom! Čovjek je biće i zemlje i neba i stoga je logično da prihvati i logiku neba. Problem čovjeka jest što se otuđio od svoje duhovne dimenzije i što je izgubio pravi smisao.
Jeste li svjesni da u sebi imate ogromni potencijal – duh Stvoritelja, koji vas može izvući iz svake životne poteškoće? S tom snagom u sebi možete gledati preko patnje, možete nadvladati patnju. Nismo naučili živjeti na razini duha, pa zato više vjerujemo u ono što vidimo i čujemo i više se oslanjamo na medicinu (kompetencija medicine samo je psihosomatska razina, za sada). Zakržljali smo svoj duh, potisnuli ga duboko i zato teško pokrećemo duhovne snage u sebi. Nije logično da čovjek prihvati samo psihosomatsku logiku funkcioniranja čovjeka jer nije načinjen samo od tijela i psihe, nego i od duha.
Kako živjeti ozdravljujuće?
SABRATI SE I PRIHVATITI BOLEST
U antičko doba bilo je uobičajeno da se bolesnik pita: „Što ova bolest hoće od mene? Što mi govori? Koji joj je smisao?“ Danas se sve stavlja u ruke liječnika i tako se sve više umanjuje moć bolesnika nad svojom bolešću. Sva je odgovornost na liječniku. Liječenje bolesti treba prepustiti liječniku, ali smisao bolesti ne može se prepustiti drugima – time se mora baviti sam bolesnik. Bolest nije slučajnost. Bolest treba staviti u kontekst prirode, okoline, predaka, svijeta, samog bolesnika, itd. To je posebno vrijeme u životu u kojem se na poseban način dolazi u dodir sa sobom, svojom ranjivošću, smislom svoga života, s Bogom… (prema: Vučković „ Riječju probuđeni“).
Potrebno je sabrati se, postati iskren sa sobom, otkriti želi li mi bolest nešto poručiti i koji joj može biti smisao. Kada postanemo svjesni vlastitog učešća u stvaranju bolesti, postajemo odgovorni sudionici u usmjeravanju svoje sudbine.
M. Jurčić, u zborniku „Vjera i zdravlje“ (2007), potvrđuje saznanja Muller-Eckharda: „Bolest se javlja da bi upozorila čovjeka da nešto bitno mora mijenjati u svome životu. Ono što čovjeka boli, zapravo ga i liječi, tj. motivira da nešto hitno poduzme kako bi bol nestala. Bol nestaje kad čovjek shvati njezinu poruku i promijeni negativni obrazac svoga života i ponašanja.“
Prihvatiti bolest znači sabrati se i razmisliti o njoj: „Što ova bolest hoće od mene, koji joj je smisao…?“ Sve ono što osoba može slobodno prihvatiti, može i nadvladati. Prihvatiti bolest i patnju mogu samo onda kada vjerujem da je dobro daleko moćnije od zla, od bolesti i patnje.
NAUČITI SE POZITIVNO RAZMIŠLJATI
To znači razvijati pozitivnu sliku o sebi, otkriti svoj identitet, svoju pravu narav, vrijednost, smisao, dostojanstvo, snagu, prihvatiti sebe sa svim svojim dobrim stranama i manama, zavoljeti sebe, postati zadovoljan sobom te svjestan snage Stvoritelja u sebi… Nedostatak ljubavi prema sebi izvor je brojnih bolesti . Prof. psihologije Boris Blažinić (2007) navodi kako naša slika o sebi snažno utječe na naš imunološki sustav te ističe važnost uvjerenja i vrijednosti (U što vjerujem? Što su moji prioriteti, što mi je u životu važno?).
OSLOBODITI SE
Osloboditi se nagomilane srdžbe, mržnje, bijesa, krivice, lažne krivice, uloge žrtve, depresije, straha, samosažaljenja, bespomoćnosti, neopraštanja, osloboditi se vezanosti za traume, uvrede… Stare rane i nagomilana gorčina truju čovjekov pogled na svijet. Potreban je novi pogled na pretrpljene traume, potrebno je šire gledanje. Odgovorni smo za svoj život! Da bismo se oslobodili negativnog utjecaja prošlosti, moramo biti spremni mijenjati se i usvajati nove obrasce ponašanja. Da bismo se oslobodili prošlosti, moramo biti spremni oprostiti! Godine 2005. dr. Susan Lutgendorf sa Sveučilišta u Iowi potvrdila je da su one žene koje su bolovale od raka, a osjećale su se voljenima, imale potporu i nisu se predale, imale borbenije NK-stanice (posebne bijele krvne stanice) od onih koje su bile usamljene, napuštene i izbezumljene (Journal of Clinical Oncology 23, no.28 (2005).
Za cjelovito zdravlje važno je i prihvatiti moralnu zakonitost. Poznavanje prirodno-moralnih zakonitosti upisanih u čovjekovu svijest i postojanje te ponašanje u skladu s njima čovjeka održava u stanju ravnoteže, a time i u zdravlju. Kada čovjek misli, govori i čini dobro, potencira zdravlje mozga i cijelog organizma (prema riječima dr. Amena). Važno je učiniti obrat od zla prema dobru – doživjeti obrat povratka prvoj ljubavi (svome Stvoritelju). Zapravo je jedina mudrost života biti prijatelj sa Stvoriteljem i jedina je ludost života odvojiti se od Njega i živjeti na psihičko-tjelesnoj razini.
POVEZATI SE SA STVORITELJEM
Odnosno povezati se s izvorom svega pozitivnog, jačati svoju vjeru i svoje duhovne snage. Kad postanemo svjesni da je ljubav ona snaga koja pokreće i ozdravlja, da je sve stvoreno iz ljubavi, da je snaga života u ljubavi, da je sve postojanje-bitak ljubav, shvatit ćemo da je jedina mudrost povezati se s tom Ljubavi-Stvoriteljem. Kada sam povezan s tim svojim Izvorom, tada sam vječan i neuništiv i mogu reći s vjerom: „Bit će dobro!“ Treba vratiti čovjeku vjeru u dobro, ljubav i istinu! Vjerovati u snagu i moć dobrote, ljubavi, istine – vjerovati da je dobro jače od zla. Vjerovati: kada se otvorim za dobro, ljubav i istinu, mogu očekivati tu snagu dobra i u svom životu!
Zdravo je jačati svoju vjeru i svoje duhovne snage te raditi na postizanju unutarnjeg mira jer to potiče proces ozdravljanja – jačaju obrambene snage organizma. Provesti svaki dan određeno vrijeme sa samim sobom i sa Stvoriteljem (ograničiti TV i internet u razumne granice, svaki dan isključiti na određeno vrijeme mobitele i telefone… ). Znanost je dokazala da osobe koje meditiraju bolje spavaju, pod bitno su manjim stresom i ojačan im je imunološki sustav (dr. David Servan-Schreiber).
PROBUDITI NADU I VOLJU ZA ŽIVOTOM
Odrediti si ciljeve i zadatke koje moramo ispuniti jer ponovno buđenje čovjekove životne snage i optimizma pokreće prirodne procese ozdravljenja. Dr. Carl Simonton, onkolog iz Centra za istraživanje i liječenje raka u Fort Worthu u Texasu, istraživao je zašto neki bolesnici s istim tipom raka daleko bolje reagiraju na liječenje nego drugi i otkrio je da su oni koji su bolje reagirali na terapiju imali neke važne ciljeve koje su htjeli ispuniti! Uporno zalaganje za neki cilj može biti glavni izvor one unutrašnje snage koja je pacijentu koji boluje od raka potrebna da ponovno ozdravi, zaključuje dr. Simonton. I od tada svoje pacijente potiče da sebi postavljaju nove životne ciljeve. Volja za životom jača je ako postoji nešto za što živimo. Važna je predanost nekom cilju. Navodi da bi ciljevi trebali biti što konkretniji i točno određeni, a ne generalni i nejasni.
NAUČITI ZAHVALJIVATI!
Uvijek gledati u ono što imamo i zahvaljivati na svemu što imamo (a toga nije malo: imam što jesti i piti, imam što obući, imam gdje živjeti, imam mirnu savjest, mogu mirno spavati, dobar sam čovjek i zato sam ispunio smisao svog postojanja – koliki nemaju to osnovno!). Zahvalnost privlači prijatelje, ljubav, sreću i zdravlje.
ZDRAV ŽIVOT NA PSIHOSOMATSKOJ RAZINI
Također je važno i potrebno živjeti ozdravljujuće: kretati se, hraniti se zdravo, rješavati emocionalne konflikte…
IMATI VIZIJU
Gledati svoj život i svoje zdravlje kao projekt – npr. gledati sebe u duhu kako više nemam problema koje sam prije imao jer sam se oslonio na snagu bitka – na dobrotu, ljubav, istinu i zajedništvo. V. Frankl svjedočio je da su u konclogoru imali šansu preživjeti samo oni koji su bili usmjereni na budućnost, na neku zadaću koju u budućnosti trebaju ispuniti ili pak na osobu koja ih s ljubavlju čeka…
Zaključimo: čovjekov duh važan je čimbenik zdravlja. Dokazano je da je važno što mislimo, što nam je u srcu i u što vjerujemo. Hagioterapija pomaže čovjeku da dođe do cjelovitog zdravlja, pomaže mu da usvoji navedene lijekove i da kaže: „Mogu, hoću, uspjet ću.“
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.