Napisao: prof. dr. Tomislav Ivančić

Objavljeno u časopisu Hagiohr

Čovjek  je psihofizičko i duhovno biće. Duša i tijelo nisu dvije odvojene stvarnosti, nego jedna. Duša sama nije čovjek. Čovjek je duša i tijelo zajedno. Previše smo samouvjereni da sve znamo i da se ne trebamo mijenjati. A ipak, moguće je biti zarobljenik ili samo tijela ili samo psihe ili samo duhovnosti. Razdijeljeni smo grijehom. Premalo nas duh čini cjelovitim. Čujemo, a ne činimo kako smo čuli; pozvani smo na vrhunski život, ali ostajemo prikovani uz status quo. Sanjamo o zdravlju, ali se ne pomaknemo da ga „uzmemo“, da ga ostvarimo.

Još uvijek smo odviše teoretičari. Kada praktično upotrijebimo svoj duh surađujući s apsolutnim duhom, sa Stvoriteljem, tada možemo puno drugačije i bolje živjeti. Pomak se događa kada snage duha prenesemo na tijelo i psihu.

Duh – čovjekova veličina

Isti je Stvoritelj koji nam je dao zakonitosti duhovne duše te materijalne i biološke zakonitosti. Ako želimo poštivati Stvoritelja, moramo slušati njegove zapovijedi jer njegove zapovijedi su zakonitosti duhovne duše, fizikalnog i biološkog svijeta.

Ljubav je sućut koju je Stvoritelj stavio u nas. Ako vidimo da je netko pored nas slab, bolestan, da se izgubio, da griješi, u nama se budi sućut. Ljubiti, znači imati sućuti. Čovjeku je potrebno puno opraštati i živjeti za njega. Ako Stvoritelj svijeta daje život za čovjeka, mi moramo znati barem opraštati i ljubiti čovjeka; ako Bog umire za njega, mi trebamo barem živjeti za njega.

Tko nije doživljavao ljubav, potrebno mu je reći koliko je dragocjen i vrijedan jer nosi u sebi osobnost od svog Stvoritelja koju mu je on iz sebe udahnuo. Time se čovjeku vraća dostojanstvo. Tu nam hagioterapija neizmjerno pomaže.

Hagioterapija nam pomaže da prihvatimo ljubav, ali razlikujući pojmove ljubiti i voljeti.

Ljubav nije emocija, to nije sviđanje. Ne može nam se sviđati bolestan, jadan i onemoćao čovjek. Ali, možemo ga ljubiti. Voljeti, znači reagirati na sviđanje, a ljubiti, na sućut. Kada netko osjeti ljubav, on na nju odgovara. Ona se preko njegove duše upisuje u njegove stanice i one se aktiviraju. Tako čovjek može početi ozdravljati jer čitav se njegov organizam u tome aktivira. Tu leže izvori placebo efekta.

Epigenetika i hagioterapija 

Podsjetimo se da duhom šaljemo poruke svim stanicama našeg bića i programiramo ih. O tome govori epigenetika, znanost nastala prije 16 godina, a koja spoznaje da je najvažnije kako mislimo, govorimo i za što se odlučujemo. Zahvaljujući istraživanju epigenetike spoznajemo kako samo pet posto slučajeva malignih oboljenja ima uzrok u genetskim zapisima, a 95 posto tih oboljenja nastaje na temelju toga kako čovjek živi i govori.

Bit čovjeka je život po zakonu morala. Materija se ravna po zakonu fizike, biljke i životinje se ravnaju po zakonima biologije, a čovjek po zakonima morala. Nije toliko važno što čovjek jede i pije, nego kako misli, govori i je li moralan. Svaka negativna riječ, svaka ružna misao i nemoralno djelovanje je za čovjeka razarajuće. Ako govorimo pošteno, s ljubavlju i pozitivno, stanice našeg organizma se obnavljaju. Ako drugima govorimo kako su dragocjeni i vrijedni, stanice njihova organizma će se regenerirati, surađivati i oživjeti. Ovo nam potvrđuju suvremena neuroznanost i genetika. Svojim moralom moguće je sebe mijenjati!

Zapravo, 100% bolesti nastalo je na temelju čovjekove povrijeđene savjesti i besmisla. Jer dok čovjek nije upao u grijeh, u zlo, u negativnost, nije bilo bolesti, smrti, ratova, ni katastrofa. U konačnici, sve ovisi o čovjeku.

Naše bolesti su rezultat onoga kako živimo. Bolesti i nesreće nisu nešto neizbježno. Kada živimo moralno tada smo u skladu s bitkom i tada možemo izbjeći bolesti i zlo.

Zato je bitno upoznati temelje čovjeka. Čovjek je duhovna duša, on živi po tome što je osoba koja ima život. A život imamo samo onda ako smo ljubav, ako nas netko ljubi. Kada nas netko od ljudi ljubi, tada ćemo lakše doživjeti da naš život ovisi o Stvoritelju, koji je ljubav.

Ako nas ljudi zanemaruju, tada ostajemo zatvoreni za ljubav, bojimo se, ne vjerujemo ljubavi koju Stvoritelj ima prema nama. Tada život niti ne dopire do nas. A čovjek živi od ljubavi Stvoritelja kao što biljka živi od korijena.

Hagioterapija se bavi upravo time kako čovjeka uvjeriti da je ljubljen. Potrebno je čovjeka podsjetiti na brojne ljepote u njemu  i oko njega, na nekoga tko mu je dao da živi i uživa.

U svakom čovjeku ima puno ljepote – lijepe ruke, prsti, lice… Što u nama nije lijepo? Koliko ljepote u jednoj starici koja jedva hoda; koliko simpatičnosti i u pijancu koji tetura! Zašto nas ne uhvati sućut za takve ljude umjesto da mrmljamo “vidi, opet se napio…“ Takvim mislima i govorom sebi zatvaramo put prema ljubavi, a ljubav znači nekoga vrednovati, znači imati sućuti za nekoga, obrisati suzu, pomoći nekome da postane zdrav čovjek, poslušati što ga muči, koje traume ima, gdje je bio onemogućen živjeti normalno, gdje nije mogao doživjeti ljubav. Koliko blagoslova je u tome da ljudima kažemo riječi koje podižu. Hagioterapija nas uči kako duboko ljubiti čovjeka. Ako nismo sposobni reći nekom lijepu riječ, dati koju kunu, ako nismo sposobni vidjeti koliko ljepote je Stvoritelj stavio u svakog čovjeka, mi ubijamo druge. 

Izliječiti duhovnu dušu

Promjena čitavog društva ovisi o pojedincu. Kada se mi promijenimo, uhvatimo vezu sa Stvoriteljem svijeta, u nas ulazi neizmjerno puno svjetla i radosti, a preko nas u čitavo društvo.

Čovjek nije umetnut u prirodu, nego je biće potpuno povezano s prirodom. Svi elementi našeg tijela su povezani s prirodom: zrak dišemo, drvima se grijemo, hranu uzimamo.

Knjiga Postanka kaže da je priroda podložna čovjeku. Stoga je onaj tko ne poštuje prirodu protiv prirode i protiv čovjeka. Priroda i čovjek su jedno. Prema svetopisamskom izvještaju čovjek je kruna stvaranja, u sebi nosi sve što je Stvoritelj stvorio. 

Iz toga proizlazi kako se hagioterapija i Sveto pismo slažu. Možemo zaključiti da se Sveto pismo može dobro razumjeti ako poznamo principe hagioterapije. Hagioterapija je, naime, naziv za proučavanje čovjekove duhovne duše, a u duhovnoj duši nekako prebiva Bog. Ako upoznamo duhovnu dušu, osobnost, karakter, inteligenciju, savjest, kreativnost, religioznost, upoznat ćemo i svog Stvoritelja, jer on nam je u duhovnoj duši blizak. Zato sve ovisi o duhovnoj duši i kada nju izliječimo, izliječili smo čitava čovjeka. Tko na sebi temeljito provede hagioterapiju, dobro će razumjeti Sveto pismo.

Hagioterapija nije neka metoda, nego mentalitet i život. 

Raditi hagioterapiju znači imati čast biti zaodjeven u samog Stvoritelja svijeta, biti u duhu, u moralu, u čovječnosti. Onaj tko radi hagioterapiju sam postaje lijek za druge jer drugi uz njega osjete ljubav. Bit hagiotrapije je ljubav prema čovjeku, a ljubav je bit duhovnog zdravlja.

Bitak je ljubav, Stvoritelj je ljubav. Ljubav se ne može negdje naći. Ona je božanska sila koja nam daje snagu da možemo podnijeti teškoće života i ostati vjerni ljubavi. Ljubav daje snagu za sve drugo. Kada nekog ljubimo, nije nam teško ni umrijeti za njega, a kamoli živjeti. Samo voljeti nekoga je površno i to nas veže, ali ljubiti je više od toga, ljubav oslobađa. Ona me vodi do Stvoritelja svijeta, do ljudi, do prirode, i uz nju sve može ozdraviti.