Piše: Ana Perišić, hagioasistentica

Tvoj put

Godinama radim u sustavu socijalne skrbi, djelatno ili kao vanjski suradnik. Čovjek bi rekao da se u tom segmentu današnjega društva nalazi najveća ljudska patnja, no nije baš tako.
Nemoguće je proći ovim svijetom, a da čovjeka ne zadesi neka muka, zlo, osama. Nigdje nije zapisano kako zaobići nedaće, štoviše, nije se rodio čovjek kojemu, kako narod kaže, ide sve od ruke.

Ono što je bitno za svakog čovjeka jest sposobnost prepoznavanja vlastite originalnosti i ustrajnosti u donošenju dobrih odluka.

Život se događa na dvije razine: kao život koji nam je darovan, za kojega nitko od ljudi nije mogao garantirati kada i kome će se dogoditi, te onaj kojega sami odabiremo živjeti. Nad prvim nismo vlasnici, ali zato drugim prvenstveno mi upravljamo. Rođeni smo u nekom specifičnom prostoru i vremenu, u točno određenoj obitelji, naciji, te i te godine… Ali kako živjeti taj svoj originalni život, najvažnije je pitanje o kojemu trebamo brinuti cijeloga života, za kojega trebamo tražiti najbolji odgovor.

Ljudi me često pitaju: Kako živjeti? Osobe koje pitaju sebe, druge, koje traže pomoć uopće nisu izgubljene, ne, one su na putu, one hodaju i kad-tad doći će do svoga cilja. One, pak, koje se ne pitaju, one me brinu.

Kažu da će doći teška ekonomska kriza, gora od one prije desetak godina. Moguće, svi ekonomski parametri to pokazuju. Ali samo krizna razdoblja prisile čovjeka da zastane, da promisli, da se osvrne iza sebe i prepozna put, jer dok je živ za Zemlju još uvijek ima priliku pronaći pravi smjer, izaći iz izgubljenosti, smanjiti brzinu u jurnjavi za nebitnim.

Samo bolest, teška, zaustavlja čovjeka da se pita kako nastaviti dalje …, samo kad dođemo do praga smrti čovjek si postavlja pitanje i odgovor: Je li se isplatilo baš tako živjeti?!

Trebamo li čekati smrt ili potrese života da vidimo što činiti sa sobom? Život, to si ti! Kad zastaneš nad darom koji si dobio, uočiš Tvorca, prihvatiš dar „sebe“, takav kakav jesi i kada kažeš „da“ svome životu, tek tada se bistri put kojim ti je ići, onaj put kojim se jedino ti možeš kretati, s kojega se i najveće prepreke sklanjaju.

Nema te neizvjesnosti koja te može zaustavit, jer ti imaš misiju stići na svoj cilj. Postaje nebitno gdje je to i koliko će dugo trajati, samo je jedno važno: je li prihvaćaš krenuti, hodati, dati se voditi, ostvariti baš svoje životne zadatke.

Pazi, ti si odgovoran za svoj izbor.

Tvoj izbor postaje ili tvoja sreća ili tvoja muka, jer ako biraš samo imovinu, titule, ljudski prestiž, tada gaziš po drugima, živiš samo za ovaj svijet i trbuh. Ali ako gledaš preko praga boli, očekujući zdravlje, praštajući onima koji su te povrijedili, odlučuješ izdržati muku čineći samo dobro, ostvarujući svoje sposobnosti do savršenstva, ti si pobijedio. Tu sreću nutarnjega mira i radosti nikakva plaća ne može platiti. Takve osobe često srećem u svom radu. Za mene su to imućni ljudi. Sposobnost da se izdrži na putu su vrednote, jedino su ljubav, povjerenje, dobrota, istinoljubivost,pravednost …, one stvarnosti po kojima se dolazi na cilj. A na cilju je Tvorac, onaj od kojega smo ponikli i kojemu se na koncu vraćamo.

Zato nije bitno: što imaš, nego: tko si?!

Ti si ono za što se odlučuješ, i nitko te na tvome životnom putu ne može nadmašiti niti zamijeniti. S ovoga svijeta odlaziš bez imovine, nosiš samo nadživljenu bol i ostvareno originalno poslanje.

Zato nema straha od krize, potrebno se samo odazvati Životu.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.