Piše: Ana Perišić
U ovom vremenu Crkva se podsjeća teksta iz evanđelja o talentima. Koliko je ljudi u povijesti čovječanstva toliko je i talenata, ljudskih neponovljivih sposobnosti. Tekst govori o Stvoriteljevom darivanju sposobnosti kome hoće i koliko hoće, no bit je u očekivanju čovjekovog odaziva da talent prihvati i oživi ga, ostvari u punini.
Kako bi to bilo da svoje sposobnosti nisu ostvarili velikani naše povijesti. Ne možemo reći da je Meštrovićeva djela mogao nadoknaditi ili ostvariti Gračan, Jurkić ili neki drugi vrsni umjetnik. Zamislimo da se nije rodio Tesla, gdje bismo mi u našemu razvoju bili? Svaki čovjek, ali svaki, ima svoje mjesto u ovom prostoru i vremenu, mogućnosti ostvarenja nekoga dobra.
U hagioterapiji jedna od bitnih zakonitosti jest poticanje čovjeka da prepozna, otkrije svoju originalnost i smisao svoga poslanja. Smatra se da ako čovjek ne zna tko je, naprosto životari u ovome svijetu. No prepoznavanju poziva prethodi spoznaja tko je Darovatelj talenata, tko je onaj koji stvara osobu. Poznavajući Stvoritelja čovjek zna tko je, zna da vrijedi već s tim što postoji. Stvoritelj je apsolutno dobar te je čovjekovo postojanje zagarantirana dobrota, neotuđiva vrijednost.
Izvor svake ljudske patnje proizlazi baš iz te nemoći da čovjek prihvati istinu kakav je njegov Tvorac. Iz toga izvire i nesigurnost da vjeruje ljudima, jer uvrede drugih preslikavaju na interpersonalne odnose. Na koncu čovjek kao da gubi doticaj sa samim sobom i ne može otkriti, niti živjeti svoj poslanje.
Posljedice su uočljive: čovjek postaje opterećen mišljenjima okoline, očekivanjima i zaslugama. Ne ”zakopava” uvijek sam čovjek svoj talent, to mu često čine njegovi roditelji i drugi ljudi njemu bliski. Kolika li je patnja posljedica ”prava” drugih da odlučuju o našim životima. Nažalost, mnogi se nisu imali priliku niti roditi da bi svijet podarili svojim bogatstvom.
Ta ljudska sustvaralačka sposobnost koju imamo jedni u odnosu prema drugima, jest velika odgovornost. Djeca su dar svojim roditeljima, i samo to dijete, sutra odrastao čovjek, zna tko bi trebao biti, samo on i njegov Tvorac. Roditeljska osviještenost za dijete tim je veća ako je sam ostvaren, jer iz osobne ostvarenosti svoje originalnosti u stanju je ”očima duha” prepoznati put kojim njegovo dijete treba ići da bi prepoznalo vlastite sposobnosti.
Na koncu, uopće nije bitno koje i koliko mjerljive sposobnosti imamo, nego je li ih živimo.
Upoznati svoju temeljnu vrijednost i što svijetu možemo dati jest razlog našega života. Kad bismo to osvijestili i odazvali se, shvatili bi koliko naša vrijednost raste vrednovanjem uspjeha drugoga. Naša mjerila nisu dobra, to je zapravo jedino loše. Nikad nije kasno ispraviti smjer kojim putujemo, važno je stići na cilj na koji svatko od nas treba doći.
Što bi u ovoj situaciji epidemije bilo od nas da nema toliko predanih medicinskih djelatnika, što bi bilo od naše naobrazbe da se nastavnici nisu odazvali svome zvanju, da majke nisu smatrale bitnim biti uz nas u ranom periodu života? No mnogi su liječnici otišli u strane zemlje zaraditi više novca, neki nastavnici su mislili da se isplati raditi u školi jer su dugi praznici, a neke majke su smatrale da je važnija karijera koju joj nudi društvo od boravka sa svojom malenom djecom ili ih uopće nisu htjele roditi.
Mi ipak imamo priliku odazvati se, prepoznati sebe i onoga koji nas je nama samima dao. Ponavljam, za to nikada nije kasno. Nađi vremena za sebe i najprije potraži, u dubini srca, onoga koji te je po imenu pozvao u ovaj svijet. Daj si vremena, jer to je najvažniji korak, bez tog susreta i dalje ”lutaš maglama svijeta”.
Ti si nečije milje, biser na dlanu tvoga Tvorca …, ti si njegova čežnja i zamisao.
Iz bistrine toga susreta navire vrijednost i spoznaja tko si. Odaziv, cijelim svojim biće, dat će slobodu što trebaš ostvarivati ako si još s mogućnošću poziva, ali i sve ono što u poznoj dobi možeš činiti. Na duhovnoj razini nema mirovine, možeš činiti ono što napori života nisu dopuštali, možeš činiti dobro mnogima oko sebe. Ti si ono za što se odlučuješ, stoga se odlučuj za dobro, a otvoreni put pokazat će kuda ti je krenuti. Cilj je u odazivu!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
