Piše: Ana Perišić, hagioasistentica
Egzistencijalni strah
Uslijed zbivanja s pandemijom i potresom, centri za hagioterapiju diljem Hrvatske i BiH, putem dežurnih telefona, uključili su se u hagioterapijsku pomoć i podršku potrebnima. Nije to neka novost, godinama smo tako djelovali.
Dobro se sjećam ratnih godina i vremena s početka recesije, kada smo iz dana u dan primali na desetke poziva ljudi u tjeskobi, strahu, depresiji, onih članova obitelji koji su trpjeli ispade agresivnih i alkoholiziranih pojedinaca, te osamljenih starijih osoba. Bilo je i onih koji su jasno izražavali nepovjerenje prema svojim najbližima, na čiju pomoć nisu mogli računati, ili pak prema strukturama vlasti koje su ih obezvrjeđivale u njihovim izranjenostima, pretrpljenoj žrtvi i neodgovornosti za opće dobro.
Osobno biram kasne – večernje termine, kad noću patnja postaje još izraženija.
Kroz te susrete s osobama kojima čujem samo glas, postajem nanovo svjesna koliko je svaki život dragocjen, kako je svaka bol originalna i potrebita pozornosti, pomoći, empatije. No, postoji opasnost da im dajemo samo toplu riječ i naše vrijeme. Hagioterapijski susreti s hagiopacijentima kreću puno prije samog razgovora. U duhu se potrebno pripremiti za tu osobu: ona je meni dar, ona je za mene misterij; mogu joj pomoći samo ako sam povezana s Izvorom, kako njenoga života, tako i moga.
Ja moram proći kroz korake nadilaženja svake nemoći, ja trebam steći novo iskustvo živog suodnosa s Liječnikom – Lijekom.
Naši hagiopacijenti trebaju novi život, uočiti viši smisao žrtve, oćutjeti nadu, a to dobivaju samo od onoga koji je punina vrednote, od Stvoritelja. Čovjek – hagioasistent samo je posrednik, onaj koji ima iskustvo izlaska iz straha u povjerenje, iz ljutnje u praštanje, iz nemoći i razočaranja u nadu i odluku za ostvarenje misije svoga neponovljivoga života.
Hagioterapija je paradoksalna, čovjek u snazi duha koristi svaku svoju proživljenu patnju za još veće djelovanje u dobru. Kad se nadvlada egzistencijalni strah, hagiopacijent stječe povjerenje koje nema uporište u slabom čovjeku iz njegovog suživota, nego u temeljnom smislu i razlogu postojanja. Čovjek se susreće s Osobom. Iz toga susreta proistječu vrednote kao lijek, a očekivanja od ljudi splašnjavaju, razočaranja blijede, praštanje postaje moguće.
Znači, hagioterapija se uopće ne bavi psihosomatskim simptomima; ne liječi patološka stanja koja se dijagnosticiraju kao bolest depresije, panične strahove, suicidalnost, poremećaje prehrane i dr., nego ulazi u samu bit čovjekove egzistencije: u smisao života, svrhu i plodonosnost žrtve, povjerenje kao razmjenu vrijednosti jedne osobe prema drugoj, odluku da se unatoč svemu može ostvariti čovjekov neponovljiv, osobni talent.
Hagioterapija posreduje zakonitosti same biti života i povjerenja, stoga se može vjerovati kako se mučan egzistencijalni strah ovoga vremena može nadvladati.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
