Hagioterapijom pobjeđivati ugroze suvremenog društva

Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica 

Što primjećujem u suvremenom društvu: što je najviše ugroženo? Čovjek. Sveprisutni i propagirani mentalitet “imati” ispred mentaliteta “biti” duboko dira čovjekov život, izbacuje ga iz njegovog središta. A čovjek ne živi samo od onoga što ima, nego od onoga tko on jest i kakav trag ostavlja iza sebe.

Ugroze suvremenog društva

Čovjek – vrhunsko biće – u čijem središtu je plemenitost i čežnja za ljubavlju i dobrotom, danas mora izlaziti na kraj sa svime: bukom, jurnjavom, nepravdom, pogaženim dostojanstvom… od utrobe majke pa do bolesničke postelje. Istina mu se izvrće u laž i ranjava savjest, širi se krivica, koči kreativnost, ukorjenjuje tromost još od djetinjstva, slabi karakter, u javnosti nestaje cjelovite istine o čovjeku kao duhovno-materijalnoj stvarnosti. Sve je manje samopouzdanja, hrabrosti, spremnosti na trajni izazov: mijenjati se! Zbog svekoliko ranjene osobnosti, raširena je uvredljivost, zaboravljena poniznost, okrnjena je komunikacija osoba, a bez toga nema zajedništva – pokretačkog goriva boljeg svijeta i čovjeka. Čovjek je postao osamljeni individua u mnoštvu ljudi, prepušten sebi, svojim borbama iznutra i izvana u kaotičnom svijetu koji ga niti ne primjećuje. Zbilja: gdje je to nestao čovjek i kako da ga ponovno nađem?

Hagioterapijski pogled na čovjeka podsjeća: čovjek je original, vječan, otjelovljeni duh i oduhovljeno tijelo, svetinja. Svetinja?! – ne pobožan, nego “onaj u kojeg nitko ne smije dirnuti”, koji je vrijedan poštovanja. A pitam se, tko to od nas tako gleda na sebe ili na čovjeka pored sebe? Često puta, zavedeni i izmoreni, uzimamo čovjeka zdravo za gotovo.  Ili biramo one koji nam se više sviđaju i uzvraćaju ljubav. A ne znam li da ako samo jednog čovjeka “ne simpatiziram” – odbijam svojim stavom u sebi – ja već time izbacujem samoga sebe iz Ljubavi, iz Života. Više ne živim ja, živi samo moje tijelo. I sve to dobro funkcionira dok se ne dogodi neka bolest ili smrt koja me pogodi, probudi iz sna, osvijetli mrak u kojem se skrivam. Zato čovjek današnjice izbjegava razgovore o smrti, o patnji, o bolesti… O kako samo ne volimo biti blizu bolnica, patnika, sprovoda, čovjeka na rubu društva… Draži su nam oni “uspješni i zdravi”. Zašto? Zato jer nismo spremni otvoriti se cjelovitoj istini o sebi. Zato što nam je u tijelu tako ugodno živjeti. Zato jer bismo tada trebali preispitati svoje stavove, isprevrtati ih i graditi nove, iz temelja. A to nije lako! Ili nas to plaši ili smo već toliko zarobljeni i vezani da nam se čak niti ne da. Nasreću, izlaz postoji:

1. Dovoljno je samo upitati se: Tko sam zapravo ja?

Vrijeme neumorno ide i mi prolazimo. Sjetimo se samo koliko godina već imamo? A koliko nam je preostalo? Ne možemo ih zaustaviti. Uzalud bojimo kosu da bismo prekrili sjedine – znak te prolaznosti. Bježimo od sebe, od istine da smo ovdje samo u prolazu, da odavde idemo kao toliki prije nas. A jesmo li se pripremili; kuda mi to idemo, kuda želim poći? Tko sam zapravo ja, kako trebam živjeti, što će sa mnom biti? Čim počnem o tome razmišljati, sitne male brige i nesporazumi izblijede u času i preda mnom se otvaraju horizonti novog neprolaznog, cjelovitog života sa Smislom. Tad zapravo počinje pravi život! Tad se mijenjam, tad postajem slobodna, hrabra, inteligentna, upravitelj svijeta… Tad je potpuno jasno da ovaj svijet ne pripada meni, čak niti ja ne pripadam sebi, a pogotovo drugi ljudi i imanje – nego; sve mi je darovano još od majčine utrobe. Postoji Netko tko je vlasnik, a meni je samo povjereno sve to na upravljanje. Na odgovorno upravljanje!

Postoji moj Stvoritelj, a ja sam samo stvorenje, ali ljubljeno i željeno stvorenje.

I zato znam; samo ako poštujem zakonitost života koja je utkana u svaki atom postojanja: ja sam živa. I tad raspolažem i snagom i mudrošću kako svime upravljati, kako “sebe uložiti“, a ne “sebe izgubiti“. Postajem sve više svjesna činjenice: Čovječe, pa ja samo sebe i imam!

2. Ljekovito je istinu spoznavati i priznati

Istinu valja promovirati najprije samome sebi. Biti iskren pred samim sobom u prisutnosti Stvoritelja. A onda to javno s Ljubavlju zastupati i posredovati. Kao čovjek sam ograničena, lako pogriješim, krivo odlučim, nemoćna sam otrgnuti se od tijela i zavodljivosti filozofije “imati”. Ali čim to priznam, automatski ulazim u stvarnost, u život, u čistoću. Hrabrost je to! Jednom je u povijesti jedan upravitelj upitao: “A što je istina?” Često puta i mi tako mudrujemo i pitamo, hoteći se opravdati kako je istina relativan pojam i kako svaki čovjek ima svoju istinu. Ovdje nije riječ o takvoj “istini” nego o Istini koja je egzistencijalna, o stvarnosti koja jedino postoji i u kojoj jedino mogu živjeti i sve “smrti” preživjeti. 

3. Sve konačno ovisi o čovjeku i o njegovom opredjeljenju

Ne postoji način da me se kao čovjeka “uvjeri” da istinu prihvatim, ostavljeno mi je samo na slobodu da se opredijelim. Otkako sam se i sama opredijelila za tu egzistencijalnu Istinu, život mi je takav da mi ljudi često znaju reći: “Blago tebi, ti si sretna. Ti imaš sreće u životu.” Točno, istina je! Ali ja sam se odlučila za tu sreću i probijam se do nje svaki dan.

Odlučiti se živjeti, a ne životariti – to je sloboda! – unatoč poteškoćama. Tako i ti, dragi čovječe, možeš već sad ostaviti privid života i opredijeliti se za sreću. Sve konačno ovisi o čovjekovom opredjeljenju.

Čovjek je duh, a ne samo tijelo, on je duhovna duša. A duh je život, aktivan, poput bistrog potoka koji se ne umara teći. Čim je čovjek aktivan tad živi, tad svoje talente razvija, tad misli, govori, čini i zalaže se za istinu. U svakom trenutku ja imam slobodu opredijeliti se za istinu, po cijenu “malog prolaznog života“, a za “život u izobilju“. Važno je svakodnevno se odricati; biti spreman ostaviti sve što je iza mene i okretati se iznova prema onom ispred mene. Biti u pokretu, pretvoriti se u “potok koji stalno teče“! Jer: Ja nisam samo ono što sam sada, nego ono što mogu biti! I zato: Biram istinu o sebi, biram to dobro. Znam: Dobro je jače od zla. Dobrota vlada svijetom i ja sad svjesno i slobodno uskačem u njen “tabor”.

4. Već sam bezuvjetno prihvaćen(a) i ljubljen(a)

Čovjeka da mi je ljubiti – svakog čovjeka! Imati sućuti prema njemu, biti milosrdna i strpljiva. Prihvatiti ga kao malo dijete. Prvi čovjek kojeg sam pozvana tako prihvatiti, to sam ja sama sebi. Tek tad mogu drugome pomoći.

Svijest da sam već bezuvjetno prihvaćena i ljubljena od mojeg Stvoritelja isti me čas oslobađa i čisti. Stvoritelj je baš mene htio, želio, u život poslao, on me jedino i potpuno poznaje.

Što ljudi znaju o tome tko sam ja? Ne znaju ni tko su oni? Ma ne znam ni ja do kraja tko sam? Tek se otkrivam i ostajem začuđena nad stvarnošću koja je upisana duboko u meni. Biti ponizna, znači biti realna (ne ponižena!); u potpunosti prihvatiti, zavoljeti sebe konkretnu. Primiti sebe kao dar iz Stvoriteljeve ruke, kao svetinju, kao originalan “paket” sa svim sposobnostima, ali i nesposobnostima, ograničenjima. Ona su mi dana da me nukaju iznova posegnuti za Cjelinom koja je uvijek tu, prisutna, nadohvat ruke. Sva je za mene i s jednim ciljem: pomoći mi da se svestrano razvijam do vrhunskog čovještva, da budem sretna i iznova se čudim što sve mogu. A mogu sve, samo u suradnji sa Stvoriteljem!

Tada i druge gledam kao dar i lako ih prihvaćam.

Nemam potrebu “vladati nad njima” nego “bogatiti se” uz njih, surađivati, imati povjerenja u njih. Tad sam istinski slobodna i znam: Smijem biti baš to što jesam! Smijem sebe ugrađivati u mozaik svoje obitelji, svoga grada, sela, svoje domovine i čitavog čovječanstva.

5. Biti svjestan svoje duhovne dimenzije – zahvaljivati

Biti svjesna čudesnih potencijala duhovnog organizma u sebi, otkrivati to svaki dan –  milina je! Čovjek tad postaje samosvjestan, dostojanstven, miran, kreativan, povjerljiv, životan, društven, muževan ili ženstven, prirodan, slobodan, inteligentan… Kad sam svjesna primljenog dara; svega što jesam i što imam tad se nemam čime hvaliti, a niti sramiti. Nego, iznova otvarati i um i srce za otkrivati bogatstvo primljenog dara i trajno zahvaljivati. Zahvalan biti! – mudrost je to koja ozdravlja i oslobađa mnogih muka. Kad zahvaljujem tad svoje biće učvršćujem u onome što ono jest i što sve može.

6. Opredjeljujem se za Dobrotu u tebi

Čovjek mi ne može dati ono što može samo Stvoritelj – ispunjenje mojih dubokih čežnji. Ta istina duboko ozdravlja i oslobađa. Znam: apsolutno povjerenje mogu imati samo u Apsolutnu Ljubav. Zato se jedino na Stvoritelja mogu osloniti, a ljude mogu ljubiti i poštivati takve kakvi jesu. Iznova se opredjeljivati: Čovječe, ti ne možeš učiniti ama baš ništa da te ja prestanem ljubiti. Znam, Stvoritelj ljubi mene, a ja zato što ljubim sebe, ljubim i tebe. Želim da u meni bude svjetlo, ne dam da ga nikakav tvoj mrak u meni ugasi. Vjerujem da tvoje dubine vole mene i moje dubine vole tebe. U dubini svakog čovjeka je Dobrota. Opredjeljujem se za tu Dobrotu u tebi. Zajedništvo je plod upravo takvog opredjeljenja i življenja. Biti protočna! Biti “posuda koju ispunja Stvoritelj” i koja se onda “prelijeva na druge“. 

7. Mnoštvo osoba i stvarnosti je već „ugrađeno u mene“ – o kako sam bogat(a)!

Istina je da niti “ja ne bih bila ja” da nije mnoštvo drugih osoba već “ugrađeno u mene”, u sve ono što sam danas postala. To je ponajprije moj Stvoritelj, koji je u temelju mene i u temelju svega čime sam okružena. Njegovi geni su u meni! Nema gdje ga nema! Zatim, u mene su ugrađeni moji roditelji i preci, rođaci, odgojitelji, učitelji i profesori, prijatelji, ali i neprijatelji, prolaznici i susjedi, stranci i poznanici i toliki drugi… U meni su i moja slavonska polja i šume i hrvatsko nebo i hrvatski jezik i kultura i umjetnost i zelenilo Sljemena i vreva zagrebačkih ulica i putovanja u domovini i svijetu i moja pricijepljenost Crkvi po krštenju i još mnoštvo toga što moj život čini mojim, originalnim, specifičnim i nezamjenjivim… Koliko sam ja bogata osoba! Uistinu, život je tako poseban i bogati dar! I tvoj život, prijatelju, je upravo takav. Idemo ga prihvatiti čitavim bićem.

Potrebno je samo malo zastati, razgrnuti “zastor laži” da ugledam “svjetlo istine” koje obasjava i mene i sve oko mene. Svaki dan probijati se do tog “svjetla”! Okolina može biti ne znam kakva, ali ja se odlučujem, ja imam vlast, ona mi je dana da se odlučim: ovo hoću, ovo neću… dobro biram, zlo ostavljam! I tako iz dana u dan, svaki tren iz početka, baš poput djetešca koje se svome padu nasmije, veselo i hitro ustane te znatiželjno nastavi koračati prema cilju. Važno je iznova učiti misliti – otkrivati dubinu i širinu života, postati svjestan duhovne stvarnosti koja je zaboravljena, skrivena, a tako moćna i ozdravljujuća. 

Poštovani čitatelju, želim ti puno odvažnosti i uspjeha na tom putu. Srest ćemo se u Istini!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

ČISTO SRCE