Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica (iz arhive Hagio.hr – CHT Slavonski Brod)

Svaki čovjek na svijet dolazi sa čežnjom da učini nešto veliko od svog života, nešto što će ostaviti traga, donijeti ploda. Upravo ta čežnja čini čovjeka velikim.

Od svih stvorenja, jedino se čovjek pita otkuda egzistencija, u čijim je rukama i kome odgovara. Filozofsko-teološka antropologija otkriva da je u čovjekov genom „uliveno“ izvorno sjećanje na dobro, ta „iskra života“, koju čovjek sluti kao zov da se pokrene i okrene dobru i da svoju odluku i ostvari. Dobro djelo je čovjekova veličina. Mogli bismo reći da je dobrota njegov sudbonosni zov, a odaziv tom zovu smiruje ga, osmišljava i čini sretnim. Zov ga privlači i tako čovjek spoznaje da po svom razumu i umu nadilazi sve stvari odnosno spoznajno čovjek transcendira sve ograničene stvarnosti i smiruje se samo u bitku. Život stavlja pred njega mnoge prepreke, nedaće i „tjera“ ga da zađe u svoje dubine te otkrije kako je moguće nadići sebe, ne samo umom već i srcem.

Podsjetimo se, čovjekov duh djeluje i funkcionira preko duhovne duše, koja je sastavljena, a ne jednostavna kao duh, te razne moći u njoj možemo, analogno tjelesnim organima, također zvati organima. (usp. T. Ivančić, Hagioterapija u susretu s čovjekom, 2011. g.) Tako je srce temeljna struktura čovjekove egzistencije, ono je sinteza svega što se u čovjeku događa, srce je mjesto gdje duh čovjeka oživljava i gdje može prebivati Stvoriteljev Duh. Dolazimo do zaključka da su sva rješenja i odgovori u srcu čovjeka. Budući je ono mjesto gdje duh čovjeka oživljava, srce je ujedno i meta svih negativnih i razornih djelovanja. “Razori srce i ubio si čovjeka!” – kaže narodna izreka. Koliko se samo takvih „ubijenih“ osoba utapa u besmislu, ovisnostima, depresijama, agresijama, malicioznostima… Duhovno srce treba znati čuvati! 

Upravo u srcu, antropološkom „genomu“ osobe, kriju se odgovori na mnoge tajne čovjeka –  tko je, kakav je i zašto je takav. Stoga su naša temeljna pitanja: Kako srce „dodirnuti“, iscijeliti, motivirati, pokrenuti na razvoj k dobru? Kako ga okrenuti od zla k dobru, a ne suditi ga?

Suditi čovjeka znači ostaviti ga da „leži“ obezvrijeđen, u ranama, da ostane na mjestu i nema kamo ni kome poći.

Ljubav je u sebi društvena, traži da se priopći drugome, i zato, ako se ona ne priopćuje drugome, ljubavi nema, unatoč osjećaju osobnog zadovoljstva, samodostatnosti, „uzvišenosti“. Kada nestane povjerenja i ljubavi, čovjek izgubi temeljno usmjerenje, jer su dobrota i ljubav temelji postojanja. Tada čovjekove sile, energije i moći djeluju bez cilja, bez usmjerenja, a on kao osoba postaje dezorijentiran, izgubljen, postaje „beskućnik“. Ljubav i Dobrota jedini su „dom“ u kojem se čovjek može skloniti, zaštititi, iscijeliti, razvijati. Dietrich Bonhoeffer lijepo je to rekao: „Čovjek bez Boga je beskućnik!

Primjer iz prakse

Da sve ovo nisu samo lijepe misli i riječi, potvrđuju životi bezbrojnih osoba, koje nisu izmišljene, već stvarne. Jedan takva „beskućnica“, mlada djevojka potražila je hagioterapijsku pomoć. Odgajana u ateističkoj obitelji, duboko potresena objašnjavala je svoj razlog dolaska u Centar. Govorila je kako se usred noći probudila sva oblivena hladnim znojem i strašnim osjećajem straha, besmisla, bezdana! Zar je posao, karijera, uspjeh sve na ovoj zemlji? Što je smrt? Čemu onda život? Čemu se truditi i mučiti kada ionako odlazim s ove zemlje u nepovrat? Nastavila je komentirajući: „Možda se to vama čini smiješnim, jer promatrajući svoj život nemam nekih drama izvana, imam sve što poželim.

U ovom našem vremenu, dok sveukupnu egzistenciju želimo ostvariti samo izvana, čovjek ipak postaje svjestan da ga sve ono što stvara u materijalnom svijetu, ne može do kraja ispuniti da bi se ostvario. U nutrini je njegova bit. Taj temelj i trajna svijest postojanja njegove nutrine, rađa takvu potrebu za ispunjenjem, tvrdio je i Karol Wojtyla.

Nametalo joj se pitanje što se to s njom dogodilo i događa te je li ona normalna osoba.

Iz ovog primjera razvidno je bilo koliko je nasušno potrebno i makroterapijski djelovati u društvu. Suvremeni čovjek je dezorijentiran! Traži put, ali ga ne vidi, ili mu ga nitko do sada nije pokazao. Jedni, pogotovo mladi, su prepušteni sebi, a da za takvu odgovornost još nisu sazreli. Tražeći da se održi hagioterapijska tribina, jedna ravnateljica kao povod je navela svoju zabrinutost za učenike. Naime, pojedini učenici izostajali su s nastave po nekoliko tjedana, a ona se nije imala kome obratiti zbog toga. Mladi od petnaest, šesnaest godina ostaju napušteni i sami u svojim domovima, jer su se roditelji razišli i otišli u inozemstvo raditi.

Drugima pak razne ideologije nude ugodu, odvlače ih od razmišljanja, istine, od apsolutnoga. Relativizam, selfizam i hedonizam postaju novi idoli, pogotovo mladih naraštaja. Ideologije ubijaju čovjeka, dovode ga do samouništenja, stvaraju sve veću prazninu i besmisao.  


Kod ove mlade osobe radilo se o egzistencijalnoj, bazičnoj i organskoj oštećenosti duhovne duše. Okrnjeni su osoba, život, savjest, svijest, intelekt, vjera i povjerenje, srce, religioznost, slobodna volja, kreativnost. Odgojem i životom oslanjala se na svoju emocionalnu i racionalnu razinu, smatrajući da je to sveukupnost čovjekove stvarnosti. U daljnjem tekstu navest ću samo one posredovane terapije koje su na nju djelovale posebno ljekovito i oslobađajuće.

U razgovoru sam joj objasnila da većina ljudi ima to iskustvo stvarnosti „nedohvatljivoga“. Aspekti stvarnosti koje nismo dosada opažali, u nekom trenutku dolaze u prvi plan.

Razumijevajući njezino traganje, prisjetila sam se i osobnog iskustva vlastita duha i Stvoriteljeva Duha. Rekla sam joj da proživljava sasvim prirodnu stvarnost života, jer duhovna stvarnost je stvarna, nije iluzija. Duh je slabo proučena dimenzija čovjeka i zato se često govori o psiho-fizičkim, a ne o psiho-fizičko-duhovnim stvarnostima. Jedni su nijekali postojanje duha, a drugi smatrali da je samo duh realan. Duh je slobodan od prostora i vremena i zato ga se ne može objektivirati ni ograničiti u pojam. Moguće ga je uočiti po znakovima i djelovanjima. Ignoriranje duha je neodrživo, jer tek kad čovjek nadilazi sebe, on pronalazi smisao. Dobrota ili povjerenje nisu mjerljivi i zato ne podliježu eksperimentalnim dokazivanjima. No, iracionalno nije irealno, nego realnije od racionalnoga. Ljubav nije racionalna, nego iracionalna, ali zbiljska. Znanstveno je dokazano da bez ljubavi čovjek fizički ne može opstati.

Temelj našeg života nije vidljivo, nego nevidljivo, a postojeće. (usp. T. Ivančić, Tko je čovjek, 2000. g.) Jedno je sigurno, kada se to iskustvo dogodi u osobi, ona više ne može ostati ista jer upravo je prepoznala da temelji života ne mogu biti materijalne stvarnosti i užitci, jer su prolazni i ograničeni. Čovjek može proći cijeli svijet, iskusiti sve užitke, a doživjeti besmisao i strah, jer duboko u sebi doživljava da je njegova čežnja mnogo veća. Svaki čovjek teži za srećom, za ispunjenjem vlastita života, za samoostvarenjem. Međutim, ostvarenje sebe ne može tražiti izravno, već ono može biti samo posljedica nekog dobrog djelovanja. Ako netko izravno hoće postići mirnu savjest, onda je neće nikada postići. Mirna savjest može se postići samo tako da čovjek nešto dobro radi, dobro djelo, za sebe i drugoga. Tada doživljava kako ga savjest „hvali“. U današnjem vremenu pomutnje i sve dubljeg relativizma stručnjaci, poput A. Joresa, govore da su u porastu specifično ljudske bolesti i da nastaju upravo kada čovjek ne može realizirati svoje biće, kada ne može nadići svoju rastresenost, samog sebe i prihvatiti viziju koja ga nadilazi. Nitko, ama baš nitko od sedam milijardi ljudi ne može pronaći smisao u samome sebi, zbog toga što je čovjek i ograničen, a to znači smrtan. Egoizam i hedonizam su zablude.

Objašnjavanjem osobi u našem primjeru četiriju razina čovjeka, osobito antropološke razine sa tri područja – egzistencijalnim, bazičnim i organskim, polako se njezin genom počeo puniti istinom, realnom i argumentiranom. Izraz lica počeo joj se mijenjati i poprimati obrise opuštenosti. Besmisao u čovjeku nastaje kada zanemari svoju antropološku dimenziju i njezine zakonitosti. Ozdravljajući na toj razini čovjek postaje sposoban primati na teološkoj razini. Znanost pokazuje čovjekovu intelektualnu veličinu, ali ratovi, mržnje, klevete i neprijateljstva pokazuju njegovu tešku duhovnu i duševnu oštećenost.

Čovjek ima sve u svojim rukama, ali sebe nema. On je u rukama nekoga tko je Apsolutan i tko jedini može nadoknaditi njegov „deficit“ ljubavi, povjerenja, istine, jedinstva.

Na ovo tumačenje djevojka je rekla: „Mene su učili da duh ne postoji, da je sve u razumu, ali sada uviđam da unatoč moga velikog IQ, kada me uhvate negativne misli, strahovi i besmisao, doživljavam da je to jače od moga razuma i volje, doživljavam se bespomoćnom!“ Rečeno joj je da duh unosi jedinstvo, cjelovitost i smisao u duševni i tjelesni život. Bez duhovnog principa, duša ostaje u sebi zatvorena, u „logoru“. Čovjek se iznad svega uzdiže po duhu koji mu je udahnut od Apsolutnog Duha. Odbacujući Apsolutnog, čovjek kao relativno biće postaje ograničen, nemoćan te tako sam u sebi sadrži klicu samouništenja. Smisao, kao duhovna dimenzija, daje čovjeku toplinu i svjetlo u besmislu njegove egzistencije, te se tako čovjek može izvući iz trauma, patnji i nemoći. Duh nije duša, nego istina i smisao duše, tumači Berdjajev. Prihvaćajući istine koje su joj bile posredovane, bila su jasna njezina nova pitanja: Može li i ona naći mir u svom srcu, može li i ona nadići svoje tjeskobe, strahove, besmisao? I ključno pitanje: Kako? Jer, može nam dosta doga biti jasno, ali kako u to spoznato ući?

Srcem čovjeka „nositi“

Trebalo je iz spoznaje prijeći u praksu života. Međutim, netko tko je duhovno nemoćan, antropološki teško oštećen, ne može prakticirati, provoditi u praksu, vježbati ili jednostavno živjeti ono što zna i spoznaje. Zbog toga što zna, a to ne može provoditi, još više doživljava krivnju, koja ga zatim još dublje gura u negativno i zlo i time reproducira samo nove krivnje. Budući da smo svi egzistencijalno, antropološki i ontološki oštećeni, svi mi trebamo pomoć, razumijevanje, potporu, ohrabrenje, pohvalu i poticaj „izvana“, izvan sebe samih, nekoga tko će naše izvorno sjećanje „probuditi“, pokrenuti na dobro.

Ljubav je društvena i jedinstvo u bitku. Samo govoriti čovjeku što bi trebao ili morao, a ostaviti ga samog, znači reproducirati u njemu novu krivnju, nova zla. Čovjeka se zato „nosi“ srcem, a to znači osobom, duhom. A duh je život i zato osoba počinje „disati“, počinje živjeti kada doživi i iskusi da je „nošena“ dok se ne probije do izvora Bezuvjetne Ljubavi. Vježbe u sebi ne mogu posredovati Duha, život, „zrak“ koji je nužan da bi duhovna duša prodisala ili disala. Vježbe podrazumijevaju život, ali ga ne donose. Jer, samo živ čovjek može vježbati, teško oštećen ili duhovno mrtav to ne može. Da bi se ova osoba pokrenula na osobni razvoj, bilo je potrebno potaknuti njezino srce. Iskustvo rada potvrđuje nam da srce ne prima krutu logiku, stroge zapovijedi i razumska uvjeravanja, nego ljubav, dobrotu, uvažavanje, prihvaćanje, nježnost, vjernost. Promjenu i obrat srca pokreće jedino odnos prema Ljubavi. 

Praktično joj se komunikacija ljubavi posredovala najprije tumačenjem, kako se koncentrirati na dobrotu Apsolutne Ljubavi, misleći konkretno na razne situacije u kojima je vidjela i doživjela dobrotu i ljubav. Ova je osoba priznala da joj je najteže postići to da odvoji vrijeme za sebe bez mobitela i društvenih mreža. Zbog toga joj je vrijeme provedeno na hagioterapiji postalo dragocjeno, a onda se s vremenom u njezin genom se upisao i jači užitak, dobra navika: vrijeme koje je posvetila razmatranju i sabranosti uvodilo ju je u istinu i prihvaćanje bezuvjetne ljubavi bitka koja je razlivena u svemu oko nas i u nama samima.

Nakon određenog vremena na jednom susretu osoba je izjavila: „Konačno znam tko sam, čija sam i više nisam ‘beskućnik’.“ Nama u hagioterapiji to je argument da besmisao, tjeskobe i strahovi nisu nepremostive stvarnosti. Na antropološkoj razini, svakoga „dodiruje“ Duh, Bezuvjetna Ljubav. Samo toga treba postati svjestan.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.