Riješiti najveću zagonetku čovječanstva I

Piše prof. dr. Tomislav Ivančić , iz arhiva

Dileme oko postojanja

Pitanje svih znanosti pa i filozofije i teologije, pitanje hagioterapije, evangelizacije i uopće najvažnije pitanje postavljeno pred čovječanstvo je pitanje duha. Od čega se sastoji duh? Odnosno, što je to zapravo bitak ili postojanje i od čega se sastoji? Drugačije postavljeno, to pitanje glasi: Kako izgleda ništavilo? Postoji li ono i zašto čovjek uopće ima neku vrstu pojma ništavila?

Možemo li zamisliti da nikad ništa nije bilo i da sada ništa ne postoji? Takvo pitanje čini se i logičnim jer suprotna pitanja – o tome zašto postojimo, zašto postoji svijet, tko je sve stvorio i zašto postoji bitak, čine nam se toliko teška da su gotovo besmislena.

Kako naime zamisliti da nikad nije nastalo nešto nego da ono samo postoji i da to nešto nema početka ni kraja?

Ova razmišljanja o postojanju mogu u nama probuditi osjećaje sućuti prema onome koji oduvijek postoji i nikada ne može prestati biti jer kao da se radi o „osuđeniku“ koji sebe nikada ne može uništiti. U tom pogledu smrt možemo promatrati kao neki odmor, završetak života koji je dosadan i kojega smo se zasitili. Smrt izgleda kao nešto što mijenja situaciju u kojoj živimo, kao što je naše nastajanje potpuno izmijenilo našu situaciju. Mi prije nismo postojali, nego smo u jednom trenutku ušli u postojanje. Stoga se postavljaju pitanja: gdje smo bili kada nismo postojali? Odakle smo ušli u postojanje? Kako uopće možemo ući u postojanje ako prije nismo postojali? I tko je to mogao učiniti da mi postojimo, zašto i gdje?

Dok shvaćamo da smo nastali i da ćemo nestati, čini nam se kao da bi sve u svijetu tako trebalo nastati i nestati. Međutim, logika našeg mišljenja, logika našeg uma i razuma, gotovo prisilno od nas zahtijeva da prihvatimo sljedeće: ako sada nešto postoji i ako smo mi nekada nastali, onda prije nas nije moglo postojati ništavilo. Ako je prije mene još netko nastao pa prije njega još netko i ako si predočimo da se radi o beskrajnom nastajanju bića, dolazimo samo u područje nastajanja i nestajanja, ali ne i postojanja jer uvijek ostaje pitanje, gdje je prvo nastajanje?. Netko je nekad morao biti, a da nije nastao. Jer ako svi nastajemo, znači da prije nismo bili. Onda ono prvo biće koje nas je sve stvaralo mora da nije nastalo jer, naravno da nije moglo nastati od apsolutnog ništavila.

Što znači oduvijek i možemo li to uopće zamisliti?

Zagonetka znanosti

Ako razmišljamo normalno, logički i filozofski, dolazimo do jasnog zaključka kako je postojanje zapravo najveća zagonetka znanosti. Što to znači da je netko morao naprosto biti i to oduvijek, a da nije nastao? Što znači oduvijek i možemo li to uopće zamisliti? Zar nekome tko je oduvijek i zauvijek neće postati dosadno? Zar to biće ne može zaželjeti prestati biti? Drugim riječima, nikakvo čudo ako filozofija i druge znanosti kažu da je najveći problem čovječanstva zašto nešto postoji. Postojanje je problem. Zašto nije apsolutno ništavilo? Svi bismo logično zaključili da ako nema ništa, tada nikad ništa nije nastalo i znači da ništa ni nema. Međutim, pred idejom da nešto nikad nije nastalo, a da postoji, naš um i razum staju, a mi ostajemo pred nevjerojatnom tajnom, pred nečim gdje naš um jednostavno mora priznati da smo samo stvoreni i da samo u jednoj točki postojanja povijesti, stvaranja i stvorenja pokušavamo odgonetnuti ono prije i ono poslije, ali da nam postojanje ne pripada.

Čovjek ne može ne misliti to, a kad počne misliti onda postaje realan jer dokučuje da ima netko tko je morao oduvijek biti, a da to nije nitko od ljudi. Svih gotovo sedam milijardi ljudi na zemlji su samo nastali, u jednom povijesnom trenutku samo su došli u postojanje i u jednom će povijesnom trenutku nestati, a da ne znaju otkuda su nastali i kamo nestaju.

Drugo pitanje je pak, može li se uopće pitanje duha proučavati. Dr. E. Kandel, dobitnik Nobelove nagrade za istraživanje mozga, u svojoj 86-oj godini jasno kaže da počinje znanost o duhu i tumači kako do sada nitko nije proučavao što je to duh, od čega se sastoji, što je stvarnost duha i kakvo je njegovo tkivo. Znamo što je materija, što je energija; znamo biologiju čovjeka i drugih bioloških bića; znamo da nešto živi pa umre, rodi se pa nestane. Sve što se rađa, hrani se, raste, razmnožava se i ima budućnost samo je produkt, reakcija ili plod života, ali ne život sam. Još uvijek ne znamo što je život.

Postavlja se pitanje što bi trebalo biti ono zadnje u postojanju. Mnogi stručnjaci na tom području kažu kako zadnje postojanje mora biti duh. Jer, kada filozofija spominje bitak, ona pod time razumije nešto što nikada nije nastalo, a postoji; jednostavno postojanje, apsolutnu egzistenciju oduvijek i zauvijek.

Zadnja stvarnost i apsolutno postojanje mora biti duh jer jedino duh nema ograničenja. Sve što je materijalno i sve što je energija negdje je ograničeno, ima svoje mjere i mjerljivo je ali, duh je nemjerljiv. Zato dr. Kandel kaže da do sada duh nije proučavan. Stručnjaci u neuroznanostima drže kako se zato duh niti ne može znanstveno istraživati. Duh nema granice gdje bismo mogli reći da je toliki i toliki. Bezgraničan je, apsolutan i stoga ga ne možemo smjestiti u nikakve mjere niti možemo reći što je, kakav je i od čega se sastoji. Ono što osobito iznenađuje je da čak ni filozofija nije proučavala pitanje duha. Filozofija proučava stvarnosti duha, pita se što je to postojanje, dakle bavi se ontologijom; pita se što je iznad fizičkoga, dakle proučava metafizički; govori o različitim oblicima postojanja, od apsolutnog do ograničenog, od materije do forme, ali ne kaže što je to duh, što je postojanje, od čega se ono sastoji i koje su kvalitete duha. Čak ni teologija to ne proučava. Očito nikad nije imala interesa oko tog pitanja nego je taj problem riješila Isusovom rečenicom: „Bog je duh“. Time je teologija duhovni život svela na vjerski, odnosno religiozni život i pomiješala ih.

Duhovni život

Pod duhovnim životom podrazumijevamo vjerski život i u kršćanstvu smatramo da je to život Duha Svetoga. Ali tko je Duh Sveti? Religiozni život je nešto što potječe iz čovjekova unutarnjeg osjećaja misterija, sveobuhvatnosti, apsolutnosti ili ono što kažu religije – Boga – onoga koji je stvoritelj svega, iskonski izvor svega što postoji.

Govoreći pak o duhovnom životu najčešće mislimo kako on dolazi od Boga i Bog dakle mora biti duh. No, ostaje nam nejasno kakav duh i što to znači duhovni život. Dogodilo se i poistovjećivanje duhovnog života sa psihološkim i iz toga mišljenje da duhovni život proučava i liječi psihologija. Kao problem se pojavljuje i mišljenje da i životinje mogu imati duhovni život što je zapravo besmisleno jer se time otvara pitanje, razlikuje li se onda uopće čovjek od životinje.

S druge je strane jasno da čovjek misli, govori, istražuje, stvara, odlučuje, slobodan je, svjestan, ima svoje dostojanstvo, intelekt, karakter, nosi u sebi ograničeno, ali i neograničeno dok životinja svega toga nema. Čovjekov govor, misli, sloboda, stvarateljstvo nisu stvari koje proizlaze iz njegove psihe jer bi onda i životinja imala te sposobnosti.

Čovjek je duhovna duša, a to znači da čovjekov duh kojeg mu je Stvoritelj udahnuo kao osobnost, savjest, intelekt, odgovornost, slobodu, prožima i psihu i vegetativnu dušu. Budući  je čovjekova psiha prožeta duhom, psihologija može donekle proučavati i duhovni život.

Katekizam katoličke crkve jasno kaže da Bog u trenutku začeća stvara čovjeku besmrtnu duhovnu dušu. To dalje znači da psihu i vegetativnu dušu Bog ne stvara nego se one, kao i kod životinja, nasljeduju od roditelja. Tako da su vegetativna i psihička duša nešto sasvim različito od duhovne duše.

Nadalje, kada se kaže da Bog stvara čovjeku duhovnu dušu, znači da duh i duhovna duša nisu jedno te isto. Anđeo je npr. čisti duh. Čovjek je duhovna duša, životinja je psihička duša, a biljke su samo vegetativna duša. Kada tako proučavamo konačno dolazimo do logičkog zaključka da se čovjek po svojoj duhovnoj duši razlikuje od svih drugih bioloških bića, ali i od duhovnih bića – od anđela i od Boga. Napokon, ta je duhovna duša (koju daje Stvoritelj, a ne roditelji) čovjekova specfičnost – po njoj je čovjek čovjek. Dok je psiha u čovjeku od zemlje, duhovna duša je od neba i prema tome se duboko razlikuju. Duhovna duša u čovjeku ima nešto sa Stvoriteljem, a ako je on apsolutni duh, znači da je i duhovna duša duhovna, a opet nije čisti duh jer je duša.

Katekizam katoličke crkve ne kaže da Bog stvara čovjeku duh nego duhovnu ili besmrtnu dušu. Kada se radi o duhovoj duši koju stvara Bog, onda to nije psiha i nije biološka duša. Nego, duhovna duša u čovjeku prožima i psihu i tijelo. Drugim riječima, ta je duhovna duša zapravo specifično čovjek. Duhovna duša čini od psihe specifičnu, čovjekovu psihu i od organizma čovjekov vegetativni i biološki život. Prema tome se čovjekov i vegetativni i psihološki život razlikuju od životinjskog. Stoga ne možemo na isti način pristupati liječenju čovjeka i životinje jer kod čovjeka su i tijelo i psiha prožeti duhovnom dušom. Duhovna duša je dakle bitni princip za liječenje i u medicini i psihijatriji, a ne samo u hagioterapiji.

Osim toga, dr. A. Jores kaže da 70 posto čovjekovih fizičkih i psihičkih bolesti dolazi od duhovne duše, od konflikata na toj razini. Dakle, duhovna duša je odlučujuća jer ona prožima čitavog čovjeka.

Zapravo se jedino u duhovnoj duši može riješiti korijen svih problema.

Svi problemi su rješivi

Čovjekova duša može biti bolesna. Bolest ne pripada čovjekovoj naravi nego je nešto njoj suprotno, a nastalo je na temelju zla. Tijelo i psiha nisu bolesni zbog toga što žive u svijetu, nego bolest potječe od zla, od negativnog. To zlo razara postojanje. Zao može biti čovjek i anđeo. Apsolutni duh – Bog to ne može biti. Biljke i životinje to ne mogu biti jer nemaju slobode.

Čovjekova besmrtna duša je ranjena zlom i grijehom i zbog te ranjenosti nastaje bolest u psihi i tijelu, a osobito u duhovnoj duši. Nameće se zaključak da je najvažnije u životu razumjeti i liječiti duhovnu dušu, jer liječeći duhovnu dušu, liječimo sve.

Razumijevati i liječiti duhovnu dušu ujedno znači biti u središtu stvorenja i tu rješavati probleme. Zapravo se jedino u duhovnoj duši može riješiti korijen svih problema.

Kada Isus Krist dolazi na svijet spasiti čovjeka onda on čovjeku donosi mogućnost ozdravljenja upravo tog središta – duhovne duše. Isus, praštajući čovjeku grijeh, omogućuje da se čovjek osloni na Stvoritelja i od njega dobije snagu kako bi ono središnje u svom biću – duhovnu dušu mogao ozdraviti i stoga čitav bio zdrav. Kada je Isus ozdravljivao ljude i psihički i fizički, to je bilo upravo iz toga što je on mogao uliti snagu duha u čovjekovu duhovnu dušu da je čovjek u trenu postao zdrav.

Proučavajući u hagioterapiji čovjekovu duhovnu dušu nalazimo se u središtu problema čovječanstva, tamo gdje se ti problemi mogu do kraja riješiti. Svi ljudski problemi se dakle ne rješavaju na razini razuma, nego na razini duha.

Znanstvenici su dugo smatrali kako se duh ne može proučavati, a onda dr. Kandel kaže da onzapočinje znanost o duhu. Ako pod znanošću razumijevamo samo ono istraživanje koje uključuje bilo kakvo mjerenje onda preusko shvaćamo znanost i zapravo smo neznanstveni. Znanost mora proučavati sve razine života i stoga se mora pitati i što je duh, što je život, tko je čovjek. Dok to ne odgonetne ne može biti znanost u punom smislu riječi. Znanost bi se morala pitati, tko je Isus iz Nazareta kao povijesna osoba i kako je mogao liječiti na takav neposredan način. Ako to ne proučava ili odustaje od takvog proučavanja iz nekih ideoloških, religijskih ili pak ateističkih razloga, onda nije znanost. Sa sigurnošću treba zaključiti kako se i duh i čovjekova duhovna duša mogu i trebaju znanstveno proučavati.

Postoje različita područja znanosti – područje tehničkih znanosti, prirodnih, biomedicinskih, društvenih, humanističkih znanosti. Istraživanje kod humanističkih znanosti ne temelji se na mjerenjima nego rezultatima koje dobivamo iz pretpostavki poput npr. da ako čovjek pozitivno misli, ostaje zdrav u fizičkom i duhovnom pogledu. Iz ovoga je jasno da smo u humanističkim znanostima u području zakonitosti duha, u logici duha.

Pokusom u kojem pokazujemo da se čovjek, ako prestane misliti zlo i okrene se dobru, potpuno mijenja – postaje human, čestit, sposoban, inteligentan, mudar, itekako smo na razini znanosti i vidimo rezultate. Postavili smo neke uvjete iz kojih vidimo određene rezultate. Dakle, radi se o znanosti i prema tome postavka da se duh ne može proučavati postaje naivna i neznanstvena. Dr. Kandel ima potpuno pravo kad kaže da ide proučavati upravo duh.

No, da bi uspjela u proučavanju duha, znanost ne smije pripadati nijednoj ideologiji i religiji, ali niti biti ateistička.

Doduše znanost je ljudska djelatnost i kao takva je ograničena spoznaja, koju je potrebno uvijek upotpunjavati prema sve većoj cjelovitosti. Budući da je ljudska, nikada neće biti do kraja cjelovita. Osim toga spomenimo i to da nijedan znanstvenik, niti pojedina grana ili područje znanosti, ne mogu zasebno (a da to bude znanstveno) tvrditi da znaju sve o životu, o stvorenju i o postojanju. Znanost je ograničena jer smo mi ljudi ograničeni. Ali je znanost ipak stalno nastojanje da se sve više i više spoznaje.
(Nastavlja se…)