Piše prof. dr. Tomislav Ivančić

Nastavljamo s rješavanjem najveće zagonetke čovječanstva, odnosno odgovorom na pitanje što je duh. Na prvi pogled čini nam se jasno što je duh međutim, kada počnemo analizirati, odjednom duh počnemo miješati sa psihom, dušom, energijom i raznim silama, a time smo se udaljili od rješenja.

Ipak znamo što je duh

Kad spominjemo duh, onda mislimo na bitak, a bitak je ono temeljno, ono što je prije svega drugoga, prije svake energije, svake sile, prije razmišljanja, prije uma i čak prije života.

Duh nije život. Život je plod duha. Dobrota, ljubav, moralnost nisu duh nego njegovi plodovi. Također i čovjekova osobnost nije duh nego plod duha. Time su i život, moral, osobnost, karakter, sve što čovjek proučava i sam njegov intelekt, samo plodovi duha. Ostaje pitanje što je duh koji to sve omogućuje i stvara. Što je on u sebi? Kada se kaže da je Bog duh, to je lijepo rečeno ali, što to znači? Kakav je Bog? Time smo samo izrekli dva pojma, ali nijedan nismo protumačili. Za nijedan ne znamo od čega su, kakvi su i što su. Ipak, svi znamo što je duh. Jer inače ne bismo mogli govoriti o duhovnosti, duhovnom životu, duhovnim znanostima, kulturi…, i ne bismo isticali da je duh vrhunska stvarnost čovjeka. Prema tome, istovremeno znamo i ne znamo što je duh.

Znamo što je duh, ali to znamo na razini duha. Budući da je čovjek sastavljen od psihofizičke razine i od duhovne, on bi i na psihofizičkoj razni htio znati što je to duh i zapravo se u tome krije problem. Ako želimo fizički, biološki i psihički znati što je duh onda ga moramo nekako izmjeriti, a time upadamo u zamku.

Čovjek je naime, nedjeljiva cjelina fizičkog, psihičkog i duhovnog i ako nešto spozna na duhovnoj razini onda to zna i svaka stanica njegovog tijela i to je ono što trebamo registrirati. Onog trenutka kada fizički spoznamo što je duh, što je zapravo nemoguće, opet nećemo znati što je duh jer duh nije nešto fizičko. Kada netko kaže da je vidio Boga i da je to nešto čudesno, on opet govori o nečem materijalnom, a to nije duh i stoga ne govori o duhu. Jer, ne može se o duhu govoriti na psihičkoj i fizičkoj razini nego na duhovnoj. Moramo znati izdržati tu napetost između ograničene psihofizičke i neograničene duhovne razine.

Kao što na fizičkoj razini prihvaćamo da je neki stol tvrd i služimo se njime iako nam fizičari kažu da to nije istina jer ne postoji tvrdi stol nego je to sve energija, tako isto na duhovnoj razini prihvaćamo duha, znamo što je i možemo se služiti njime. Ne spoznajemo dakle duha u njegovoj biti, u njegovoj iskonskoj stvarnosti, kakav je on u sebi, ali ga spoznajemo kakav je prema nama i to nam je dovoljno. Ni fizičku, materijalnu stvarnost ne spoznajemo kakva je ona u sebi; ne znamo što je život u sebi, ali svatko zapravo zna što je to život.

Život možemo izgubiti ili dobiti, ozdraviti ga ili oduzeti… Život je nešto što poznajemo; ne znamo što je on do kraja u sebi, ali znanje koje imamo o njemu dovoljno je da bismo po tome živjeli. Isto je tako sa znanjem o duhu – imamo ga dovoljno.

MORAMO ZNATI IZDRŽATI TU NAPETOST IZMEĐU OGRANIČENE PSIHOFIZIČKE I NEOGRANIČENE DUHOVNE RAZINE.

Razlikovati um i razum

U razumijevanju ovoga pomoći će nam razlikovanje razuma i uma. Kada dr. Kandel prenosi, kako znanstvenici tvrde da se duha ne može proučavati, onda nam otkriva istinu koju su filozofi otkrili tek početkom 21. st, a to je da su zapravo pojmovi ratio i intelekt pomiješani. Govoreći o intelektu misli se na razum, a što nije ispravno razumijevanje, kao ni to da pod razumom podrazumijevamo um, jer se radi o različitim stvarnostima. Kao što ne možemo reći da čujemo ono što pipamo ili da vidimo ono što čujemo, tako ne možemo reći da se kod matematičkog ili kemijskog razumskog i logičkog shvaćanja radi o spoznaji uma.

Spoznaja oka su slike, spoznaja opipa je sve ono što možemo opipati, spoznaja njuha je sve što miriši ovako ili onako i to su naše osjetilne spoznaje. Viša od osjetilne je razumska spoznaja kojom kroz eksperimente dolazimo do zaključaka. Racionalno ili razumsko istraživanje obuhvaća prirodoznanstvena istraživanja i gdje se od pojedinoga mjerenja i istraživanja dolazi do sveukupnoga.

Medicina proučava svaku stanicu čovjeka i to savršeno. Proučava sve što je čovjekovo tijelo, ali se na kraju pita, je li to čovjek? I zaključuje da ona ne zna što je čovjek. Također psihijatrija i psihologija proučavaju čovjeka i sve njegove reakcije, duševne spoznaje, emocije i ukupan psihički život, ali ne znaju što je čovjek i ne postavljaju pitanje osobe, moralnosti, odgovornosti, slobode, karaktera,kreativnosti, vječnosti, svijesti. One detalje čovjekovih psihičkih reakcija pokušavaju spojiti, ali ne dobivaju ništa. Pokušajmo samo ocean proučavati tako da sve detalje složimo, svaku kapljicu i sol, ribe, kamenje, pijesak i obale. Dobivamo li tim spajanjem detalja čitav ocean? Ne, jer ocean je još nešto drugo. Jednako je tako i s problemom znanosti i duha.

No, iako niti psihologija, niti razumsko, prirodoznanstveno istraživanje ne mogu do kraja reći, tko je čovjek, tko je Bog ni što je život, unatoč toga mi ipak znamo o čemu se tu radi. Znamo to na jednoj drugoj razini, razini koju znanost još nije dohvatila, a koju tek filozofija pokušava dodirnuti. Drugim riječima čovjek ima dvije sposobnosti – razumsku i intelektualnu spoznaju. No, znanstvenici su, još od Hegela i Kanta, pomiješali neke stvari, odnosno krivo su preveli grčke riječi logos i nous. Nous je duh ili intelekt, a logos je razum. Tako da imamo situaciju da je intelektualno razmišljanje bačeno na razumsku razinu. Uslijed te zbrke normalno je da danas filozofi i znanstvenici kažu da ne mogu argumentirati i uspostaviti moralno djelovanje čovjeka te da ni ne znaju što je moral i zašto on mora biti.

Kant je tako tvrdio da je nemoguće dokučiti  i dokazati da postoji Bog nego je Boga i moralnost postavio samo kao postulate. Suvremeni pak filozofi kažu da je razum „debole“, odnosno da je „schwach“, ili, prevedeno, da je razum „slab“ i ne može to dokučiti. Stoga nisu ni čudne reakcije, kada je papa Ivan Pavao II napisao poslanicu „Fides et ratio“ da se radi o nečem neprihvatljivom. Ratio (razum) ne može dokazati da postoji Bog. U spomenutom dokumentu uočljivo je da i papa miješa um i razum i to također unosi zbrku. Filozofi ne mogu prihvatiti kao istinu da fides i ratio (vjera i razum) idu skupa. No, intelekt i vjera idu skupa jer su jedno i drugo duhovne stvarnosti, ali je ratio nešto drugo, on je nešto niže, što zapravo pomaže duhu, odnosno spaja duhovnu dimenziju sa psihičkom i fizičkom dimenzijom, povezuje ih. Kada naš um kaže ocean ili čovjek, razum se dade na istraživanje i zaključi da ne zna do kraja o čemu se radi, ali ima dovoljno razloga da razumije da ti pojmovi u stvarnosti imaju svoju poziciju, svoju čvrstoću, da je istina da postoji čovjek i da postoji ocean i da se radi o pojmovima koji su različiti od pojmova svijet i čovječanstvo. Kod tog znanja se radi o intelektualnoj razini.

Potrebno je shvatiti da postoje različite razine čovjekove spoznaje. Duhovna razina je intelektualna spoznaja i samo na toj razini čovjek može raspoznati što je bitak. Razum ne može reći što je bitak, on će to rascjepkati u stotinu dijelova i za njega ne postoji „uvijek“ i „zauvijek“ nego samo „sada“ i nešto ograničeno. Zato je razum sposoban proučavati fizikalni svijet koji je stvoren, ali ne duhovni. Duhovni svijet proučava um.

Ako se dakle postavimo na razinu duha onda ćemo doći do odgovora na pitanje što je duh.

Duh je…

Duh je božanska iskra u čovjeku i neograničenost čovjekova poimanja i odrastanja, on je stvarnost koja čitavog čovjeka drži na okupu i čini ga čovjekom. Duh je jednostavno stvarnost, bitak, postojanje u kojem prepoznajemo Stvoritelja, znam tko je on i s njime drugujemo. Duh je dakle čovjekova vrhunska i temeljna stvarnost kao i sposobnost. Duh je zapravo nešto, što nije ograničeno na prostor i vrijeme i stoga nemjerljiv, zapravo neizmjeran. Ne radi se o nečemu nesvjesnom ili podsvjesnom nego je duh svijest. Nadalje, duh je vječito slobodan i on je zapravo stvarnost, jednostavno postojanje, ono u čemu jesmo. Duh je jednostavno sve. Duh je bitak i u duhu je svatko od nas biće. Znamo da smo ograničena bića, ali smo dio bitka. Iz toga proizlazi da dok vjerujemo u dobro, u transcendentale, istinu i ljubav, znamo da smo u duhu, u bitku i stoga neograničeni i besmrtni te možemo vječito rasti i ići dalje. Duh je zapravo vrhunska sposobnost svakoga od nas da izliječimo svoje tijelo i dušu i da istražujemo fizikalni svijet.

Kao intelektualac, filozof i znanstvenik na duhovnom području mogu, i tamo gdje su fizičari stali i kažu da ne mogu dalje svojim metodama, dalje razvijati stvarnost i reći što je to materija do kraja. To je moguće, ali je potrebno istraživati na razini duha, na razini uma, na razini intelekta, a ne samo na razini razuma.

Ipak, um i razum se moraju slagati. Teologija jasno kaže da se razum ne može uspeti na područje vjere. Ne može um ući u područje vjere i opravdati tko je Bog, što je milost, što su sakramenti, molitva i  povjerenje u Stvoritelja. Razum može tek izvana registrirati bezbroj stvari i zaključiti kako ima razloga vjerovati da je to istina. Drugim riječima, razum može dati dovoljno razloga da um dalje istražuje. Razum nam daje razloge da možemo vjerovati i ići dalje istraživati. Tu je točka u kojoj se um i razum slažu. Ne možemo vjerovati ako je razum protiv toga. Ako nam um ili vjera sugeriraju da skočimo kroz prozor i da će Bog učiniti da se ne slomimo ili ubijemo, onda će se razum pobuniti jer poznaje fizikalne zakone i zna da to ne može biti, da se Bog ne igra sa čovjekom i da Bog neće skočiti za nama ako smo nerazumni. Moram razumno raditi i imati razumnu vjeru. Teologija nam upravo želi razumno objasniti vjeru, urazumiti ju, kako bismo onda u njoj mogli intelektualno rasti.

Iako bi ovu temu trebalo još puno razvijati, a ne zaključivati, zaustavimo se kod toga da ipak svatko u sebi zna što je duh. Ne znamo to na način fizike i kemije, odnosno na neki opipljiv način jer duh nije opipljiv niti ograničen, ali znamo jer smo ljudi koji imaju duha i na duhovnoj smo razini sposobni razvijati znanost o duhu. Svakome tko želi spoznati čovjeka i njegovu duhovnu dušu neophodno je razvijati duhovnu znanost. Ukoliko se toga ne prihvatimo nećemo moći pomoći čovjeku u liječenju niti u njegovim sposobnostima svestranog razvoja.