Iz arhive, piše: Lela Crnek, hagioasistentica
Centar za duhovnu pomoć Bjelovar

Jedan od vodećih svjetskih medicinskih autoriteta za djelovanje stresa na tjelesne funkcije,dr. Hans Selye, u svojoj poznatoj knjizi ”Stres bez muke”, kaže: ”Svatko ga je imao, svatko o njemu govori, ali su se samo rijetki potrudili da otkriju što stres zapravo jest…”

Riječ ”stres” prvi je put upotrijebljena u Engleskoj u 17. st. u opisu nevolje, pritiska, teškoće i nesreće. Tijekom 18. i 19. st. ”stres” se označava kao stanovita sila, pritisak, jak utjecaj na osobu koja nastoji sačuvati svoj integritet, odupirući se toj sili. Stres rezultira tjeskobom, a ona obuhvaća napetost, nervozu, strah, zabrinutost, često i drhtanje, lupanje srca te vrtoglavicu. Stresovi izazivaju poremećaj biološke ravnoteže (homeostaze) u organizmu, a ujedno izazivaju i negativne psihičke reakcije.

Stres u psihologiji

Sa stresnim okolnostima čovjek se susreće svakodnevno i na svim stupnjevima svoga rasta i razvoja. Stres preko majke može djelovati na dijete već od začeća, pa preko traume rođenja, tijekom djetinjstva i kroz cijeli život. Lako je zaključiti da je stres neizbježan pratilac ljudskog postojanja.

Ali, stres ima i svoje dobre strane – u određenoj je mjeri važan za dobrobit čovjeka.
Psihologija to naziva ”zahtjevom normalnog ljudskog sazrijevanja i razvitka”, odnosno
”prilagođavanje stresu kao izazovu i prijetnji, čime se postiže održavanje životne snage”.
Psihologija izlaz iz stresa nalazi u analiziranju vlastitih misli i osjećaja kako bi se analizirale transakcije stresa i tako ustanovili njegovi izvori.

Uspješno upravljanje stresnim transakcijama ovisiti će o sveukupnim sposobnostima kojima pojedinac raspolaže, kako bi izašao na kraj s određenim stresom.
Za izlazak iz stresa koristi se i aktiviranje psihičkih obrambenih mehanizmima ili uzimanje umirujućih sredstava.

”Nova biologija” dr. Liptona

Stanični biolog Bruce H. Lipton svojim dugogodišnjim istraživanjem stanica spoznaje kako život u ljubavi i život u strahu stvaraju suprotne učinke na tijelo i um. Svjestan da je čovjek opremljen brojnim mehanizmima za preživljavanje, Lipton smatra da su nam najvažniji oni koji služe za rast i zaštitu. Rastom se ne smatra samo razvoj čovjeka, već svakodnevno obnavljanje stanica koje je potrebno da organizam preživi.

Ali, mehanizmi koji podržavaju rast i zaštitu, ne mogu istodobno djelovati. Kada se stanice usmjere na zaštitu (u slučaju bilo koje stresne situacije), tada se zaustavlja rast.
Za vrijeme stresa stanice preuzimaju ulogu zaštite i ograničavaju svoje mehanizme rasta.

Što duže ostaju u stanju zaštite, to se više ugrožava rast. Stanja stresnih situacija Lipton uspoređuje s trkačima koji stoje na startu i čekaju zvižduk koji ih poziva da krenu trčati. Kod dugotrajnog stanja stresa čovjek je stalno ”na startu” i nikako da krene.

To su stanja koja čovjeka potpuno iscrpljuju i ugrožavaju njegovo zdravlje pa tako dr. Lipton napominje da je bezbroj bolesti od kojih ljudi obolijevaju povezano s kroničnim stresom. Uslijed pretjerane aktivnosti stresnih mehanizama u mozgu dolazi čak do depresije.

Svojim eksperimentima dr. Lipton je potvrdio istinu da je um jači od tijela. U našu biologiju ugrađen je prioritet koji stanicama nalaže da slijede upute uma. To je učinak vjerovanja. Taj učinak je iznimno važan i za izlazak iz stresnih stanja. Čovjek sam može birati. Može živjeti život straha ili život ljubavi.

Ukoliko se odlučimo za svijet ljubavi, naš će organizam reagirati rastom u zdravlju. Ako se čovjek odluči za svijet straha, zdravlje će mu biti kompromitirano jer će se fiziološki zatvoriti uslijed zaštitne reakcije.

Lipton stoga zaključuje kako je važno naučiti upregnuti um da promiče rast, a to je moguće jer naše misli djeluju na naše stanice – one slušaju naš um.

Našim životima, zaključuje Lipton, ne upravljaju naši geni, već naša vjerovanja! To je tajna života, kaže nadalje, koja uopće nije tajna jer Isus već više od dva tisućljeća govori iste riječi:”Vjera te tvoja spasila!”


Za dr. Liptona je evolucija priča o napretku prema većoj svjesnosti. On vjeruje da su već
tijekom evolucijskog razvoja stanice počele tražiti djelotvoran odgovor na svoje stresove.

Smatra čak da će stresovi ljudske populacije biti odgovorni za prelazak na novu prečku
evolucijske ljestvice na kojoj ćemo ”postati svjesni da smo napravljeni na sliku našeg okoliša,to jest da smo božanski i da moramo funkcionirati ne na način preživljavanja najsposobnijih nego na način koji pomaže svakome i svemu na ovom planetu.”

Hagioterapijski pristup

Čovjek današnjice je manje-više svakodnevno izložen stresnim situacijama: od toga da mu se nanose mnoge nepravde pa do tragičnih i bolnih događaja u obitelji i na poslu. Uz sve to, sa svih je strana bombardiran mnoštvom informacija, najčešće negativnih, često tek polovično istinitih i postaje zbunjen, ne raspoznaje čemu se prikloniti.

Takav čovjek na neki način živi izvan temeljne istine, a to znači i da je izbačen iz postojanja te da gubi vlastiti identitet.Kako je čovjek satkan od psihosomatske, zemaljske stvarnosti koja je ograničena, nemoćna,vremenita, ali i one duhovne stvarnosti koja je neograničena, moćna i vječna, on mora poštivati tu kompleksnost jer će inače ostati jednostran i nemoćan za izlaz iz bilo koje, a posebno stresne životne situacije.

Stres je povreda duhovne strukture čovjeka jer je protivan zakonitostima bitka na kojima se temelji naša duhovna stvarnost. Zato stres duboko ranjava čovjekovu duhovnu dušu. Stresno stanje odražava se i na psihosomatskoj razini u vidu poremećaja psihičkih stanja i raznih somatskih bolesti jer, kako kaže M. Beck, doktor medicine i teologije, ”Bolesti su materijalne slike onoga što se događa u čovjekovu duhu!”

Čovjek je bezgraničan i svemoćan samo onda kada aktivira svoju duhovnu dimenziju jer ona je bezgranična i svemoćna.

Preživjeti stres

U hagioterapijskoj praksi susrela sam ljude kojima je stresna situacija u potpunosti
promijenila život. Gotovo svi su se našli u stanju patnje iz koje nisu znali izlaz, a što je u
njima izazvalo strah i nesigurnost. Više nisu bili oni isti ljudi, bojali su se života i nisu znali što se to s njima događa. Nažalost, često su to bili mladi ljudi kojima se odjednom ”srušio svijet”.

Razumljivo je da mladi ljudi teže doživljavaju stres jer na njega nisu navikli. Teže podnose i nepravde, ranjiviji su na tragedije… Možemo reći da su kod njih transcendentali još ”na površini”, nisu ugušeni navikama i pritisnuti negativnim iskustvima.

Kako bismo „probudili“ transcendentale u sebi i postigli zdravlje duhovne duše, potrebno je cjelovito spoznati sebe – svoj identitet, dostojanstvo, savjest, odgovornosti, slobodu, svoj smisao…Kada čovjek spozna bit svoga postojanja, sposoban je preuzeti odgovornost za sebe i svoj život.

Osobama koje su doživjele stres potrebno je ponajprije obnoviti spoznaju o čovjeku i samoj biti njegove egzistencije. To se događa u sabranosti jer je sabranost jedini način da okupimo sve svoje snage i spoznaje, pronađemo svoje temelje i time zadobijemo sigurnost i ”stanemo na noge”.

Čovjeka je važno upoznati s njegovom temeljnom istinom–da nije slučajno, nego željeno biće kojega je Stvoritelj svijeta zamislio, htio i postavio u svijet.Shvaćajući te svoje korijene, čovjek ujedno pronalazi i oslonac svog postojanja.

Intelekt iznad razuma

I sama sam često u stresnim situacijama i poznat mi je strah oko ishoda pojedinih događaja.U takvim situacijama uvijek imam dovoljno racionalnih argumenata da su moji stresovi, neizvjesnosti i strahovi opravdani. No, baš ti racionalni argumenti su zamka. Usmjeravajući se samo na opipljive, materijalne dokaze koje mi pruža razum, vidim samo mali dio stvarnosti, a ne cjelovito.

Čovjek, naime, osim racionalne ima i intelektualnu spoznaju i tek kada te dvije spoznaje ujedini, vidi i shvaća cjelovito. Intelektualna spoznaja ide dalje od razuma, ona je duhovna kategorija i kao takva nas upućuje da postoje i nadracionalna rješenja.

Kada usmjerim svoj pogled na to da sam biće u Bitku, kada vjerujem u dobro, istinu i poštenje, kada se odlučim za ljubav, odnosno, drugim riječima kada trancendiram, ubrzo se uvjerim kako su moje situacije samo naizgled nerješive i teške; postajem svjesna kako je moj duh moja najjača snaga i on održava moje tijelo i psihu stabilnima, a na meni je samo da surađujem s njime – odlučujem se i preuzimam odgovornost za izlaz u slobodu.

Preuzeti odgovornost

Hagioterapija me je naučila da je svaka teška situacija, svaka neizvjesnost, svaka bolest,
samo određeno stanje u kojem sam se trenutno našla. Ukoliko se fiksiram na to stanje, počnem ga analizirati pa strahovati, ulazim sve dublje u mrak i bol, a moj život kao da zastaje, ne razvijam se.

Kada se čovjek ne može odijeliti od onoga što ga baca u očaj, ide unatrag i zaostaje. A život je kretanje naprijed, u budućnost. Svaka nova situacija samo je šansa za promjenu, za napredak, za razvoj. Ali, nije dovoljno samo shvatiti i odlučiti ići naprijed, odlučiti boriti se protiv niskih i negativnih misli i osjećaja, nego i provesti to u djelo. I tu dolazimo do onog najvažnijeg dijela–odgovornosti.

Sami smo odgovorni za to hoćemo li život provoditi u strahu, tjeskobi, bolesti,ili se okrenuti vjeri u dobro, istini, i bezuvjetnoj Stvoriteljevoj ljubavi te živjeti u sigurnosti, mirni u duši i čvrsto stajati na temeljima svoga postojanja.

Da bih to postigla, osobno moram svakodnevno razmišljati, komunicirati sa svojim
Stvoriteljem, donositi odluke za dobro i za opraštanje te ih,unatoč svim kušnjama u koje
svakodnevno upadam, provoditi.Svakako da to nije lako, jer život na zemlji općenito nije lak, no najljepše od svega je nadvladavati teška stanja i tako ulaziti u slobodu.Tada čovjek postaje „heroj“, dostojanstven, ponosan i sretan.

Bezbroj puta sam se uvjerila da je to moguće ostvariti, ali je potrebno ovo vježbati i
registrirati u sebi „ritam“ duha kako bi ta istina postala bitni sadržaj naše stvarnosti.

I stres ima smisao

Duh je u čovjeku uvjet svijesti i svake spoznaje,a ako je duh ranjen u bilo kojem dijelu,on
prestaje biti svjestan i sposoban.Potrebno je zato najprije iscijeliti čovjekov duh,kako bi on postao svjetlo za spoznaju koja će ga izvući iz stresnog stanja.

Zdrav duh prenositi će nam svijest o tome da je moguće svoje stanice usmjeriti rastu u
zdravlju i da je moguće nadići svaki stres. Za to je potrebna i vjera,a ona je projekt u kojem moramo ustrajati do kraja ako ga želimo ostvariti.

Koliko god stresna stanja bila teška, ona imaju u sebi i nešto dobroga.Ona nas upućuju na to da se s nama nešto događa,da moramo početi razmišljati o sebi i o svrsi svoga postojanja.

To je trenutak kada se čovjek suočava sa samim sobom,kada postavlja pitanja o temeljima svoje egzistencije i kada može i treba prihvatiti ponudu da preuzme odgovornost za sebe i život kakav želi živjeti.

Svaki je stres zapravo i naš duhovni izazov–kako muci u kojoj se nalazimo dati novi smisao. Tek kada čovjek pronađe smisao, u njemu raste snaga da prebrodi i nadiđe svaku stresnu situaciju.

Literatura:
T. Ivančić: Hagioterapija PTSP-a, Zagreb, Teovizija, 2009.
T. Ivančić: Hagioterapijska antropologija, Zagreb, Teovizija, 2010.
T.Ivančić: Dijagnoza duše i hagioterapija, Zagreb, Teovizija, 2006.
M. Lončar i suradnici: Psihičke posljedice traume, Zagreb, Medicinska naklada, 2007.
Richard S. Lazarus: Stres, procjena i suočavanje, Jastrebarsko, Naklada Slap, 2004.
Bruce H. Lipton: Biologija vjerovanja, TELEdisk 2007.