Životni putokaz

Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica 

Život brzo prolazi i svi smo mi u svijetu samo na putu, samo u prolazu. Sva velika djela traže napor i borbu, stoga je potrebno biti mudar.

Ovaj mali korak koji je započeo u Hrvatskoj strahovito je velik, golemi korak i zakoračaj za cijelo čovječanstvo, jer uočavat će se da je upravo antropologija bit svake znanosti. Izvor dobra i zla odnosi se upravo na antropološku znanost.
(usp. T. Ivančić, VIII. Međunarodni studij hagioterapije)

Vjerujem da znamo da hagioterapijska antropologija proučava čovjeka s aspekta njegove duhovne duše u kontekstu njezine patologije i terapije. Znanstveno je jasno da čovjek ima tijelo, ima psihu, ali on jest duhovna duša. Duhovna duša ima svoje sposobnosti koje drži osoba čovjek, stoga je bitno kako se osoba služi sposobnostima duhovne duše koje joj stoje na raspolaganju. Osoba je čovjekov „ja“, njegovo jastvo, a svi drugi su čovjekov „ti“. Osoba odgovara za čovjekovu sudbinu, ona treba biti na strani dobra i Dobroga. 

Hagioterapija je nastala iz promijenjenog života njenog Utemeljitelja i time je postavljen jasan smjer kojim je ići svim osobama koje žele biti u hagioterapiji kao hagioasistenti, ali i putokaz svim ostalim ljudima koji žele ljubiti sebe i druge.

Krenemo li od nas samih, uviđamo da pored toga što imamo najbolje tehnike i tehnologije, znanja i vještine, sve može propasti ili propada i nema smisla ako smo nečiste savjesti, pokvarenog srca ili pospane svijesti, jer i nama samima manjka antropološka dimenzija, manjka nam savjest, svijest, manjka nam Stvoritelj, izvor svega i izvor nas samih. Ipak, svi znamo da imamo savjest, um, slobodnu volju, život, srce, svijest, samosvijest, ali kao da nam manjka razmišljanja, promišljanja, a još više iskustva o tome da smo osoba. Znamo li tko smo? Imamo li sebe? Je li moja antropologija bez Boga i bez Isusa Krista? Što za mene znači egzistencijalno? A što bazično? Je li ta znanstvena istina u mojoj svijesti i samosvijesti?

Samo filozofsko i teoretsko dokazivanje ne može biti dostatno jer je za životvornu antropologiju potrebna pomoć Božjeg Duha i svjetla odozgor. 

Životvorna hagioterapija za našu osobu bila bi stalno posvješćivanje onoga tko smo, što je naša duša. Svijest da je naša duša Stvoriteljevo, Božje, neposredno stvorenje, da je izašla iz Stvoritelja te da je stoga neuništiva. Svijest da je Stvoritelj nama „ti“, stoga nijedno ignoriranje, nepravednost i ponižavanje od strane ljudi ne mogu baciti našu dušu u blato i obezvrijediti je. Trebamo stalno ponavljati pitanje „tko sam“ i na njega istinito odgovoriti. Ako smo možda teško griješili, bili ovisnici ili sami sebe ponižavali, potrebno je iskreno pokajanje i tada je osoba čista, dostojanstvena. 

Počnimo gore navedeno provoditi u praksu, život, i otkrijmo u sebi: dolazimo li do iskustva svoje osobe, svoje antropologije, u čijem je središtu Stvoritelj, Isus Krist? Ili…?!

Tek kada je Duh Božji u nama, u hagioasistentu, tada mi razumijemo, znamo (znanje kao plod iskustva) kako funkcioniraju mehanizmi i zakonitosti naše antropološke dimenzije; tek tada razumijemo da ne postajemo dobri po tome što dobro mislimo i govorimo, već kada počnemo činiti onako kako dobro mislimo i govorimo. Tada ćemo početi na sebi prakticirati ono što studiramo te uočavati funkcionira li to doista, je li to naša istina i naš realitet.

To je put kojim možemo usrećiti i osloboditi sebe da bismo mogli pomoći drugima.

Bez Duha Božjega nećemo razumjeti ni to da se odricanje i svladavanje naših zlih sklonosti smatra zaslužnim djelima pred Stvoriteljem, ako je to učinjeno na Njegovu slavu, a ne isključivo samo iz naravnih motiva pobjede nad samim sobom.

Svjetlo odozgor nam treba da bismo razumjeli i našu savjest. Sama izvedenica riječi savjest značila bi sa-vijest = saznanje, „znati zajedno s nekim“. Mogli bismo reći da je za objašnjenje naše slobode dovoljna egzistencijalnost, ali za objašnjenje naše odgovornosti moramo posegnuti za transcendentalnošću savjesti. Problematika podrijetla savjesti nema psihološkog ni psihogenetskog rješenja, nego jedino ontološko rješenje. Čovjek po savjesti ne veže sam sebe, nego ga obvezuje Stvoriteljev zakon.

Upitajmo se zašto se ne smijemo oduprijeti glasu savjesti?

Zato što bi čin izveden protiv toga glasa bio čin protivan Stvoritelju i njegovu zakonu, a to istovremeno znači da bi bio protivan i našem vlastitom životu. Opterećena savjest zato traži priznanje krivnje, kajanje i praštanje drugima te nadoknadu štete koja je nastala našim ili tuđim krivim djelovanjem.

Ako nam je život ugrožen strahovima, krivnjama, prijetnjama izvana, bolešću ili teškim životnim neprilikama, dovoljno je podsjetiti se da je život neuništiv dokle god se okrećem prema dobroti i istini, jer samo protiv apsolutnog Stvoritelja nitko ne može ništa. Dok On brani čovjeka, dok je Isus iz Nazareta, Bogočovjek, među nama i u nama, dotle dobrota i istina, pravedni i pošteni sigurno pobjeđuju i imaju budućnost. 

Život je neuništiv, jer je on došao k nama u Isusu iz Nazareta. Na nama je da pronađemo put, osvijetlimo stazu drugima, da dopustimo sebi biti prividno poraženi od mraka kako bismo s Isusom u Njegovoj sili osvijetlili život.

Imajmo Božju mudrost da nam se ne bi dogodilo kao što je izrekao Hans Bender: „Tehnički napredak doveo je do toga da mi danas bolje poznajemo atom nego svoju vlastitu dušu“.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.