Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentica, Hagio.hr broj 3.

Centar za hagioterapiju Slavonski Brod

Prema hrvatskom Osnovnom zakonu o braku „brak je zakonom uređena zajednica muža i žene“. To je formalna definicija braka, kojom se utvrđuje da dvoje ljudi žive u istom stanu, istom kućanstvu, da zajedno uživaju imovinu, i da su svoju zajednicu ozakonili pred nadležnim predstavnikom općine u kojoj borave. Tada njihov zajednički život ima oblik braka.

Katolički sociolozi brak i bračnu zajednicu definiraju kao trajnu zajednicu muškarca i žene u kojoj oni nalaze duhovno, tjelesno, psihičko, emocionalno i ekonomsko ispunjenje. Dvoje ljudi žive doista u braku tek kada u zajedničkom životu postignu duhovni, emocionalni i biološki smisao. Samo takav brak – brak po duhovnoj dimenziji – ima svoj životni smisao i moralno opravdanje, jer supružnicima pruža ono što od njega očekuju.

Brak koji je to samo po obliku nema potpune vrijednosti. On je samo društvena institucija, dok je brak po duhovnom sadržaju potpuno ostvarenje duhovnih, moralnih, osobnih, bioloških i psihičkih potreba svakog čovjeka.

Suvremeni brak suočava se s problemima čiji su izvori u mentalitetu koji se protivi ljubavi, djeci i ustaljenoj vjernosti žene i muškarca. U tom se mentalitetu bračna zajednica ne smatra svjesno prihvaćenom odgovornošću. Poljuljanost moralnih temelja društva, prenaglašavanje seksualnosti te preplavljenost medija pornografijom, među mladima stvara zabunu s lošim posljedicama. Sve rašireniji biva brak-flert koji se sklapa bez dovoljno ozbiljnosti, pa postaje prolaznom životnom epizodom.

Broj razvedenih brakova je u porastu. Razlozi su za to mnogobrojni: egoizam i emocionalna nezrelost, nedovršen pubertet u većine osoba, ljubomora koja proizlazi iz sebičnosti i tako degradira i ponižava ljubav, potom zlovolja, umor, dosada, pronalaženje ljubavnice ili ljubavnika itd. Poljuljane su vrednote koje čine temelj braka. Mnogi su izgubili vjeru u ljubav i treba im vratiti samopouzdanje.

Iskustva rada u Centru za hagioterapiju u Slavonskom Brodu pokazuju da mlade osobe ipak uza sve lažne ili poluistinite informacije o životu i braku, više no ikada traže istinsku snažnu ljubav, idealnu ljubav koja je jedino u stanju stvoriti toplo gnijezdo u kojem svatko može pronaći sebe, doživjeti svoju osobnost i živjeti kao istinski čovjek.

Temeljni uvjet za uspjeh braka sklad je između očekivanja i realnosti te zrelosti supružnika za bračni život. Zrelost za brak dosiže osoba koja je zadovoljila nekoliko uvjeta: fizičku, psihičko–emocionalnu, ekonomsku i duhovnu zrelost te osjećaj za ravnopravnost.

Fizičku zrelost za brak osoba stječe po završetku puberteta. Fizička je zrelost sposobnost za stupanje u intimne odnose, za rađanje djece i odsustvo nekih težih bolesti.

Psihička zrelost proizlazi iz opće psihičke zrelosti, razumske i emocionalne zrelosti osobe. Razumska je zrelost uvjet za uspjeh braka jer je brak životna zajednica dvoje ljudi u kojoj svaki supružnik radi za drugoga, stječući materijalne i druge preduvjete za opstanak braka, i kasnije obitelji.

Emocionalna zrelost osobe ogleda se ponajprije u psihičkoj stabilnosti, da snosi odgovornost za svoje postupke, da samostalno doživljava sebe i donosi odluke o sebi, da prihvati životne zadaće i bori se s poteškoćama. Drugo obilježje emocionalne zrelosti je sigurnost osobe u vlastite snage, povjerenje u vlastite sposobnosti, povjerenje u druge ljude i sposobnost surađivanja s drugim ljudima. Emocionalna se zrelost izražava i osamostaljivanjem od roditelja.

Ekonomska zrelost sastoji se u sposobnosti oba supružnika da se uzdržavaju u braku jer tek kad se ekonomski osamostale, postaju neovisni o svojoj okolini.

Duhovna zrelost vidljiva je u prihvaćanju bračnog partnera kao osobe u potpunosti, u osjećaju brižnosti i odgovornosti prema njemu, uvažavanju i njegovih potreba, u moralnoj i osobnoj zrelosti osoba.

Iz duhovne zrelosti proizlazi brak utemeljen na ljubavi, povjerenju, iskrenosti i prihvaćanju vlastitog partnera, i odgovornosti prema njemu.

SOCIOLOŠKI VID BRAKA

Riječ „partnerstvo“ izvorno dolazi od latinskoga „pars“ što znači „dio“. Partner je dakle suputnik koji ima udjela, koji su-djeluje, koji se pri-općava, koji dopunjuje drugoga. Prema tome, bračno partnerstvo znači otprilike sljedeće: oba bračna partnera međusobno se prihvaćaju kao jednako vrijedne, ravnopravne osobe, osobe istoga ranga.

Svatko smije biti i ostati ono što jest.

Takvo je partnerstvo prava  životna škola koja većinom traži mnogo samosvladavanja. Brakovi nisu unaprijed sretni ili nesretni. Brak je kao zajedničko putovanje u nepoznato. Putovanje može sa sobom nositi opasnosti. Tako svaki brak ima svoju povijest, uvijek je u nastajanju i poznaje svoje konflikte. Bračne poteškoće mogu biti krize rasta i postupci dozrijevanja, ali i pojave raspadanja. Bračno partnerstvo nije nikada samo dar, nego životni zadatak.

Prevlast jednog spola nad drugim ne odgovara zakonitosti duhovne dimenzije čovjeka, ali ni obrnuto – izjednačavanje spolova, brisanje razlika – ne pomaže da se ide dalje.

Žena je nekada bila često diskriminirana. S njom se postupalo kao s manje vrijednom i podređenom. I danas je ona često ponižavana, iako na drugačiji način. Često je prikazana kao predmet požude. I muškarac je mnogostruko lišen dostojanstva – u očima nekih „emancipiranih žena“ svi su muškarci tiranski vladari.

Ljubav koja ne poštuje partnera nije prava ljubav. Suviše prilagođavanja čini čovjeka bolesnim jer to znači napuštanje samoga sebe. Narav se bori protiv toga. Biti partner ne znači biti samo odsjaj drugoga. Sebe predati ne znači sebe napustiti. Iskustva rada s bračnim partnerima pokazuju da gdje nedostaje strahopoštovanja prema bračnom partneru, jednog partnera tlači obično jača osobnost drugog.

PSIHOLOŠKI VID BRAKA

Stopostotno muževan muškarac i savršeno ženstvena žena ne postoje u stvarnom životu, već postoje samo muškarac i žena u kojima prevladavaju oznake njihova spola, popraćene određenim brojem oznaka drugoga spola. Rijetko se mogu susresti parovi kod kojih su uloge zamijenjene zbog društvene sredine ili drugačijeg odgoja. Zato njihove različite psihologije mogu biti označene kao psihološke tendencije.

Ljubav je prihvaćanje drugoga u njegovoj različitosti. Muškarac i žena jednako su čovjek, ali su različiti u svojim pogledima, osjećajima, razmišljanjima i životnim vizijama. Ako u braku supružnici dobro razumiju svoje razlike i jedinstvenost, tada su na dobrom putu izgradnje svoga partnerstva i ljubavi.

DUHOVNO-ANTROPOLOŠKI VID BRAKA

Čovjek ne može samovoljno raspolagati svojim životom, nego se mora držati zakonitosti koje su u temelju postojanja svega i koje se izražavaju putem njegove savjesti. Želi li čovjek sačuvati život, potrebno je držati se moralnih zakonitosti. Ne samo da je čovjek sebi nepoznanica kao osoba i jedinka nego i kao muško i žensko. Stvarajući ljudsku narav muškarca i žene na svoju sliku, Bog u njih upisuje poziv, pa prema tome sposobnost i odgovornost ljubavi i zajedništva (usp. KKC). Brak je u naravi samog čovjeka, on je Stvoriteljevo djelo, poslušnost Stvoritelju, ostvarenje onoga što je On stavio u ljudsko biće.

Sveto pismo ujedno nam otkriva da su muškarac i žena zajedno čovjek i da se jedno u drugome ostvaruju. Stoga grubost i razjedinjavanje muža i žene ponajprije ubija muža i čini ga beskućnikom i stvorenjem bez smisla. On će uvijek čeznuti za ženom, jer je bez nje kao bez doma, nježnosti, srca.

Žena je stvorena iz muškarca pa ona bez njega nema smisla, ne zna čija je, otkuda je i nema za koga živjeti. Ona je po svojoj duhovnoj naravi usmjerena na osobu, ona čuje neizgovorene glasove djeteta i ljudi, ona je sposobna rađati čovjeka i osposobiti ga da živi. Ne ljubi li muža čitavim svojim bićem, ne može prepoznati samu sebe i nema snage ljubiti druge. Ona je izgubljena. Iz toga zaključujemo kako je ženina sigurnost i budućnost bezuvjetno voljeti muža kako bi njezin život bio u njegovu životu, kao što je njezin život u njegovu osiguran i ostvaren.

Čovjek je u sebi relacija, u sebi ima potrebu drugoga i ne može „biti“ dok nije s drugim.

RAZVOJ LJUBAVI

Brak bi trebao predstavljati vrhunac međusobne ljudske ljubavi. Ljubav je prepoznavanje da nam je odabrana osoba dragocjena, da bez nje ne možemo i da nam ona životno treba. Ljubav je duboka čežnja i snaga koja nas privlači odabranoj osobi da se s njom sjedinimo, da je imamo, da kraj nje i po njoj živimo.

Zaljubljenost je očekivanje da se druga osoba u nas zaljubi. Ako se to ne dogodi, postajemo frustrirani, razočarani, besmisleni. Kada se to dogodi, tada osjetimo vrhunsku sreću. Zaljubljenost je nesigurna, elementarna, nosi u sebi elemente ograničenosti, očekivanja i nade. Ona se oslanja na vanjsko, psihofizičko sviđanje, stoga je prolazna. Zaljubljenost je dar koji, iskustva pokazuju, brzo prolazi. Zaljubljenost je preslaba da bi mogla nositi probleme, nesuglasice, različitosti, razočaranja, bolesti… u braku.

Početak ljubavi je tamo gdje odlazi zaljubljenost. Ili, ljubav počinje tamo gdje počinju problemi, gdje počinje sumnja u brak, gdje se dvoje ljudi u braku počinju odvajati, jedno drugo optuživati, gdje počinju razočaranje, strahovi pri pomisli na rastavu.

Ljubav se sastoji u tome da u odabranoj osobi prepoznamo ne samo tijelo i psihičke sposobnosti nego prije svega osobu i njezinu duhovnu konstituciju. Spolnost obuhvaća sve vidike ljudske osobe u jedinstvu njezina tijela i duše. Ljubeći odabranu osobu s njezinom savješću, karakterom, slobodom, kreativnošću, ljubav se u drugom čovjeku oslanja na ono što se ne može izgubiti, jer se duhovne stvarnosti ne mijenjaju, neovisne su o prostoru i vremenu. U ljubavi i u slučaju vanjskoga nesviđanja, bolesti ili nesposobnosti, muž i žena mogu ostati jedno drugom privrženi i vjerni do kraja.

Sveto pismo uči nas da je Bog ljubav. Time spoznajemo da ljubav nije samo psihički osjećaj, ni fizička privlačnost, nego čovjekova temeljna egzistencijalna potreba.

            Žrtva

Ljubav znači davati. Ako jedna i druga strana očekuje samo primanje, nastat će poteškoće koje će samo narušavati bračni život. Onaj koji ulazi u bračnu zajednicu ljubavi treba se dobro ispitati o tome koliko je spreman davati. Pri tome jasno treba reći da je to darivanje samoga sebe u svim životnim situacijama. Ljubav znači odricati se, žrtvovati se, trpjeti za ljubljenoga. Uopće, život je nezamisliv bez žrtvovanja. Slobodno se može reći da žrtvovanje ima središnju ulogu u životu i razvoju svake osobe. I upravo se u trenucima trpljenja pokazuje prava ljubav, jer lako je reći „volim te“ kada je u životu sve dobro i ugodno. Danas se sve manje cijeni žrtva i ide se za sve ugodnijim životom. Isto se tako riječ žrtva katkada zlorabi. Naglasak uvijek mora biti na svrsi koju želimo postići, a ne na onome čega se odričemo. Čovjek je najsretniji kada nekome čini dobro, jer u protivnom ostaje bez smisla i radosti. Najteže je kada te nitko ne treba.

            Razgovor

Zbog različitosti muškarca i žene, brak ne može opstati ako u njemu nema dijaloga, komunikacije. U razgovoru se osobe najjasnije priopćuju jedna drugoj. Tamo gdje osobe ne razgovaraju, nema suživota. Nažalost, u braku se često događa da jedna ili obje strane šute. Događa se da bračni partneri nađu vremena pogledati tv, otići s društvom, a razgovarati sa svojim najbližim ne stignu. Više znaju o onome što se drugima oko njih zbiva, nego o vlastitu supružniku ili o vlastitoj obitelji. Neprekidan dijalog između muškarca i žene jedini je način da ljubav raste i da brak postaje sve čvršći. Treba odabrati vrijeme u kojem će muškarac i žena razgovarati sami te vrijeme kada će zajedno razgovarati s djecom. Tako se jedno u drugome prepoznaju i postaju snažniji.

            Spolnost

Ljubav čezne za vječnim sjedinjenjem s drugom osobom. Spolnost je bitan element braka, jer supružnike upućuje jedno na drugo. No, problem nastaje kada se spolnosti prilazi kao najvažnijem elementu, što ona očito nije, ili je se u potpunosti isključuje – što je druga krajnost. Iskustva pokazuju da je, unatoč činjenici što muž i žena u braku mogu konzumirati spolnost, ipak sve više nesuglasica i rastava braka. Važnije je nešto drugo – potpuno darivanje cijele osobe. Bračna je ljubav po sebi plodna, to jest osobno sjedinjenje muškarca i žene vodi rađanju djece.

Povjerenje

 Da bi ljubav postojala, potrebna je vjera. Vjera je povjerenje u osobu koju voliš. Vjera je sposobnost da se čovjek povjeri drugoj osobi koja ga voli, da toj osobi povjeri svoje sposobnosti, život, ali i strahove, nemoći i pitanja. Premda tjelesna blizina usrećuje, čovjek još više treba unutarnju toplinu ljubavi: zaštićenost i povjerenje. Svaki čovjek nosi u sebi prapotrebu da ga drugi prihvati i potvrdi. Svatko gladuje za priznanjem. Već malo dijete treba potvrdne riječi i geste. Život može postati nepodnošljiv čim čovjek više nikoga nema tko bi ga cijenio.

HAGIOTERAPIJSKI PRISTUP BRAKU

 Temelj braka jest ljubav, a ljubav je duhovna dimenzija čovjeka i zato ne postoji brak samo na psihofizičkoj razini. Bračni partner se udružio s drugim partnerom jer je vjerovao da će ga on štititi, ljubiti, da je on netko pokraj kojega može biti ono što jest, da će u braku dobiti temeljno povjerenje koje je osnova svakom uspjehu i projektu u životu.

 Međutim, u čovjeku postoji iskonsko povjerenje koje se ne temelji ni na ljudima, ni na iskustvu vlastite prošlosti, ni na općeljudskom iskustvu, nego ono u nama naprosto jest. To povjerenje ne daju ljudski odnosi jer ga čovjek ima već od trenutka začeća. To mu ne mogu dati ni otac ni majka, niti itko drugi – to je iskonsko povjerenje. Čovjek ima to povjerenje i prije nego što počne razmišljati, i prije nego ga itko u to uvjeri. To povjerenje je vjera koja je temelj ljudske egzistencije. Viktor E. Frankl u svojoj knjizi Bog podsvijesti govori da u čovjekovoj podsvijesti ne postoje samo „spremišta“ u kojima se skladište nagonski elementi, nego se tamo nalazi duhovna stvarnost koju on naziva Bog podsvijesti. To znači da u čovjekovoj podsvijesti, u njegovoj srži, postoji nešto što nazivamo duhovnom egzistencijom ili prisutnošću transcendencije. Transcendentno je dakle već u dubini čovjekova bitka. Čovjek je u tom smislu nepopravljivo religiozan. Riječ je o životu kao takvom, a čovjek čovjeku ne može dati život, niti mu ga sačuvati.

Svaki je čovjek žedan ljubavi, toliko žedan da će sve učiniti da navede nekoga da ga poželi. Na području ljubavi najteže su duhovne „okrnjenosti“. Svaka duhovna okrnjenost ponajprije je odvojenost od ljubavi. Ta odvojenost može imati uzrok u tome što nije bilo izvora ljubavi jer roditelji ili netko drugi nisu osobi pružali ljubav ili u tome što osoba nije mogla primati ljubav jer joj je bila uništena tzv. „antena“, ili uopće nije izrasla.

Kad se govori o ljubavi, uvijek se mora paziti na to da se radi o nečemu božanskom jer ljubav je duhovna dimenzija čovjeka, a duhovna dimenzija čovjeka, tj. duhovna duša, ulivena je od Boga.

Ljubav i život su zapravo isto. Život nije nešto nego Netko. Stoga, pomanjkanje ljubavi znači pomanjkanje Nekoga. U konačnici, to je pomanjkanje izvora života svakoga od nas, a to je pomanjkanje Boga. Budući da od Boga dolazi punina života, gdje god nedostaje život, nedostaje i Bog. Naime, čovjek je ugrožen kad god nije s Bogom jer mu nitko ne može spasiti život, dati mu sigurnost, osim Boga. Zapreke mogu biti naše nemoći da se ljubav prihvati i da joj se vjeruje ili naše negativnosti, grijesi.

Zato je svaka težnja za životom, težnja za ljubavlju i svaki put ulaska u život put ljubavi. Nedostatak ljubavi uvijek je osjećaj ugroženosti vlastitog života.

Toj ugroženosti samo djelomično se može pomoći ljudskim načinom, ljudskom ljubavlju, povjerenjem, razgovorima, ali svaka takva ugroženost nosi još jednu drugu ugroženost, puno težu, koja je transcendentna i koje se čovjek ne može osloboditi na ljudski način. Ta ugroženost ostaje unatoč ljudskoj ljubavi, zbog pomanjkanja života, ljubavi, zbog pomanjkanja Boga.

 Čovjek treba nekoga u kome će biti zaštićen, dlan na kojem će rasti, teren na kojem će rađati. Ljubiti nekoga znači pružiti nekome apsolutno čvrsto tlo. Budući da je čovjek stvorenje, biće od drugoga, ograničen, tlo koje se nikada neće izmaći može pružiti samo apsolutna, bezuvjetna Ljubav, a to je Bog. Ljudska ljubav ne može  drugome sačuvati život, uništiti grijeh, grižnju savjesti, niti otkloniti zapreke. Čovjek nema života u sebi, kao što ni rijeka nema života u sebi, nego u izvoru. Svako sprečavanje dotoka vode od izvora, rijeku čine sve manjom, dok posve ne presuši. To kod čovjeka čine naše nemoći, zapreke, negativnosti u mislima, riječima i djelima, naši grijesi. Ljudska pomoć djeluje kao aspirin, može donekle ukloniti bol, ali ne i izvore patnje. Sve to vodi jednom jedinom izvoru života – Bogu Stvoritelju. Ipak ima Netko tko stoji “ispred“ prve osobe u životu, bračnog partnera ili, bolje rečeno, između bračnih partnera – to je  Stvoritelj.

Zato je brak najprije naš odnos prema Isusu, a tek onda prema svom bračnom drugu. Najbolji lijek za bračne parove jest u tome da ne gledaju jedno u drugo, već u istom smjeru, prema istom cilju, prema Njemu.

ISKUSTVO RADA S BRAČNIM PAROVIMA U CENTRU ZA HAGIOTERAPIJU U SLAVONSKOM BRODU

Od siječnja 2006. do lipnja 2009. godine u CHT u Sl. Brodu u vezi s bračnim problemom zatražilo je pomoć ukupno 167 osoba. Od toga 123 žene i 44 muškarca. Od ukupnog broja duhovnu su pomoć zatražila 43 bračna para (86 osoba). Preostala 81 osoba dolazila je samostalno bez bračnog partnera. Od toga je bilo 80 ženskih i jedna muška osoba. Dobna granica osoba uključenih u rad bila je od 24 do 57 godina. 

Najčešći razlozi dolaska u CHT su sljedeći:

  • ovisnost jednog od bračnih partnera (kockanje, alkohol, droga)
  • preljub
  • emocionalna nezrelost
  • ljubomora
  • ekonomska nezrelost
  • psihičko i fizičko zlostavljanje
  • prezaposlenost jednog od bračnih partnera
  • neizvršavanje životnih obveza i odgovornosti.

Rad s bračnim parovima odvijao se individualno, posebno sa svakim bračnim partnerom (osim prvog zajedničkog susreta i u daljnjem radu po potrebi), prema smjernicama prof. dr. T. Ivančića koje su razrađene u knjigama: „Dijagnoza duše i hagioterapija“, „Liječiti brak i obitelj“, „Agresivnost i povjerenje“, „Ovisnost i sloboda“, „Poziv na susret“ te na seminarima za brak i obitelj. Početni intezivan rad trajao je od četiri do sedam mjeseci, jedanput tjedno. Svi su bili katolici, ali su se udaljili od prakse svoje vjere.

Iskustva rada u Centru za hagioterapiju u Slavonskom Brodu pokazuju da mnogi ne žive svoj brak. Suvremena društva ozakonila su ne samo rastavu braka nego i ubijanje djece u utrobi majke. I jedno i drugo predstavlja temeljno zlo i nered koji razaraju bračnu, obiteljsku i društvenu zajednicu. U brakovima se često pokazuje nesloga, težnja za gospodarenjem, događa se nevjera, ljubomora, izbijaju razni sukobi i nasilja koji često vode do mržnje i raskida. To je nešto što je sveopćeg karaktera. Bit zla je nedostatak dobra, uništavanje postojanja.

To zlo i nered ne proizlazi iz naravi muškarca i žene, ni iz naravi braka, nego iz grijeha. Istočnim grijehom ljudi su se odijelili od Boga, pa su nesposobni međusobno ostati vjernima. Brak je prezahtjevan jer u svijetu postoji grijeh. Grijeh je egoizam, kad bračni drug vidi da nije onom drugom bračnom drugu najvažniji. Umjesto da se ljube, među njima vlada požuda, predbacivanje, maltretiranje. Grijeh u bračnim partnerima lomi ljubav. Stoga je povratak sretnom i vjernom braku moguć jedino u obratu, a ne u okrivljavanju sebe, drugih, Boga. Bit hagioterapije jest zatvarati izvore zla. Temeljno je pravilo ne suprotstavljati se zlu jer čovjek i sam tada postaje zao. Bog se jedini može suprotstaviti zlu, a čovjek treba zatvarati izvore zla dobrim.

Kako dovesti do cjeline ono što je napuklo i spasiti ono što je uništeno u braku modelom hagioterapije?

  1. Prihvaćanjem osobe bez predrasuda.

Ovaj prvi korak zahtijeva od hagioasistenta da bude objektivan, „neutralan“, bez naklonosti prema bilo kojem od bračnih partnera. Bez duhovne pripreme i takva duhovnog stava hagioasistenta, rad s bračnim parovima je nemoguć jer su oni vrlo osjetljivi i reagiraju na svaku gestu, pogled i riječ.

2. Poukom o temeljima ljudske egzistencije, duhovnoj dimenziji čovjeka, o braku.

Bračnom partneru se najprije protumačilo da je on osoba od začeća i da kao osoba ima drugu osobu. Osoba je nešto božansko, sveto. Bračni partner mu ne može dati život, ispuniti onu prazninu koju mu može ispuniti samo Stvoritelj. U jednom su se životnom trenutku sreli, zaljubili i odlučili biti zajedno. Ali prije njihova susreta oni su živjeli kao zasebne osobe sa svojim „životnim povijestima“, obiteljskim okruženjima, okrnjenostima, možda traumama i sl. Svaki je bračni partner s tom povijesti ušao u zajednički život.

Također mu se posredovala spoznaja što je brak, različitost muškarca i žene i što se to dogodilo s njihovim brakom zbog čega duhovna duša pati te da je jedini izlaz na duhovnoj razini jer je ona svemoćna.

Bitno je u ovom koraku pobuditi čežnju i želju da se traži izlaz iz bračne krize i zato je potrebno da hagioasistent argumentirano posvjedoči o pozitivnim primjerima osoba koje su zatražile pomoć u CHT-u

3. Povezivanjem bračnog partnera s bezuvjetnom ljubavi.

Bračni partneri ne mogu jedno drugom posredovati apsolutnu ljubav, jer su oboje stvorenja, ograničeni, ali mogu pomoći jedno drugome tako da se podržavaju u svom hodu prema izgradnji temelja u životu. Nemoguće je da jedno drugo ne povrijede i zato je bitno da ne okrivljavaju jedno drugo jer najveći neprijatelj braka je grijeh, dok je jedini pravi pratemelj i Otac čovjeka Stvoritelj. Navedeni put duhovnog zdravlja provodi se kroz meditaciju i molitvu sve dok osoba ne dođe do iskustva voljenosti i vrijednosti. „Ima netko tko se neće nikad izmaći i zato nikad nitko ne može propasti u ništavilo. Ima netko tko ga unatoč njegovim grijesima neće odbaciti – Bog. Bit Boga je ljubav. On mu je u trenutku začeća ulio osobnost i to što sada postoji, znači da je Njemu mio i dragocjen i da ga nitko ne smije osuđivati.“ Osobe su duboko pozitivno reagirale na taj put duhovnog zdravlja.

4.Putem povjerenja

Osnovni problem braka jesu strah i sumnja. Najteže je povjerovati i graditi vjeru i povjerenje, imati sposobnosti u drugome roditi ljubav. Bog je apsolutna dobrota i od Njega ne može doći nikakvo zlo, već samo dobro. Od Njega se uvijek mora očekivati samo dobro. Tek kada to spozna, čovjek počinje vjerovati i očekivati dobro od svog bračnog partnera. Važno je govoriti dobro o svom bračnom partneru, jer govor je odlučujući i u vjeri. Ono što izgovaramo, u to vjerujemo. Riječi mogu djelovati na naš duh, jer one su sila i snaga kojom se ostvaruje ono što želimo oko nas i u nama.

Poučilo se bračnog partnera da je bitno ne opominjati, ne kriviti jedno drugo, već je put povjerenja u tome da se odluče Isusu govoriti sve što im smeta, što ih vrijeđa. Isus je posrednik, jer u braku su supružnici s Kristom povezani i On ih drži zajedno. Oni su najprije za Njega zaručeni, pa tek onda jedno s drugim. Bitno je približiti Isusa.

On jedini može maknuti sve krivice, nepovjerenje, grijehe.

Nakon pouke, bračnom partneru se posreduje povjerenje da na Isusa „stavlja“ sve grijehe, osobito one koji razaraju njegov brak. Kroz molitvu kao razgovor s Isusom – „Od sada neću tražiti od njega da bude bolji, nego ću ga predavati tebi Isuse“ – bračni partneri su posvjedočili da se počinju drugačije gledati i doživljavati te ponovno otkrivaju ljepote i vrijednosti bračnog partnera.

5. Putem pomirenja

Prihvatiti bračnog druga i to s one njegove dobre strane. Redovito se u braku gledaju greške i zato patimo. Brak je čudesan spoj Boga i čovjeka. Bog jamči da se bračni partneri vole. Kršćanski je brak neraskidiv. Ženidbu je Isus proglasio nerazrješivom tek kada je ljudima dao sposobnost za tu nerazrješivost. Ta se sposobnost nalazi u braku kao sakramentu. Isus je obnovio izvorni red stvorenja svladavši zlo i pobijedivši grijeh, te dao snagu za življenje braka u novim mjerilima Kraljevstva Božjega. Od tada supružnicima ne vlada grijeh, nego Bog.

U putu pomirenja slijedi pomirenje sa samim sobom, bračnim partnerom, Bogom i drugima. Poučilo se bračne partnere da ga „psihofizički čovjek“ ranjava, vrijeđa. U svakom čovjeku ima nešto što nam želi dobro. Važno je gledati u tu dubinu svog partnera. Konkretni koraci:

 – Zagledati se „u duhu“ u svog bračnog partnera; neka i on u sebi prepozna da ga ne osuđuješ; reci mu: „Smiješ u moje srce, moj mužu, moja ženo.“

 – „Predajem te u Isusove ruke; neću se baviti tvojim grijesima. Neka te On spasi; ja sam nemoćan/na.“

 – „Ja vjerujem da me tvoje dubine vole.“

6.Odlukom za obrat

Učiniti obrat od nepraštanja prema praštanju, odreći se nevjere, bludnosti, ovisnosti; početi sve ispočetka, čisto.

7.Putem milosti

Molitva da Duh Sveti ispuni dušu svakog bračnog partnera; molitva za darove i silu Duha Svetoga. Poticati ih da napišu pismo jedno drugom, da razgovaraju „u duhu“, da dijele nova duhovna iskustva i o tome razgovaraju; da mole jedno za drugo.

8.Zajednička molitva

Ono što si međusobno ne mogu nikada izreći, izreći će u molitvi kad oboje budu zajedno gledali Boga u lice. U molitvi će se moći sve dublje duhovno zaljubljivati i međusobno otkrivati. Molitva je komunikacija s Bogom koji je stvorio zajedništvo.

REZULTATI RADA

  • 86 osoba (43 bračna para) u potpunosti je riješilo bračne probleme zbog kojih su zatražile hagioterapijsku pomoć. Većina se povremeno javlja u CHT i potvrđuju da su naučili živjeti zajednički život te nositi se i rješavati probleme u svakodnevnom životu. Također, otkrili su novu povezanost s Bogom i jedno s drugim.
  • od 81 osoba koje su samostalno dolazile u CHT bez bračnog partnera, 72 osobe su izašle iz bračnog problema i odlučile ostati u braku
  • 5 osoba je odustalo od rada u hagioterapiji
  • za 4 osobe nemamo povratnu informaciju.

Bog je zapravo sadržaj i cilj ljubavi. Dok su s Bogom, ljudi tu ljubav mogu vrhunski ostvariti. Ako su bez Njega, nemaju temelja na kojem bi ostvarili svoj život, a onda i zajednički, međusobni život (usp. T. Ivančić).

Literatura:

  1. T. Ivančić: „ Dijagnoza duše i hagioterapija“, Teovizija, Zagreb 2006.
  2. T. Ivančić:  „Liječiti brak i obitelj“, Teovizija, Zagreb 2006.
  3. T. Ivančić: „Hagioterapija-duhovna medicina“ priručnik, II. popravljeno izdanje, Teovizija, Zagreb 1996.
  4. Priručnik tečaja priprave za brak „Brak i obitelj po Božjem naumu“; uredio dr. T. Ivančić, Požega, 2009.
  5. T. Ivančić: „Poziv na susret“,Teovizija, Zagreb 2006.
  6. J. Heinzmann: „Tvoj je poziv ljubiti“, priprava za brak i bračni savjetnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1984.
  7. Katekizam Katoličke Crkve – Zagreb: Hrvatska biskupska konferencija: Glas Koncila, 1994.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.