Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, CHT Split
U ovim zahtjevnim vremenima prepunim turobnih informacija, stvarnih i iskrivljenih, čovjek se pita u što vjerovati, čemu se nadati, što je istina zapravo? Danas, kada znanost i tehnologija dosežu vrhunac svoga razvoja mi i dalje patimo od razornih bolesti, podjele u društvu su nam toliko očite da se ‘nožem mogu rezati’, rat je moguć, tu je u našoj sredini pokazujući se kroz beskrajnu bol nevinih i kao sjena nekih minulih vremena koja podsjećaju na još ‘otvorene rane’ generacija ili prijeti da se ponovo obistini, ovdje i sada…, a ekonomska kriza inicira strah da ćemo propasti, živjeti u teškom siromaštvu… Mladi nam iseljavaju ili ne stvaraju obitelj, starci ostaju nezbrinuti, političari ili ne znaju upravljati državom ili gledaju osobne interese i zastupaju svoje ideološke stavove, novinari plasiraju uglavnom negativne i jednostrane vijesti…
Živimo li mi to samo za danas, kao da jedino ovdje počinje i završava ljudsko postojanje?
Mudru svetopisamsku misao da će nas istina osloboditi svi znamo, no kao da gubimo doticaj s njom, rijetki je prepoznaju, ne žive u skladu s njom. Za većinu pitanje istine ostaje u izmaglici. Nevjerojatno, ali stvarno je da ono što manje poznajemo time se više bavimo. „Istinom“ obasipamo transparente, cijeli informacijski sustav, svi – i lijevi i desni, i dobri i loši. Naprosto, svi mislimo da je baš naša spoznaja, riječ, misao i djelovanje prožeto istinom kao svjetlom koje našim stavovima, odlukama, riječima i činima daje vjerodostojnost, no je li to baš tako?
Gdje je izlaz, što je stvarna istina?
Istina je jedna od nekoliko temeljnih odlika bitka, a budući da je čovjek „biće u bitku“, onda i ona čovjeka izgrađuje, čini ga humanim, osposobljenim prepoznavati je, živeći od nje i za nju. No tko ona u svojoj biti jest otkrivamo tek u doticaju s osobom, ali ne s bilo kojom već Začetnikom života. Istina je i to da je čovjek na čovjeka upućen, istina je da čovjek ima nepregledne mogućnosti razvoja u spoznaji i svijesti te time ostvaruje velika materijalna dobra i ćuti empatičnost, neizmjeran je u suosjećajnosti za potrebe drugih ljudi, životinja, svega svjetovnoga. U svemu nabrojanom on može poreći nužnost suživota sa Stvoriteljem, može zastupati tezu da sam sebi ‘kroji sudbinu’, da je on sam sebi stekao sposobnosti i ostvario uspjehe. Isto tako može prezreti drugoga zbog njegovih neuspjeha ili mu htjeti oduzeti čast, imanje, domovinu jer je navodno sposobniji, zaslužniji, bitan da opstane. Tako izgleda svijet, jučer i danas, vjerojatno i sutra, ali čim svaki čovjek zastane nad sobom neka temeljna pitanja ‘isplivaju’, jasno i konkretno:
Tko je zapravo čovjek pojedinac, tko je njegov bližnji, što je svrha ljudskih života, za što se ipak isplati – treba živjeti, od kuda dolazimo u svijet i je li sa smrću odlazimo u ništavilo?
Iznenađujuće je koliko nas katolika, praktičnih vjernika, nema odgovor na ova pitanja. Ili smo u raskoraku između teoretskog znanja i življenja u skladu s Naukom, ili smo u ‘robovlasničkom odnosu’ s Bogom jer preslikavamo bolne odnose s bližnjima na Oca, doživljavajući Ga kao prijetećeg suca. Stoga je nužno ozdravljati čovjekovu bitnost. Ranjenost intelekta, svijesti, savjesti osobe nadvladava se u obnovljenoj povezanosti s Izvorom svega ljudskog. Čovjek je biće od drugoga i svako odvajanje od Stvoritelja vodi u okrenutost sebi i ovozemaljskim potrebama. Preživljava se samo onoliko koliko još u nama ima vrednote, bitka od kojega jesmo i koji nam je životvorni dah opstanka i svakog dobrog razvoja. Baš u toj ‘otkinutosti’ od Stvoritelja leži sva tragedija društva kroz povijest, svakog pojedinog čovjeka.
Čovjek jest osposobljen da dokučuje stvarnost oko sebe, da je razvija, da joj uočava izvanjske, mjerljive čine i promjene, no bit postojanja uviđa samo prepoznavajući i suživljujući se sa svojim Tvorcem. Bez te povezanosti čovjek je nigdje, u zabludi, u jadu, u zlu. Stoga se da primijetiti da čovjek može biti svjetovno velik, uspješan, zdrav, ali uopće ne zna kuda ide, niti kako mu je nužno potrebno živjeti da bi istinski ostvario svoju originalnost, neponovljivost, stvarnu vrijednost.
Gdje je izlaz, ima li ga uopće?
Ima, svakako! Budući da je čovjek razumno biće, on posjeduje i intelekt, religioznost, moralnost i etičnost, interpersonalnost, i savjest… On je biće slutnje da jest od Nekoga i da je taj Netko dobar jer ljudska temeljna čežnja jest da živi od dobra drugih te da tu sposobnost u sebi razvija i ostvaruje. Viši smisao dokučuje intelektom, religioznošću pak otkriva Osobu, moralnost ga poziva na dobro djelovanje, a savjest korigira i potiče na promjenu, sve ga to vodi k zdravom povjerenju, svrsi postojanja – od drugoga/Drugoga i za drugoga. Stoga istina leži duboko skrivena u svakome od nas, ona je ‘tkivo’ našega bića, ona je prapoziv Životvorca, ali i nužna ‘hrana, zrak’ za život, i ovdje na zemlji – povezanost sa Stvoriteljem. Ta povezanost se događa u svijesti i odluci da Ga prihvaćamo, da pristajemo na tvrdnju da smo Njegovi od začeća te da bez Njega ne možemo uspjeti niti opstati u ovome svijetu, štoviše da ‘držeći se za Njegove skute’ možemo sve savladati pa i najteže patnje, gubitke. U toj povezanosti rađa se neku drugi „ja“, neki svijet koji je izvan ovoga, u kojem sve dobiva smisao, u kojem svaka patnja i križ mogu dati dobar plod, ishod, vrijednost življenja. Istina ne poznaje strah jer je ona izvor povjerenja.
Može se zaključiti da je punina istine u Stvoritelju, Bogu Ocu svih ljudi, no kako Njega upoznati zbiljski, onako kakvog Ga slutnjom i donekle znanjem prihvaćamo, opravdavamo Mu postojanje?
Postoji već spomenuti filozofski put da je čovjek „biće u bitku“ te po svim upisanim zakonima u prirodi gdje se da iščitati Tvorca, neki viši dobri Um, ali zbiljskije se događa u povezanosti s Njegovim Sinom. Jedna Osoba je došla u svijet pokazati kakav je Otac, ujedno pokazujući ljubav na konkretan način – smrću na križu i nizom dobrih djela i sposobnosti koje je za ovozemaljskog života činio, živio. Taj Čovjek dotiče se vjerom jer ljudskom razumu nije prihvatljiv misterij Njegovog bogočovještva, no djela su Mu jasni putokaz. Njegov život i Njegova riječ su ta istina kojoj stremimo. On zapravo jest Istina i zato prihvaćajući Njega čovjek zna što je istinitost koju mu je živjeti, tada zlu, zabludama i nemoćima nema mjesta, tada se svijet i sva njegova bolnost može prevladati izdržati, paradoksalno postaje osmišljena, plodonosna.
Sada će se s pravom pitati mnogi da ako nisu kršćani ili su izranjeni duboko iskustvima najbližih ili možda njihov intelekt ne dokučuje dimenziju vjere, jesu li uskraćeni ljubavi Kristove? Odgovor je „ne“ jer nam to evanđelja svjedoče gdje Isus ne bira između Grka i Rimljanina, između bogatog i ubogog, već pomaže svima, liječi svaku nemoć, izgoni zloduhe i ne gleda na ljudski zakon. Isusu je svaki čovjek blago, „ljubljeno posinjeno dijete Božje.“ Profesor Ivančić je stalno isticao da Isusa Krista trebamo ‘iščupati’ iz naše religioznosti, da Ga počnemo znanstveno proučavati. Na Isusu Kristu se ‘lome sva koplja’ zakona i prava oko kojih se raspravljaju ljudi svijeta, i tko ne prizna Njega teško da je u stanju opravdati „pravo na život“, jer u Ljubavi svako pravo jest život.
Stoga, samo je Isus naša budućnost, samo On čovječanstvo može izvesti iz zloće pojedinca, samo On može svako ranjeno srce iscijeliti, pomiriti nas jedne s drugima, učiniti nas dostojnima temeljne, praiskonske istine da smo bića nad svim drugim bićima, da svaki čovjek može biti dobar i sposoban za dobra djela.
Mi ne možemo promijeniti druge ljude, oni se za obraćenje sami odlučuju, ali možemo ostati u slobodi koju daje Istina. No potreban je jedan napor, osobna odluka:
– oprostiti sebi što se nismo do sada voljeli onako kako nas Otac voli,
– oprostiti onima koji nam zlo čine jer će to omogućiti da nama bude oprošteno,
– očekivati samo dobro budući da je u tom očekivanju sposobnost povezivanja s ostvarenjem baš naše originalnosti.
Pred našim ‘vratima srca’ stoji svemogući Bog i pita: Hoćeš li mi otvoriti, mogu li danas ući k tebi, biti tvoj „Ti“?
Neka Tebi poštovani čitatelju, ovoga ljeta, Evanđelje bude izbor, knjiga koja će Te odmoriti, oživjeti, osposobiti da postaneš velik čovjek. Kad se Ti saživiš s Riječju, sam postaješ istina!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
