Piše: prof. dr. Tomislav Ivančić (preuzeto iz časopisa Hagio.hr)

Dobio sam e-mail iz Koprivnice. Napisala ga je gospođa koja primjenjuje makroterapiju o kojoj govorim u posljednje vrijeme. Za svaki od 11 modela makroterapije opisivala je kako je primjenjuje, a njen život, njena vlastita duhovna duša, brak i obitelj i općenito njeni međuljudski odnosi, zahvaljujući tome, funkcioniraju sasvim drugačije i sve zdravije. Napisala je i kako joj upravo takav rad na sebi neizmjerno pomaže da drugima može posredovati takvu terapiju, te već polako osjeća da postaje hagioasistent.

Iza toga sam primio telefonski poziv gdje me jedna druga gospođa molila neka joj pomognem jer se osjeća gotovo uništenom, duboko ranjenom i prezrenom. Leži u krevetu i ne zna kuda bi sa sobom. Nakon što je izrekla svoje muke, odgovorio sam joj neka se pokuša podsjetiti da ju je netko od početka volio, da ima netko tko sigurno uvijek misli na nju i htio je da baš ona postoji. Potom da dopusti da samo kapljica Kristove krvi padne na sve ono gdje se u životu osjeća krivom, ali i na njen strah od života, od ljudi. Zatim da nastoji zahvaljivati Bogu za svaki detalj svoga dosadašnjeg života.

Dok je gospođa na početku razgovora toliko govorila da mi gotovo nije dopustila doći do riječi i čak počela plakati, sada je odjednom zašutjela. Onda sam joj ponovno protumačio sve tri točke. Tek se potom oglasila i rekla da će to pokušati zapisati jer joj je teško zapamtiti. Ponovio sam još nekoliko puta sve tri točke i rekao da je dovoljno da samo to govori u sebi, čak nekoliko puta dnevno i da će ubrzo primjetiti kako će joj već danas ili sutra sve to proći. Bio sam začuđen kako se ta hagiopacijentica u kratkom roku smirila i postala uvjerena da će joj ovo pomoći. Imao sam dojam da je na nju već „sjela“ snaga duha i da će ozdraviti.

Moja pitanja i traženja

To me navelo na razmišljanje zašto sam uopće počeo raditi na hagioterapiji. 

Prisjetio sam se dana kada sam kao mladi profesor na fakultetu postao kateheta studenata u Zagrebu i kako sam se pet-šest godina mučio s njima dok smo zajedno tražili ima li uopće smisla vjera o kojoj smo govorili na vjerunauku, ima li smisla sveta misa na kojoj samo zajednički sudjelovali…

U to sam se vrijeme pitao što bi studentima trebalo dati da se oni promijene i ima li nešto u čovjeku što nije samo psihološka razina te može li se čovjek stvarno promijeniti na bolje, postati moralniji ili je sudbina svijeta ono što je tradicionalno kršćanstvo?

Sjećam se da sam u tim razmišljanjima već pokušao istražiti duhovnu dimenziju u sebi. Tri tjedna sam proveo u dubokoj molitvi, klečao i razmišljao te tražio Boga da mi pomogne otkriti koji su to mehanizmi u čovjeku po kojima netko postaje svet, i što je to svecima uspjelo, a tolikim drugim kršćanima nije.

Uspavana duhovna dimenzija

Uvidio sam tada da ipak postoji neki način da čitavo kršćanstvo, Crkva, postane drugačija. Nakon tri tjedna vapaja Bogu doživio sam kako se čovjek može duboko mijenjati jer postoji u njemu jedna bitna dimenzija, po kojoj je on čovjek. Radi se o duhovnoj dimenziji koja je kao uspavana u čovjeku, ali može biti aktivirana.

Zapazio sam da kršćanske riječi, propovijedi i sakramenti imaju duboko značenje, oni postoje u čovjeku, ali kao da su pasivni. Zapanjio sam se nad pitanjem: Kako je moguće da se godinama trudim propovijedati studentima, začuditi ih i pokrenuti neku aktivnost duha u njima, potaknuti ih na moralniji život i veću inteligenciju, a da se ništa osobito ne događa?

Sve je potvrđivalo činjenicu kako je u čovjeku duhovna dimenzija uspavana i kako on stoga nije svjestan mnoštva stvari. Shvatio sam da tek razmišljanjem čovjek postaje svjestan, ali i da je teško razmišljati. No, tek ako razmišljamo možemo postati znanstvenici – otkrivati nešto što je bilo skriveno i tako pomoći da postane upotrebljivo u napretku znanosti i ljudskom životu.

Neotkriveni čovjek

Postoje dvije vrste čovjekovih djelatnosti. Jedna se odnosi na vanjski svijet, na čovjekov ambijent, a druga na čovjeka i njegove duhovne stvarnosti. Kako sam u literaturi otkrivao koliko je čovjek neistražena stvarnost, da se u njemu kriju neizmjerne sile i snage i da tek rijetki ljudi, najčešće oni koje nazivamo svecima, snage te aktiviraju, zaintrigiralo me kako istraživati samoga čovjeka. Kako uopće postati svjestan da u čovjeku postoje skrivene sile, energije, transcendentne i slobodne snage za koje ne znamo?

Znanost se dala u istraživanje čovjekovog ambijenta, a sam je čovjek ostao zanemaren. Dok se naš ambijent – gradovi, sela, odijevanje, stanovanje, komunikacije i prijevoz, i sama priroda mijenjaju, čovjek ostaje potpuno neotkriven. Najbolji govori u svijetu i najbolje propovijedi ostaju prazni jer ljudi nemaju što reći o čovjeku; u njima se najčešće radi samo o traženju da netko drugi postane bolji, moralniji, čestitiji… pa čak i vičemo protiv ljudi koji su postali razbojnici, ovisnici ili korumpirani, ali se nitko ne mijenja. Čovjek ostaje isti.

Teološko istraživanje

Čudim se zašto čovjek ne može biti bolji, kada to traži čitav moral Crkve, moral religija, društva, politike, škole i odgoj. Zašto se čovjek, unatoč odluci da se popravi, ispravi neku svoju pogrešku, opet vraća na staro? Zašto se ovisnik o alkoholu ne može osloboditi i odlučiti da mu je dosta toga; zašto se nasilnik u obitelji ne može promijeniti? Ova pitanja su me tjerala na razmišljanje da treba stvoriti nešto novo.

Prvo gdje sam nazirao odgovore bilo je područje vjere i Crkve. Konačno, kao teolog bio sam za to kompetentan. Istražujući to područje, od 1975. do 1979. godine, u susretima sa studentima, u diskusijama, molitvama, meditacijama, čitanju evanđelja i još dubljem razmišljanju, otkrivali smo čudesne stvarnosti, aspekte života koje nismo ni slutili i mogućnosti koje nam tako jasno govore da ih možemo upotrijebiti u svakodnevnom životu, a da nam to nitko od propovjednika nije tumačio i prenio ili, ako su tumačili, mi smo očito bili nesposobni čuti. Tako je nastala nova evangelizacija ili reevangelizacija, ili bolje, ono što smo nazvali seminarima za evangelizaciju Crkve.

Seminari

Sjećam se kako me potom, 1979. godine, moj nadbiskup kardinal Kuharić pozvao i zamolio da počnem držati seminare za čitavu Hrvatsku javnost jer se pokazalo kako ljudi koji prođu takve seminare postaju drugačiji. Bila mi je to čudesna novina, ugodno iznenađenje.

Sjećam se jednog alkoholičara koji se javio da se oslobodio alkoholizma, kako je potpuno slobodan i kako se sam sebi smije od radosti; jedan je student rekao da je dugo psovao i nikako se nije mogao toga osloboditi, a nakon seminara je postao slobodan; neki su javljali kako ispite koje nisu mogli položiti, sada polažu bez problema, s novim snagama i sposobnostima; treći su me obavještavali kako se njihov brak izmijenio i uživaju u slozi, poštovanju, ljubavi, povjerenju, da su postali sretniji…

Mnoštvo ljudi koji su jednom bili na seminaru, imali su potrebu i dalje dolaziti. Osjećalo se da postaju drugačiji, sretniji i zadovoljniji, da se u njima nešto duboko mijenja, da su u sebi otkrili nove snage koje ih mijenjaju, a žele u tom iskustvu ići i dalje.

Nakon godina rada na takvim seminarima počeo sam zapažati opasnost. Dok drugima posredujem sve te stvarnosti, zanemarujem daljnje istraživanje.

Na dva kolosijeka

Drugim riječima, želimo li evangelizirati svijet, nije dovoljno samo držati seminare, propovijedi i pučke misije, nije dovoljno držati duhovne obnove i duhovne vježbe jer će one ubrzo postati dosadne i staromodne i neće nikoga mijenjati. 

Potreban je rad na dva kolosijeka. Jedan je znanstveno, teološki razmišljati i u diskusijama otkrivati, u sebi i drugima mehanizme duhovne duše i mogućnosti čovjekove promjene, a drugi je kolosijek kroz molitvu, meditaciju i čitanje Svetog pisma otkrivati gdje to Božja stvarnost ulazi u čovjekovu, gdje se susreću i zajednički neobično funkcioniraju.

Takvim razmišljanjem i istraživanjem moja je teologija postajala zrelija, znanstvenija i sve konkretnija.

Kao što medicina s jedne strane otkriva uzroke tuberkuloze i istražuje kako i koju terapiju upotrijebiti, a s druge strane liječi u bolnicama i ambulantama. Jedni otkrivaju nove stvari, a drugi liječe. Tako je i u našem istraživanju – da bi se mijenjalo čovjeka, kršćanina, da bi on zaista bio kvasac društva, potrebno je djelovati na dva kolosijeka.

Moraju se angažirati i filozofi i teolozi. Filozofi tako da otkriju čovjekove sposobnosti koje dolaze od svemogućeg Stvoritelja, a teolozi da sve bolje otkrivaju tko je Stvoritelj, kako djeluju sakramenti, tko je Duh Sveti i kako doći do njega, kako mu se otvoriti… I napokon gdje su opasnosti da se čovjek otvori negativnim stvarnostima, bolestima i tome slično ili da pretjera u duhovnosti.

A drugi je onda posao na terenu i odnosi se na posredovanju otkrivenih spoznaja ljudima.

Napredak – bit života

Uz sve to, potreban je permanentni odgoj i obrazovanje, u kojima oni koji rade na terenu mogu saznavati nove metode i dobivati nove snage koje će ugraditi u svoj rad kako bi društvo napredovalo. Drugim riječima, bez stalnog razvoja, bez napredovanja u otkrivanju novih stvari, uopće se ne može napraviti nešto veliko u društvu.

Zašto? Iz jednostavnog razloga. Vrijeme leti, ljudi odrastaju, stare, odlaze, umiru, i ako se stalno na isti način radi s njima, onda to ne može biti ispravno. Čim čovjek ulazi u neko novo razdoblje života, on je drugačiji, njegov organizam drugačije reagira, „napadaju“ ga drugačiji grijesi, sklonosti i slabosti i ako ne idemo u korak s time, nećemo puno postići.

Razočaravaju molitvene skupine koje su u jednom trenutku bile izrazito napredne, u kojima su se ljudi odgojili za vrhunske evangelizatore, sposobne da pomognu drugima, a koje su se onda ohladile, postale površne i začudo prazne, ne pomažu ni onima koji se tjedno sastaju na molitvu, a pogotovo ne onima „vani“ koji od njih očekuju pomoć.

„Recept“

Sve što otkrijemo ubrzo postaje staro, ako mi ne napredujemo. Ako čovjek želi biti vjernik, ako želi napredovati na duhovnom području, mora stalno biti u naponu napretka. Jer, čovjek nije stvoren da stoji nego da neprestano hoda. 

Čovjek se neće odmoriti ako sjedne, spava ili leži na plaži, nego ako uzme neku knjigu ili pokuša raditi na sebi tako duboko dok ne otkrije nove mogućnosti u sebi s kojima će svladati poteškoće u koje je upao u životu, u braku, obitelji, u društvu… i ponovno postati gospodar i slobodan. Dakle, bit je čovjekova života stalni hod, učenje, čitanje i razmišljanje o novim stvarima.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.


Prethodni članakMEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakJa nisam svoja bol – iskustvo hagioterapije
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)