Piše: Ana Perišić, hagioasistentica, Centar za hagioterapiju Split
Vjerovati u dobro je terapija protiv straha. Ali kako doseći tu vjeru, pitanje je koje se nameće samo od sebe.
Strah ima uporište u laži da je čovjek bezvrijedan, da ga druga osoba može i želi uništiti te da svog Stvoritelja nikada istinski neće upoznati i dovoljno zadovoljiti. No, strah nije nevjera već manjak povjerenja.
Uzrok straha je u zlu tj. manjku dobra, sigurnosti, smisla, ljubavi… Izvori mu mogu biti različiti, ovisno od toga gdje i kada je došlo do njegove pojave. Ukoliko osoba već od ranog djetinjstva nije imala uvjeta u kojima bi stekla povjerenje, svaka nova nesigurna situacija povećat će intenzitet njene duhovne boli.
Strah se izvana manifestira kroz psihosomatske simptome ili unutarnji osjećaj besciljnosti i besmisla. Ljudi najčešće govore o strahu od zatvorenog ili nepoznatog prostora, od mraka, autoritarnih osoba, od javnog nastupa… ali i od smrti, okultnog te krivnje, neuspjeha i neostvarenosti.
Ukoliko se uoče psihosomatski poremećaji kao što su panični napadaj, osjećaj da netko osobu prati, duboka depresija i dr., potrebno je potražiti pomoć psihijatra koji odgovarajućom terapijom stabilizira akutno stanje.
Hagioterapijom se pomaže da čovjek „zatvori“ izvor straha na duhovnoj razini. Ne liječi se sam simptom već se rehabilitira povjerenje. Naime, manjak sigurnosti i ljubavi može se konvertirati u psihosomatski poremećaj, a hagioterapijom se tu istu sigurnost i ljubav donosi – posreduje tamo gdje inicijalno manjkaju. Ukoliko je izvor uistinu bio na duhovnom području moguće je da, s vremenom, nestane i izvanjski simptom.
Kad se radi o isključivo duhovnim izvorima, strah prvenstveno ugrožava ljudsku osobnost, život osobe u svim vidovima, područje afekata i interpersonalnost. Strah izaziva neku vrstu unutarnje „paralize“ pa automatski ugrožava i slobodnu volju, um i intelekt, religioznost, ali i savjest.
Hagioterapija se provodi kroz kognitivni, voljitivni i praktički aspekt.
Kod egzistencijalnog straha
Čovjek koji je u strahu za svoje postojanje, sebi nije u stanju postaviti pitanja o razlogu vlastitog života i smisla osobne patnje. Izlaz je u tome da se podsjeti da u ovaj svijet nije došao svojom voljom, ni voljom svojih roditelja; i da je svaka osoba original, posebna, neponovljiva. Da bi se podsjetio, potrebno je preispitati sebe:
– Po čemu sam ja drugačiji/a od drugih, po čemu sam baš ja to što jesam?
– Tko je to mene meni darovao, čiji/a sam ja, od koga sam došao/la u ovaj svijet? (preporuča se Ps 139-i);
– Je li taj Netko ili nešto? Može li uopće iz mrtve materije nastati život?
– Ako je to Netko, kakav je u svojoj biti i postojanju?
Filozofija kaže da je taj netko Stvoritelj i apsolutni bitak koji je jedan, dobar, istinit i stvara ljepotu. Ako čovjek od njega izlazi znači da je i on sposoban stvarati zajedništvo, da se unatoč svemu isplati činiti samo dobro, da je spreman čekati istinu i sam biti istinit te da je stvaralaštvo, kreativnost i rad plod i svrha života.
Teologija govori o Ocu koji je apsolutna ljubav, znači nije netko tko malo voli pa se umori već je stalno takav – bezuvjetna ljubav (usp. Lk 15,20). On je Otac koji to čezne biti – drugovati sa svojim djetetom – stvorenjem.
Potrebno se podsjetiti da je čovjek stvoren kao slobodno biće pa se sam mora odlučiti za zdravlje, svoje čežnje i vizije. Bez tebe se tvoja transformacija i ostvarenje neće dogoditi. Naprosto, čovjek se odlučuje i onda kad kaže da se ne odlučuje; uvijek je slobodan i odgovoran pa je stoga za izlazak iz straha i ulazak u zdravlje i smisao nužno učvrstiti odluku za dobro, a vježbanje u sabranosti i promišljanju, više puta dnevno, pomoći će da se ovaj lijek „aktivira“.
Kod straha od mraka, zatvorenog prostora, ljudi, nepoznatog…
U hagioterapijskoj praksi se pokazalo nužnim najprije posredovati bezuvjetnu ljubav Stvoritelja. Ukoliko je riječ o vjerniku, približava mu se ljubav Oca kroz svetopisamske tekstove proroka Izaije: „Dragocjen si i vrijedan, i ja te ljubim… U dlanove sam te svoje urezao, ti si moj… Ti si biser na dlanu oca svoga… Kad bi koja majka i ostavila svoje čedo ja te nikad ostaviti neću… Ne boj se, ja sam s tobom…“ i dr.
Ljubav i povjerenje se mogu posredovati i kroz slike prirode – stvaranja (usp. Post.1) te oca ili majke s djetetom.
U nadvladavanju ovakvih strahova, djelotvornim se pokazalo i posvješćivanje da je Isus bio prisutan u svakom trenutku čovjekovog života. Isus može i želi ozdraviti tvoje ranjeno povjerenje, potrebno mu je samo otvoriti prostore svoga duha i dopustiti da te ozdravi, možda riječima: „Dopuštam ti da mi nadoknadiš manjak koji me tjera u strah.“
Svaki čovjek, kako vjernik tako i ateist, može spoznati svoju vlastitu vrijednost. Bitno je da se preispituje u svojoj originalnosti, a u tome će mu pomoći svjesno i često ponavljanje riječi: „Vjerujem, bit će dobro“, jer je to odluka za osobni životni put s kojeg nestaju sve prepreke.
Kod straha od smrti
Ovaj simptom mnogi ističu kao neutemeljen, ali često prisutan. Čovjeku kao da se nameće taj simptom i ne dopušta mu da se nada budućem susretu s Ocem. Izvor tom strahu može biti u stalnom ponavljanju nekog grijeha, nepomirenosti s pokojnicima ili pak u neprihvaćanju smrti bliske osobe te nemoći da se povjeruje u apsolutnu ljubav Stvoritelja.
Ako je savjest time opterećena, za vjernika su sakramenti najbolji lijekovi. Kršćanin je po krštenju postao dijete Božje i njegov Duh prebiva u njemu. Po ispovijedi postaje slobodan od grijeha, a u Euharistiji se susreće sa živim Kristom. Sakramenti pak mogu „djelovati“ tek ukoliko je vjernik uistinu svjestan onoga što oni u sebi nose.
Oni koji nisu praktični vjernici, po savjesti spoznaju da se isplati činiti samo dobro i da pokajanje donosi slobodu.
Čovjek koji se nije pomirio s nekim pokojnikom osjeća muku i bol, a to je samo dokaz da smo stalno jedni s drugima povezani, na duhovnoj razini. Opraštanje i traženje drugih da nam oproste u duhu, donosi istinsko olakšanje.
Kod straha od okultnog
Često se kao posljedica plašenja djece strogim Bogom ili nekim nadnaravnim silama javlja pretjerana bojazan pred okultnim. Osim toga, mnogi se ljudi upuštaju u izučavanje paranormalnih radnji i prakse drugih religija. Uz strah od nadnaravnoga, često se javlja i osjećaj krivnje.
Kako bi čovjek izašao iz ovog straha potrebno se prestati baviti okultnim, čak i u mislima. Vjerniku će pomoći pokajanje i obraćenje prema temeljnim kršćanskim istinama, a ako čovjek nije vjernik, važno je da pristane uz dobro i pozitivno jer čovjekove misli su odlučujuće. Čovjek je svoj gospodar kad sluša savjest i odlučuje se za stvarnu istinu o sebi.
Ako su pak posrijedi samo sjećanja na nametnute priče, podsjetimo se da je Bog samo dobar i samo ljubav. Vježbanjem ovakvog podsjećanja, negativnu sliku o Bogu zamjenit će ona pozitivna, a time će nestati i naš strah. Također, opraštanje u duhu onima koji su nam nametnuli krivu sliku o Bogu, donosi oslobođenje.
Kod straha od javnog nastupa
S ovim se strahom u hagioterapiji možda najčešće susrećemo. On ima svoje uporište u nepovjerenju prema ljudima koji čovjeku nameću osjećaj da nije dovoljno dobar. Pojavu ovog simptoma često mogu uzrokovati i neki psihički poremećaji.
Ako imaš problema s ovim strahom, posvijesti si da si originalna osoba i da imaš svoj životni put, a put svakog čovjeka je naporan i često nelagodan. Neka ti cilj bude ostvarenje vlastite originalnosti, gledaj u njega bez obzira na sve.
Zatim, potrebno je sebe dovesti pred „krizu“ mogućeg neuspjeha – paradoksalna intencija, ma kako god se čovjeku činila neprihvatljivom, oslobađa ga od silne napetosti koja se stvara u njegovom „moram, a ne mogu!“. Riječi i stav koji otvaraju put u slobodu su: „Pa što onda ako se osramotim, ako ne uspijem… Mene možda netko ili nešto može privremeno preusmjeriti s mog životnog puta, ali ne trajno ako se ja njemu otvaram i dajem sve najbolje od sebe…“. Ponekad baš pad, mjeren ljudskim mjerilima, može čovjeka potaknuti da još više uloži truda, da postigne još nešto bolje. Inat je sljedeći korak kojim se čovjek stavlja u stanje raspoloživosti samo za ono svoje osobno, za svoj cilj, ma kakav god put do njega vodio.
Kod straha od autoriteta
Ovaj se strah pojavljuje nakon dugogodišnjeg osjećaja „vlasti“ autoritarnih osoba nad čovjekom. Najčešće je to percepcija te osobe, a da čovjek koji se prema njoj tako ponašao to istinski i nije želio. Muke pred autoritetima nadilazimo kad se prisjećamo da smo djeca nježnog Oca te da smo vrijedni već time što postojimo. Iz naše originalnosti proistječe pravo na osobni razvoj bez obzira na tuđe očekivanje. Ovom prisjećanju je potrebno posvetiti dovoljno vremena kako bi se u našoj svijesti „ukorijenila“ stvarna istina o nama.
Tek kad smo se dovoljno osnažili u spoznaji o svojoj vrijednosti, možemo i trebamo, u duhu, oprostiti onima koji su nas povrijedili, oduzeli nam dostojanstvo, ismijali nas i sl. Opraštajući ne prihvaćamo zlo koje nam se nameće i nadilazimo tuđa mišljenja i očekivanja prema nama. Važno je ne prepustiti se želji za kažnjavanjem, čak ni u obliku da im ne želimo oprostiti. Praštanje uistinu ne znači amnestiju – pravo čovjeka da drugoj osobi čini što god želi. Opraštanje znači moju slobodu, a da bi onaj drugi bio također slobodan mora i sam ući u obrat – praštanje i prihvaćanje drugog čovjeka onakvim kakav jest.
Drugi korak je da, u svom duhu, čovjeku koji nas je kao osobu povrijedio kažemo: „Oprosti i ti meni što te se bojim, što sam ti dopustio/la da me omalovažavaš, namećeš mi svoje mišljenje…“
Treći korak je odluka za ono dobro u toj osobi, odnosno pronaći u onome tko nas je povrijedio nešto radi čega ćemo ga opravdati. Naime, nitko se ne rađa zločest. Svi su ljudi ranjeni i često se zbog negativnih iskustava ponašaju neprimjereno prema drugima. Osobu koja vrijeđa, u biti bi trebalo žaliti.
Četvrti korak je očekivanje dobra i novih skladnih odnosa… Te je potrebno gledati sebe kako odlučno i hrabro ostvaruješ svoj cilj.
Kod straha od neostvarenosti i besciljnosti
Ovaj strah najčešće zahvaća mlade ljude te osobe starije dobi koji se, preispitujući svoj život, zaustavljaju samo na negativnom te ne uočavaju moguću pozitivnu budućnost. Pravi lijek krije se u promišljanju, odluci i življenju u skladu s tri koraka:
1. Ja mogu: sagledaj sve mogućnosti po kojima se možeš ostvariti, sve svoje talente, sposobnosti i duboke čežnje – stvoriti viziju svog ostvarenja.
2. Ja hoću: jer, ako postoje sposobnosti, postoje i mogućnosti, potrebno je samo jasno izreći DA svojoj životnoj viziji.
3. Ja vjerujem: znači koračanje ususret cilju, potrebno je početi živjeti u skladu s vizijom – kao da se već ostvarilo ono što očekuješ.
Svijest i odluka za svoj životni projekt nužni su u nadvladavanju svih simptoma koji se kriju pod imenom strah.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
