Jesam li svjestan svijeta oko sebe?

Tomislav Ivančić, snimka Minute za tebe od dana 11. veljače 2023. godine

Mi se kao ljudi krećemo usred bezbrojnih čudesa. Prolazimo pokraj voćki, pokraj cvijeća, biljaka, životinja i ptica, ljudi. Prolazimo, kao da plivamo u zraku koji je oko nas. Vidimo kako tim zrakom ptice lete, a mi smo kao ribe u vodi, koji u tom zraku hodamo, od njega živimo, dišući ga.

Gledamo zvijezde, divimo im se, Sunce i Mjesec, promatramo Zemlju, kuće, zgrade, automobile, toliko čudesa oko sebe, ali kao da slijepi idemo, ne registriramo to, ne hvatamo u sebe, nismo svjesni, i to se u nama ne pohranjuje i mi ostajemo siromasi, neznalice. Jer, najljepša škola je: gdje god ideš – da bezbroj stvari vidiš i onda to upiješ. I gledaš dokle god ne upamtiš, te možeš svakome koga god sretneš o tome govoriti. I onda možeš o tome razmišljati, postaješ bogat i sposoban neizmjerno puno toga učiniti u životu.

Prolazimo, dakle, kroz svijet, koj je tako bogat. I prva i zadnja škola je škola čitavog našeg života – to je upravo to – cijeli okoliš u kojem ti živiš! Jesi li dobro zapamtio kakav stol imaš u sobi? Kako izgleda tvoj krevet, žlica, plahta. Kakvom žlicom jedeš? Jesi li uopće zapazio kakav ti je tanjur, žlica, vilica? Iz kakve čaše piješ? Jesi li vidio kakve su ti papuče navečer? Kakve deke imaš na krevetu? Jesi li vidio kakav je stolnjak na tvom stolu? Jesi li uopće zapazio gdje imaš u svojoj kući kamen, a gdje je drvo, odnosno, parketi? Jesi li zapazio koliko svjetiljki imaš u stanu? Je li znaš, koje knjige imaš na svojoj stelaži, pokraj stola? A tek kad iziđeš u grad, u prirodu? Kad iziđeš u proljeće na livadu, zamisli! Pogledaj samo detaljno travu za travom, sve je tako različito. Tako bogato. Tako puno soka, života. Pa, cvijeće, mirisi, cvrkut ptica, ljepota sunca. 

I kad sve to uočiš, kad sve to uđe u tebe, tada ti postaješ bogat. To postaješ ti.

Jer, kao što se hraniš hranom svoga kruha, mesa, salate, juhe, hraniš svoje tijelo, tako se upravo ovakvim učenjem i zapažanjem hrani tvoja duša. Sjeti se kako oni koji su klinički umrli, govore da imaju strašnu potrebu samo jedno u životu napraviti – učiti, učiti, učiti. Obogaćivati sebe i pamtiti: što se sve skriva oko mene? Probaj uočiti kako izgledaju vrata tvoje sobe, pa ćeš vidjeti kako uopće nisi zapazio što sve imaju na sebi i kako izgledaju. Kakve parkete ima tvoja soba? Kakav tepih? Jesi li zapazio kako se nose ljudi oko tebe? Jesi li zapamtio lice tvoga prijatelja? Kolege na fakultetu? Čovjeka koji stanuje u tvom susjedstvu?

To je škola. To je znanje koje nam je ponuđeno. To je nešto neizrecivo, veliko, bogato, silno. Budući da je naš duh sposoban primiti sve, ne samo Zemlju, nego čitav svemir, čitavo nebo, jer naš duh je sloboda od svih ograničenja prostora i vremena, on može sve to uzeti u sebe. Naš duh se bogati, postaje zdrav, kad ti to upijaš. Najgore je prazan duh. Duh koji je sve zaboravio, koji je rastresen. Duh koji je nesvjestan, koji se ničega ne sjeća. Nesvjest i podsvjest, to je bolest. A svijest, sabranost to je zdravlje.

Pokušaj, od sada, bogatiti se prirodom i stvarnošću oko sebe.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Molitva, disanje duše – Tomislav Ivančić