Iz arhive, piše: prof.dr.sc. Tomislav Ivančić

U hagioterapiji još nismo razrađivali pitanje ljepote. Prisjetimo se, bit egzistencije ili bitka je dobrota, istina, jednota i ljepota. Upravo je ljepota ona snaga koja može najprije pomoći pacijentu i koja će ga najprije zahvatiti. Nasuprot tome, manjak ljepote ne dopušta nam da pacijentu pružimo pomoć te pacijent ne može dobiti silinu duha iz hagioasistenta; stoga sav napor hagioasistenta oko hagiopacijenta ostaje polovičan.

Kad promatramo subjektivno, lijepo je ono što nam se sviđa. Međutim, to subjektivno promatranje je dvoznačno. Jer, može nam se sviđati i neki kič, nešto površno. Kad otkrijemo da nema dubinske ljepote u nečemu što nam se na prvi pogled svidjelo, odbacujemo to. Ljepota dakle nije ono što nam se sviđa na prvi pogled. Ljepota je nešto što dodiruje dubine čovjeka.

Ako promatramo neku našminkanu, dobro odjevenu djevojku, čini se divna, ali kad malo bolje pogledamo, vidimo da je hladna. Pogledajmo zatim neku staricu, bez šminke, moderne haljine i frizure koja bi ju činila privlačnom;ona zrači nečim čudesnim. Kažemo da je to šarm. A šarm je nešto dubinsko i nutarnje što privlači; to je toplina koja struji iz nekoga. Šarm je zapravo ljepota duše. Budući da je čovjekova duša stvorena izravno od Stvoritelja, a Stvoritelj je bitak, znači da je Stvoritelj u biti ljepota. Duša, zato što je stvorena iz Stvoritelja, ima u sebi neku vrstu sjećanja na ljepotu. Mi imamo sjećanje na onu ljepotu koju su imali Adam i Eva prije grijeha. Dakle, ljepota je ono što se sviđa našoj duši, što nas ispunja, čini sretnima, u što se zagledamo i što ne možemo prestati promatrati.

Sjetimo se turista. Oni kreću na daleka putovanja samo da bi vidjeli neku ljepotu. Jesmo li ikada razmišljali kako to da kršćanstvo ima toliko lijepih arhitektonskih zdanja? Jesmo li razmišljali odakle to da Crkva toliko pazi u liturgiji na vrhunski sklad i ljepotu, da je estetski uređena, da ima najljepšu glazbu?Jesmo li svjesni da Katolička Crkva u svojem nauku, liturgiji, zgradama, u svemu ima ljepotu koja je iskonska? Kad duša dođe do te ljepote, zahvaćena je i to je nešto što se ne da iskorijeniti te duboko liječi čovjeka.

Ljepotom počinje liječenje u hagioterapiji

U hagioterapiji ne možemo bez ljepote i na tome treba početi liječenje. Budući da je ljepota Stvoritelj i budući da je čovjekova duhovna duša izišla iz Boga – Bog je u njegovo tijelo udahnuo svoj dah, duša zna za onu iskonsku ljepotu i ona osjeća kad se ta ljepota pojavi. Zato hagioasistent mora biti čovjek koji u sebi ima smisao za lijepu glazbu, arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost. Treba zračiti iskonsku ljepotu, da ona iz njega izlazi i dotiče dušu hagiopacijenta tako da ovaj to osjeti.

Svaki hagiopacijent najprije će osjetiti ako riječi hagioasistenta zvuče poput glazbe, ako je pogled njegovih očiju vedar poput najljepše melodije, ako je njegovo srce prepuno dobrote, istine i ljubavi, ako u njemu vlada sklad. Tada će hagiopacijent čuti ono što mu se govori i početi se mijenjati.

Drugačije rečeno, ono što nas vara u hagioterapijijest kad vidimo da se nešto popravlja kod pacijenta, a da ne dolazi do izlječenja. Što vrijedi liječiti ako ne izliječimo? Sjetimo se, Isus je odmah izliječio čovjeka, kome je rekao da bude zdrav, odmah je ozdravio. To je duhovna dimenzija! Isus je rekao, ako vjerujemo, činit ćemo djela koja On čini. A mi bismo se htjeli spustiti na psihoterapiju umjesto da čitavu medicinu dignemo na razinu duhovne duše, na razinu duha i da joj pomognemo.

Biti hagioasistent ne znači naučiti nešto o bitku, o transcendentalima i onda raditi s hagiopacijentima; ne znači sjesti pokraj svoga mentora i kraj njega učiti kako se to radi. Hagioasistent mora duboko u sebi imati utisnutu ljepotu; mora voljeti pjesništvo, klasičnu glazbu, kiparstvo, slikarstvo, arhitekturu.

Sjetimo se Beethovena. Kada je komponirao Misu solemnis i Devetu simfoniju, bio je gluh. Zamislite, kompozitor, a gluh. Rekao je da bi se odavno bio ubio da ne poznaje Boga. Kada je htio komponirati, odlazio je u prirodu. Pisci njegova životopisa pišu da je šetao i kad bi bila oluja ili jak vjetar, on ništa ne bi primjećivao,samo je mislio na melodiju koja ga je zahvatila, da nju zadrži i stavi u note. Bio je vrhunski kompozitor svih vremena. Njegova Peta simfonija upravo odražava njegovu dramu u kojoj se htio ubiti, ona je njegov put iz smrti u život i do odluke da živi drugačije. Prvi taktovi te melodije su potresni, u njima se osjeća tuga i nešto mračno, a opet je tu i neka ljepota, koja teži da bude izražena. U drugom stavku dolazi melodija koja kao da govori: bit će dobro, a u trećem i četvrtom stavku osjeća se prodor u svjetlo, u ljepotu, u život.

Pravi prenositelji ljepote obično su i patnici. Jer, nećemo ući u ljepotu ako nismo duboko sabrani, ako nismo dane i dane odvojili za ljepotu, ako nam ljepota nije bila na prvom mjestu. Jer ljepota, to je Bog. Ljepota je bitak, život i sve što čovjek treba; ljepota je zdravlje tvoje i tvoga pacijenta. Ljepota je sklad svega što je u čovjeku. Ljepota je i sklad dobrote, istine i jedinstva, ljubaviu bitku.

Ljudska i Božja ljepota

Imamo ljepotu koju su ljudi napravili, neku sliku pred kojom možemo stajati danima, melodiju ili građevinu poput bazilike svetog Petra. Umjetnost nije ništa drugo nego izražavanje duha: tijelo želi izraziti duh. Preko svojih umjetničkih djela određeniumjetnik na nas zrači ljepotu. Ljepotu izražavaju ljudi i ona iz njih zrači. Uzmimo, na primjer, književnost. Vidimo slova, ali duša nam doživljava ono o čemu je pisano. Tko ne zna čitati, nema ključ da izvuče duh iz tih slova,a u njima je duh toga pisca i njegova ljepota.

Ako hagioasistent nema ljepote u sebi, ona ne može zračiti iz njega. Naime, hagioasistent može nešto dati hagiopacijentu samo iz sebe. Vrhunski glazbenik ne može dati glazbu tako da ju uzme negdje sa strane, a da on ostane izvan nje. Glazba, to je njegov život, to je on. To je zapravo ljepota.Hagiopacijent će doći k onom hagioasistentu iz koga zrači ljepota.

Druga je vrsta ljepota koju Bog stvara u prirodi. Pokušajmo se zagledati u neki cvijet, u njegovo središte. Tu je tolika intima da nas zahvati neka sramežljivost jer otkrivamo da je pred nama neka druga ljepota, ljepota neba, nešto poput dječje nevinosti, čistoće. Svaki detalj cvijeta je nevjerojatan.

Kič kao suprotnost ljepoti

Zatim, uz ljepotu, postoji i kič, ružnoća. Ružnoća je suprotnost od ljepote. Zao čovjek ne može napraviti dobro, on može samo razarati i raniti. Ateist ne može izraziti ljepotu koja dolazi od Boga; on mora u sebi imati barem moralnost da bi bio povezan sa Stvoriteljem i Njegovom beskrajnom ljepotom pa da bi napravio neko umjetničko djelo. Umjetnici daju ono što oni jesu u sebi. Ako neki umjetnik radi samo zato da bi dobro prodao svoje djelo, u njemu nema duha. Prava umjetnička djela fasciniraju i prenose nas u neki drugi svijet, osvajaju i vode u pozitivno i dobro, u zdravlje. Nasuprot tome, kič je obična laž. Ona znači prikrivanje praznine duše. Kič zavarava, na trenutak zabljesne pred očima, ali iza toga nema ničega.

Znanost nam govori o estetici, daje nam puno teorije, ali ne da nam da upijemo ljepotu. Estetika je samo pokušaj shvaćanja ljepote, ali po njoj nećemo stići do ljepote.

Ljepota dolazi od Božjega Duha

Hagioterapija ne može bez ljepote. A ljepotu daje Duh Božji. Duh Sveti, koji dolazi s neba, inkubira i stvara svu ljepotu u prirodi. Otac Nebeski planira i želi, po svome Sinu, u Riječi izgovara, a Duh Sveti čini da bude. Prema tome, u svakom cvijetu je Duh Sveti, možemo ga vidjeti i dodirnuti. U kiču nema Duha Svetoga. U hagioasistentu koji je iznutra prazan nema lijeka za hagiopacijenta. Drugim riječima, hagioasistent mora biti ispunjen Duhom Svetim. Zato su hagioasistentu potrebna barem tri seminara nove evangelizacije i iskustvo dvosatnog klanjanja, bilo kod kuće ili u nekoj kapelici pred izloženim Presvetim Otajstvom, prema predlošku koji sam sastavio;tako će doživjetisilinu i dubinu Duha, tu ljepotu, koju će onda zračiti na pacijente. Ljepota je zapravo život, zdravlje, budućnost i nebo. Ljepota je Bog.

Ljepota ostaje naša sudbina. Odmak od ljepote znači pad u zlo i grijeh, znači otpasti od Boga, jer On je ljepota. Tko se ne trsi doći do ljepote, nije Bogu blizak. Umjetnik bilo koje vrste ne može napraviti dobro umjetničko djelo ako nema nadahnuće. On čeka dah odozgo. Nadahnuće znači da nebo dolazi k njemu. Pravi umjetnici među nama oni su koji čitavu domovinu natapaju duhovnom ljepotom i životom. Znanstvenici imaju nešto od toga, ali osobito su umjetnici ti koji čuvaju „vatru“ duha. Tu „vatru“ duha znanstvenici često odbacuju jer misle da se sve može razumski riješiti. Zapravo, pravi znanstvenici su oni koji su također imali nadahnuće i otkrili su velike stvari, jer su bili nadahnuti da krenu istraživati i potom su otkrili. Nama su stvari skrivene, ali ih duh otkriva.

Kako pomoći hagiopacijentima da prime ljepotu?

Dvije su vrste pacijenata. Jedni su društvo u cjelini, a drugi su pojedinci. Hrvatsko društvo jedan je veliki pacijent, Europsko društvo još je veći pacijent. Ne može čovjek bez Boga; ne možemo živjeti bez zraka koji dišemo. Suvremeno društvo pacijent je stoga što je napustilo Boga. Ateisti, nemoralni ljudi, površni kršćani, sve su to pacijenti. Kršćanin koji nije nikoga obratio, koji ne zrači ljepotu neba, Isusa Krista i Evanđelja, nije pravi kršćanin. Za društvo nam je potrebna makroterapija, dok za pojedince imamo mikroterapiju.

Kršćani se ne smiju povoditi za svijetom, nego posredovati vječnu ljepotu, koju Bog daje, nad kojom se čovjek divi i od čega živi. Toliko je potrebno raditi, tako da bismo posredovali ljepotu, dobrotu i istinu preko glazbe, knjiga, arhitekture.

Mikroterapija znači da hagioasistent koji ju posreduje mora imati iskustvo glazbe, slikarstva, pisanja, kiparstva; iskustvo prirode – planina, mora, zvjezdanog neba, ljepote oblaka, mjeseca, cvijeća, malog djeteta u igri, mladih, liturgije, molitve. Ne može hagioasistent pomoći nekome tako da mu govori o ljepoti, o tome kako je priroda lijepa, kako je Bog dobar. U svakoj riječi hagioasistenta treba biti ljepota koju će pacijent osjetiti. Hagioasistent treba posjedovati ljepotu da bi ona iz njegovih riječi zahvatila pacijenta. Jednako tako, treba imati doživljaj dobrote i snagu istine u sebi. Kako to imati? Samo tako da nas Duh Sveti nadahne. Zašto Katolička Crkva ima toliko veličanstvenih umjetničkihdjela? Svi turisti svijeta idu najprije u crkve. Je li komunizam u pedeset godina dao ijedno umjetničko djelo? Kako to da Crkva postoji već dvije tisuće godina, a prosvjetiteljstvo, marksizam, materijalizam, komunizam prolaze? Kako to da Crkva raste i obnavlja svako društvo? Dok ideologije uništavaju društvo, ubijaju milijune ljudi, Crkva ih spašava, vraća čovjeku dostojanstvo i donosi ljepotu neba.

Da bismo dobili Duha Svetoga, nužni su nam seminari nove evangelizacije. Seminar donosi tu ljepotu, to potvrđuju iskustva sudionika.

Na početku smo nekih novih vremena, spoznaja i preobrazbi čovjeka .