Piše: Ana Perišić
Pitanje što je ljubav, navodi nas na puno odgovora. Jedni će govoriti o lijepim osjećajima, drugi o sigurnosti da te tvoji najbliži prihvaćaju takvim kakav jesi, treći će isticati samo ljubav Božju kao jedino moguću, neki pak da ljubav uopće ne postoji jer ljudi žive jedni uz druge iskorištavajući se međusobno. Postoji i ona ”optužba na Boga”: Da je on ljubav, zar bi postojalo toliko zlo u svijetu?!
Racionalizam i težina ovozemaljskog života kao da su minimalizirali svaku pomisao na ljubav. Tko voli, smatran se slabićem i emotivcem, jer ljubav ne gradi kuće, ne stvara novac, niti hrani našu glad. Ovozemaljsko i materijalno – očima vidljivo, uporno poriče ono unutarnje, duhovno, ono što nam zaokuplja misao i izbija iz samog korijena našega bića. Protupitanje racionalistima i materijalistima jest: „Vidite li svoju misao, svoju svijest …, vidite li svjetlo, zvuk, ili pak protok vremena?“ Nažalost ili nasreću, otkrivanje spoznaja vrijednosti događa se u odgovornosti.
Ljubav samo slikovito možemo izraziti. Ona je slutnja za kojom čeznemo, o kojoj ovisimo ma koliko god je ignorirali. Ona je ”životvorni dah” kojega kao kisik udišemo da bismo tjelesno preživjeli, ali i puno više, kao svrhu života. Primajući ljubav, uočavamo vlastitu vrijednost, a dajući je drugima potvrđujemo si dostojanstvo.
I eto odgovora, da bi ljubav uočili ona treba ovaj uzročno posljedični proces: ako nešto nemaš, to ne možeš ni dati. I obrnuto: kad slutiš sigurnost da si ljubljen, tada ju bez zadrške dijeliš, ona se naprosto ”prelijeva” iz tvoje osobnosti u osobnost onoga pored tebe.
Istaknula sam odgovornost kao presudnu da se ljubav prima, te potom i drugima posreduje. Čovjek je stvoren kao slobodno biće i ono što u slobodi prihvaća iz toga i živi. Logično se zaključuje da po slobodnoj volji žive odrasle, mentalno zdrave osobe. No, zdravlje slobodne volje očituje se u odluci za vrednote. Tako se roditelj odlučuje sve podrediti tek rođenom djetetu, odlučuje se zapostaviti vlastite potrebe i užitke da bi bdio uz kolijevku svoga bolesnog djeteta. Mnoge majke zapostavljaju svoje karijere i materijalnu dobit da bi izbjegle preuranjeni odlazak djeteta u jaslice, vrtić, često će zanemariti odlazak u neki salon ljepote da bi djetetu pomogla oko školske zadaće.
Nerijetko će mnoge majke vlastito zdravlje smatrati drugotnim spram svoje, možda i neočekivane, trudnoće. Tako bih mogla nabrajati u nedogled: vjernost supružnika unatoč svim izazovima, požrtvovnost nastavnika bez obzira na zahtjevnost poziva, predanost liječnika oko svakog bolesnika, ujedno učeći noćima dok se mnogi njihovi prijatelji bave tenisom i drugim nebitnostima …, savjesnost kuharica i spremačica, silni trud poljoprivrednika i gospodarstvenika… Trebam li spominjati odgovornost novinara, sudaca, političara – neizmjerna je. Produkt ove odgovornosti naziva se istim imenom: ljubav. Dati se za drugoga jest ljubav. Biti pravedan i živjeti istinu, opet je ljubav.
Neki će ponovo reći da je to nemoguće, ako čovjek ne primi nježnost, sigurnost, povjerenje, ljubav u ranom djetinjstvu, tada ne može ni biti dobar, pravedan, istinit u svome poslanju i suživotu s ljudima. Djelomično je točan taj odgovor. Čovjek ni ne može dobiti sve potrebno od osoba koje su mu bliske, s kojima je u suživotu. To se odnosi i na malu djecu koja odrastaju uz brižne roditelje, jer dijete je dar i samim roditeljima. Dijete je originalna osoba koja jedva nešto naslijedi po psiho-somatskim sposobnostima od roditelja. Tko je dijete, tko je svatko od nas u trenutku našega začeća?
Odgovor vodi k Izvoru, temeljnoj Egzistenciji.
Filozofija kaže da smo bića u bitku, teologija pak da smo stvorenja od Stvoritelja. I to ne bilo kakva stvorenja, već ona koja su na sliku Stvoriteljevu stvorena. Baš ta svijest i slobodna volja ono je što nas čini Stvoritelju sličnima. Prvo je svijest da je on apsolutna dobrota i ljubav, što znači da i mi vrijedimo jer smo od njega. Potom da bi ta stvarnost ”rasla” u nama potrebno ju je u slobodi prihvaćati. Tu je izvor ljubavi koja nas oživljava, održava i čini sposobnim za djelovanje i ostvarenje naših sposobnosti.
Na toj ljubavi se trebaju ”puniti” roditelji da bi prepoznavali, podržavali i voljeli svoju djecu.
A i svi oni kojima je zvanje vezano za dobro čovjeka. Pitam se koje to zvanje nije?! U tome je i istina za svakog čovjeka – da je bezuvjetno dragocjen i da mu je originalnost vrijedna i nezamjenjiva.
U prilog izrečenom evo nekoliko primjera iz hagioterapijske prakse. Poznajem osobu koja je u djetinjstvu bila više godina u bolničkoj izolaciji. Teška fizička bolest tražila je takav pristup, no svima je znano što prolazi malo dijete ako je odvojeno od roditelja u ranom periodu života. Bolest je s vremenom uznapredovala i dijagnoza je vodila ka smrti. Liječnici su dopustili da ga roditelji povedu kući, da zadnje dane ipak provede s njima. No, roditeljska briga i ljubav opovrgla je dijagnozu. Također je majka na posebni način stavila svoje dijete u povjerenje Ocu nebeskom, reče jednom prilikom da ga je potpuno predala, očekujući zdravlje te smisao žrtve od onoga koji joj je dijete darovao. Dijete je naraslo i danas ostvaruje svoje poslanje.
Ljubav je bila najvažniji lijek.
U moru patnje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, izdvojila bih primjer djeteta koje je u svojoj vrlo ranoj dobi toliko bilo loše da je zbog pada imuniteta imalo višestruke tjelesne komplikacije i zaostajalo je u razvoju. Najednom su se pojavili potencijalni posvojitelji koji su ga bez premišljanja odveli svojoj kući, i uskoro ozakonili kao vlastito dijete. Liječnica je s potpunom ozbiljnošću rekla da bi dijete teško preživjelo daljnji boravak u domu, da bi vrlo skoro uslijedila smrt. Ponekad kontaktiram s majkom koja mi kaže da je morala ”uključiti” uz svoju ljubav i onoga koji je to dijete zamislio. Zna reći da je Otac jedini koji mu može ”zaviti stare rane”, a da su oni tu da mu pomognu graditi budućnost. To je bila obostrana ljubav, spasili su jedni druge, njih troje: dijete, roditelji i Stvoritelj.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
