MLADI I HAGIOTERAPIJA

Piše: Silva Vrdoljak, hagioasistentca, Hagio.hr broj 6.

Od rođenja do smrti čovjek prolazi različita životna razdoblja, od kojih svako ima svoju težinu i važnost. Jedno je od njih i doba odrastanja, doba mladenaštva. Riječ je  o nekoliko dinamičnih godina ljudskog života koje utječu na kasniji razvoj osobe. To je vrijeme puno promjena, napetosti, sukoba, borbe za vlastiti prostor, ali i vrijeme velikih dostignuća, jakih emocija, snažnih težnji za novim i ispunjenijim životom.

Mladost je vrijeme kada se budi čvrsta želja za originalnošću, protkana novim idejama i oduševljenjima. Traga se za čvršćim prijateljstvima koja bi omogućila da se radosti i problemi života podjele s drugima.

Kad kažemo „mladi“, tad mislimo na onaj sloj društva koji je izašao iz djetinjstva, a koji još nije ušao u sloj društva odgovornih, zaposlenih, oženjenih. To su mladi ljudi koji sazrijevaju (adolescenti) ili su već afektivno, spolno, psihički i fizički zreli, no još trebaju određeno razdoblje za svoju potpunu samostalnost. To su ljudi između 17. i 25. godine.

Mladi i hagioterapija

Velik broj mladih potražio je individualnu duhovnu pomoć u Centru za hagioterapiju u Slavonskom Brodu. Također, posredstvom raznih drugih aktivnosti kao što su duhovne obnove, seminari i tribine o prevencije ovisnosti u osnovnim i srednjim školama, na neposredan se način stupilo u kontakt s mladima, njihovim problemima, životnim pitanjima i stavovima. Njihova pažnja i zainteresiranost za duhovni pristup vlastitim problemima i pitanjima, te aktivno sudjelovanje postavljanjem pitanja i željom za individualanim susretima, otvorili su velike mogućnosti rada s mladima  metodom hagioterapije. Sljedeći primjeri pokazuju da kod mladog čovjeka nisu odlučujuće psihofizičke i psihosocijalne uvjetovanosti, nego njegova duhovna dimenzija.

Gubitak smisla

Iskustvo rada s mladima pokazuje da i njih „potresa“ jedna od najopasnijih kriza suvremenog svijeta – kriza gubitka smisla života. Mnogi su izgubili pravi smisao pa su u potrazi za surogatima, nadomjescima, kao što su konzumizam, droga, alkoholizam i erotizam. Traže sreću, ali nalaze duboku tugu, prazno srce i nerijetko očaj. Mnogi primjeri iz prakse potvrđuju tu istinu. Jedan od primjera je i slučaj sedamnaestogodišnje djevojke koja je imala neograničeno vrijeme za izlaske, koja je konzumirala droge i alkohol, bila promiskuitetna i kako je sama rekla mogla je raditi što hoće i kada hoće. Razlog zbog kojeg je potražila pomoć u Centru bio je gubitak smisla i osjećaj duboke praznine. Do svoje 17. godine dva je puta pokušala suicid. Taj primjer potvrđuje da „želja za užitkom nastupa kada želja za smislom nestane“ (usp. Shopenhauer) te da je prava sloboda u sposobnosti za dobro, a ne u tome da mogu „raditi što hoću i koliko hoću“. Djevojci je najprije trebalo posredovati smisao, odnosno trebalo ju je podići na duhovnu i egzistencijalnu razinu, jer smisao života je znati kamo idem. Pitanje smisla posebno se snažno nameće kad se mladi čovjek suoči s patnjom, npr. zbog gubitka voljene osobe (što se dogodilo ovoj djevojci), kada se zbog svoje ili tuđe krivnje suoči s prekidom dotad skladnog odnosa ili kad shvati da ne može u potpunosti upravljati svojim životom. U takvim situacijama mnogi si mladi ljudi postavljaju temeljna pitanja: kako da živim svoj život, a da ga ne izgubim? Na kojem temelju trebam graditi svoj život da bude doista sretan? Zašto je netko voljen, a netko prezren, uspješan ili neuspješan, prihvaćen ili odbačen, zdrav ili bolestan?  Na koncu, tko me i zašto, bez pitanja, pozvao u život? Moglo bi se reći da je upravo traženje smisla života mjera ljudskosti. Dok nastoje odgovoriti na ta pitanja, mladi pokazuju da nisu pasivni promatrači života, nego aktivni tražitelji njegova smisla.

Ovisnost o krađi i laganju

Obitelj je čovjekovo prvo i najvažnije uporište i temeljna stanica društva. Čovjek se ne postaje potpuno samo u sebi, nego u odnosima prema drugima. Vrtoglave promjene u svijetu, a posebno u ustroju društvenog života, nisu mogle zaobići obitelj. Ona nije mogla ostati izdvojena iz tog procesa u kojem su mnoge vrijednosti već nestale, dok istodobno nastaju nove. Ako obitelji nema ili je ona u krizi, mladi čovjek teško nadvladava probleme i poteškoće na koje u životu nailazi.

Ivan Pavao II. je mladima rekao: „Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistina ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko.“

Kriva, „lagana“ rješenja u životu tražilo je šest mladih osoba koje su zbog problema ovisnosti o krađi i laganju potražile hagioterapijsku pomoć. Osobe su pripadale dobnoj skupini od 17. – 19. godine, sve su imale problema s ponašanjem i ocjenama u školi. Preko upitnika je uočeno kako svi ti ovisnici o krađi i laganju imaju nešto zajedničko: „ranjeno“ temeljno povjerenje zbog nedostatka povjerenja i ljubavi od začeća. Pripadali su obiteljima u kojima je komunikacija bila poremećena, doživjeli su traumu i duhovnu patnju kao što su, npr. razočaranost u roditelje, prijatelje i sl. Neugodnu situaciju u kući mladi najjednostavnije izbjegavaju tako da što više borave izvan kuće, misleći da će tako manje biti izloženi frustracijama u obitelji. Roditelji pak obično smatraju da neprestano moraju opominjati djecu, na njih vikati, stalno ih upućivati. Ali iskustva rada pokazuju da taj govor ne dopire do srca. Samo srce dopire do srca. Samo darivanje sebe, ljubav, poštovanje i razumijevanje drugoga unosi u čovjeka snage koje mu omogućuju da se opredijeli za dobro. Stoga smo u Centru za hagioterapiju započeli rad i s roditeljima ovisnika. Iskustva, naime, ukazuju na to da je rad s roditeljima nužan. S roditeljima se radilo prema smjernicama prof. dr. T. Ivančića razrađenima u knjigama Liječiti brak i obitelj i Dijagnoza duše i hagioterapija te prema studiju hagioterapije. Liječeći svoj brak, te doživljavajući da nisu „glavni krivci“ za ovisnosti svoje djece, roditelji su se polako približavali jedno drugome, zatim svojoj djeci, opraštajući im bez predbacivanja i osude. Tako se ponovno gradila ljubav i povjerenje u obitelji. Sve su mlade osobe nakon terapije posvjedočile da se osjećaju kao preporođene, nakon što su prvi put u životu mogle sve iskreno priznati svojim roditeljima, odlučiti se za istinu i slobodu, ali najviše su sretne jer osjećaju da opet imaju „gnijezdo“ u kojem su zaštićene i u kojem se mogu razvijati. Svih šest osoba je izašlo iz ovisnosti, popravile su svoje ocjene u školi, odlučile su da će potražiti posao preko ljeta i tako potvrditi istinu da se bez žrtve i odricanja ne može sagraditi ništa veliko.

Pokušaj suicida

Mladić, 18 godina, učenik, liječio se dvije godine od anksiozne depresije. Dva je puta bio hospitaliziran, bio je pod liječničkom kontrolom i uzimao propisanu medicinsku terapiju. Do dolaska u Centar pokušao je suicid tri puta. Na preporuku obiteljskog liječnika roditelji su ga doveli u Centar. U razgovoru s majkom saznali smo da je bila nagovarana na pobačaj dok je s njim bila trudna. Majka je često i sama bila žrtva agresivnosti svoga supruga oboljelog od PTSP-a. Upitnikom saznajemo da mladić doživljava neprihvaćenost, nerazumijevanje i odbačenost od oca i svoje braće i sestara (on je treće dijete od njih petero). U dvanaestoj godini obolio je od tumora i tako doživio tešku patnju, ogorčenost na roditelje i ljutnju na Boga zbog postojanja bolesti. Izvori anksioznosti i depresije kod njega su bili egzistencijalni, temeljni i cjeloživotni. Na ovog je mladića posebno snažno djelovalo posredovanje temeljne istine o snazi čovjekove duhovne duše i cjelovitosti čovjeka. Razveselilo ga je osobno uvjerenje „da ako ide na hagioterapiju, da to ne znači da će postati fanatik i čudak“ te da je duhovnost specifično ljudska i da pripada samo čovjeku.

Temeljni izvori ukazivali su na ugroženost života od začeća i nedostatak ljubavi i nježnosti. Pouka i slika o trenutku začeća kao najdubljem korijenju svakog čovjeka posebno ga je navela na razmišljanje. Pojasnilo mu se da neki od tih korijena sežu sve do Božje želje i misli, Božja je ljubav jedan od tih korijena. Drugi su korijeni otac i majka, a oni su putem gena prenijeli na njega dobro i zlo. Ono što je dobro primio od svojih roditelja treba sačuvati i zaštititi da bi raslo. No, bolesti, nemoral, zloću treba odstraniti, kao i strah da možda nije bio željen i voljen u trenutku začeća jer ga njegovi roditelji i nisu mogli ni naručiti ni željeti. Samo ga je Bog mogao dozvati i željeti. Ako se njegovi korijeni oslone na Boga, bit će zdrav i siguran da je voljen, dozvan i potreban ovdje na zemlji. Već nakon nekoliko susreta priznao je kako ga je prije znalo pogađati to što se roditelji ne obaziru na njega kada se vraća kući. Ovim putem pneumatološkog zdravlja polako se ostavljao svog doživljaja nevoljenosti i počeo je razvijati razumijevanje prema roditeljima. Priznao nam je: „Bio sam previše vezan na roditelje i njihove reakcije prema meni. Sada znam i osjećam da nisu samo oni moji korijeni, već i Bog kao moja bezuvjetna ljubav.“ Na njegovu primjeru smo se ponovno osvjedočili u to što znači posredovati temelj čovjeku i vratiti mu njegovo dostojanstvo i dragocjenost. Svi kasniji koraci bili u samo dinamika njegova razvoja i napuštanje starih navika i starog života i ulaženje u nove. Ovaj je mladić  došao do unutarnjeg iskustva radosti kao raspoloženja svoje duše, uspješno je položio ispite u školi, počeo je funkcionirati u svojoj obitelji. Odnos s ocem se toliko poboljšao da ga je sam otac vozio na susrete u Centar. Prvi put je u životu proslavio svoj rođendan sa svojim vršnjacima i osjećao se prihvaćenim.

Gubitak najdraže osobe

Kroz terapiju je prošla i devetnaestogodišnja djevojka s dijagnozom depresije i pod liječničkom kontrolom. U razgovoru s njom saznalo se da je i ovisnica o drogama (marihuana i  extasy). Upitnik je pokazao da je u svojoj 14. godini doživjela smrt oca kojeg je jako voljela i „koji ju je jedini shvaćao, razumio i volio“. Od očeve smrti počela je osjećati kao da ju je zahvatio mrak.

Čovjeku je čovjek najpotrebniji i najdragocjeniji. U ljubavi i prihvaćanju druge osobe pronalazimo sebe. Živimo zato što smo nekome potrebni, zato što nas netko smatra vrijednim, što je nekome važno da mi postojimo. Zato je najteža rana gubitak ljudi koji su nas voljeli. Kad nam umru najbliži, kada izgubimo oca ili majku, brata ili sestru, tada osjećamo da se oko nas otvara ponor koji nema dna.

Ova je djevojka bila nemoćna da se sama izvuče iz vezanosti za izgubljenu osobu. Bio joj je potreban most i posrednik do Stvoriteljeve ljubav. Potreban joj je bio netko tko će je prihvatiti kao depresivnu, tko će ući u njezin mrak i upaliti barem malo svjetlo. Nakon prvog koraka – bezuvjetnog prihvaćanja – bilo je potrebno znati reći riječ koja će njoj značiti put. Tu je mladu djevojku posebno osnažila riječ da je hagioasistent njezin pomagač i da ona treba samo dopustiti da bude „nošena“. Polako je, s vremenom, počela slušati temeljne spoznaje o egzistenciji, čovjeku kao ograničenom stvorenju koje nam ne može pružiti sve ono što nam može pružiti naš Stvoritelj. Posredovala joj se istina o tome da u njezinu životu postoji i njezin Stvoritelj, koji ju je oduvijek htio, koji je treba i koji je najviše voli te da stoga i u najdubljem mraku postoji tračak svjetla.

U tom primjeru prepoznajemo kako u životu postoje gubici koje nam samo Bog može nadoknaditi; postoje ljubavi i nježnosti koje samo Bog može dati. Duboke patnje nas često mogu osloboditi od krivog vezivanja uz ljude i traženja smisla u njima. Polako dovođenje te djevojke do iskustva Božje blizine odnosilo je očaj i beznađe. Osobito se snažnim kao pomoć u tom slučaju pokazao govor o čovjeku kao živoj duši i o tome da svačiji život započinje začećem te da nikada ne prestaje. Smrću se odvajamo od svijeta i prestaje hodanje u tijelu. Groblja su mjesta prepuna tjelesnih ostataka ljudi koji su bili ovdje s nama. Ali znamo da ti ljudi žive i dalje. Njihove duše, a to znači njihova osobnost, njihov duh, ljubav i dalje žive i oni su radosni kad smo mi sretni i kad se razvijamo. Nakon te „pouke“ uslijedila je odluka djevojke za život, razvoj, slobodu. Danas je ta djevojka studentica treće godine, oslobodila se ovisnosti o drogama, vrlo je aktivna u radu s mladima, zauzeti je član u društvu mladih u promicanju moralnih vrijednosti i pomaže u organizaciji i svjedočenju na svim tribinama i seminarima ZMR i Centra za hagioterapiju u Slavonskom Brodu.

MLADOST ZA UVIJEK

Elektronička era, mediji, mogućnost brzih putovanja, potrošački mentalitet, brze društvene promjene, sve slabija povezanost među naraštajima, slabljenje uloge obitelji u odgoju djece, miješanje različitih kultura i drugo snažno utječu na duhovni razvoj mladih, a što u njima uzrokuje unutarnji nesklad i bezvoljnost.

Takvi osjećaji izazivaju tjeskobno raspoloženje. Mlada osoba želi biti shvaćena i prihvaćena onakvom kakva jest, sa svojim specifičnim problemima, potrebama i zahtjevima. To, nažalost, često nije moguće ostvariti, pa je to jedan od uzroka sukoba mladih sa starijima.

Iako se o mladima govori kao o nadi svijeta, istodobno ih se onemogućuje u ostvarenju te nade. Određena frustracija prisutna je kod mladih naraštaja, a onda i revolt na svijet na koji ih se privikava. Jedna od najvećih težnji mladih jest želja da upravljaju svojim životom. Istodobno, oni doživljavaju nesigurnost, što je sasvim razumljivo jer se radi o putu u nepoznato. Pod pritiskom promjena koje ih u početku čude i zbunjuju mladi svakog dana doživljavaju radosti i oduševljenja, ali i  razočaranja, nerazumijevanje i sumnje. Kako se životna iskustva šire, a kritički duh produbljuje, tako se množe i životna pitanja.

Mladi se čovjek istodobno okreće samomu sebi, postavljajući pitanje najprije o sebi: Tko sam ja? Zašto uopće postojim? Koji je smisao moga života? Zašto moram patiti?

Rezultati rada pokazuju kako su mladi otvoreni istini života, vrlo brzo percipiraju duhovnu stvarnost kroz ljubav, povjerenje, vjernost. Također, vrlo se brzo oduševe za duhovne vrednote koje su im bliske, kao što su istina, dobrota, jedinstvo, ljepota. Kada to ne nalaze u svojoj okolini, tada odgovore traže drugdje i često upadaju u probleme ovisnosti, agresivnosti, strahova, depresije.

Mladost je život koji se penje. Mladost znači vjerovati u budućnost, znači vjerovati da nismo samo za sadašnjost. Darivanje samog sebe znak je mladosti. Mladost nije samo za neko vrijeme. Mladost je za uvijek. Čuvati svoj mladi duh znači biti radostan, oduševljen, samodarivati se, pouzdati se u život.

Mlad je onaj tko si dopušta rast, tko je poučljiv i ne vjeruje u malaksalost jer snaga dolazi odozgo. Sva ova iskustva govore o tome da „biti mlad“ nije povezano uz godine, već uz duhovni stav čovjeka. Ipak smo htjeli posvjedočiti o primjerima koji su vezani za dob od 17. – 25. godine. U tu skupinu svakako ne pripada  moja „nona“ koja ima 96 godina, ali po duhovnom stavu i snazi koju posjeduje sigurno je mlada. Nedavno smo je posjetili i bili vrlo sretni jednom njezinom izjavom. Naime, dok smo mi govorili, ona je šutjela. Na naš upit zašto šuti ona je odgovorila: Šutim da čujem nešto novo!

Literatura:

T. Ivančić: „Liječiti brak i obitelj“,Teovizija, Zagreb 2006.

T. Ivančić: „Dramatični putevi suvremenoga molitelja“, Teovizija, Zagreb 2007.

T. Ivančić: „Smrt nije kraj“,Teovizija, Zagreb 2002.

Tražitelji smisla, HBK, Zagreb 2007.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

STRAH