Autentičnost priče jamči CHT koji je priču ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Pri dolasku na hagioterapiju bila sam depresivna, ljuta, nervozna i često sam konzumirala alkohol kao sredstvo pomoći. Nisam znala kako se nositi sa svojom bolešću, koja je dijagnosticirana 2001. godine kao paranoidna shizofrenija.

Probala sam svakakve vrste terapija i kod psihijatara i kod psihologa, ali nisu mi pomagale ni u svakodnevnom životu ni uopće. Međutim, dolaskom na hagioterapiju doživjela sam veliku razliku najprije u pristupu pacijentu. Kod liječnika, u mom slučaju psihijatra, nema normalnog odnosa između dviju osoba, nego se na osobu gleda kao na kroničnog bolesnika kojemu se ne može pomoći, nego samo saslušati i riješiti ga se. U hagioterapiji se osjeća duboko poštovanje i iskrena zauzetost za pacijenta.

Zbog mog akutnog depresivnog stanja, u početku su moji dolasci na hagioterapiju bili vrlo intenzivni, a nakon nekoliko mjeseci redovitih susreta uvidjela sam pozitivne promjene u svom psihičkom stanju i promjene loših navika, počela sam mijenjati obrasce ponašanja, a te su promjene pozitivno djelovale na mene, na ljude u mojoj najbližoj okolini, ali i na šire okruženje. Ljudi oko mene vidjeli su promjene i komentirali da sam stabilnija, mirnija i da imam manje kriznih stanja.

Moj psihijatar oduševljen je što idem na hagioterapiju i iznenadio se da hagioterapija postoji i u našem gradu te mi je nakon redovite kontrole smanjio terapiju na minimalnu jer je smatrao da više nema potrebe za pretjeranom medikacijom. Nastavljam s hagioterapijom i to mi pruža veliku sigurnost, koju nisam nikada na taj način doživjela ni iskusila.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje. Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.