Patnje čovjekove duhovne duše i Hagioterapija

Piše:  Ana Perišić, hagioasistentica 

Budući da duh nema materijalne odlike, patnja duhovne duše očituje se preko čovjekove psiho-somatske dimenzije. Hagioterapijom uočavamo simptome, ali ozdravljamo uzrok te čovjeka izdižemo iznad izvora negativnosti koji su patnju omogućili, izazvali. Hagioterapijska patnja je manjak ljubavi, povjerenja, smisla života, istine o svrsi postojanja, dobrote zbog koje osoba živi, a očituje se kroz beznađe i besmisao, depresivnost, egzistencijalne strahove, ovisnosti i razne poremećaje ponašanja.

BESMISAO I BEZVRIJEDNOST 

Besmisao života jest nemoć prepoznati vrijednost svoje vlastite osobnosti. Iz besmisla proizlazi bezvrijednost. 

Lijek toj patnji jest u osvještavanju čovjeka da je originalno i neponovljivo biće, da mu je život darovan i to od Stvoritelja koji je sama dobrota i ljubav. Znači da je čovjek u svom temelju vrijedan, to je neotuđiva istina o njemu. Čim čovjek ima život, postoji i razlog zašto živi te sposobnost njegova razvoja. 

Svijest čiji/a sam i tko sam, vode me do Izvora, Osobe koja me bezuvjetno ljubi. Preduvjet je sabranost nad egzistencijalnim pitanjima: tko sam zapravo ja, čiji/a sam, tko je to mene meni darovao? I prihvaćanje sebe, svoje neponovljivosti, one originalnosti koju slutiš u sebi. Potrebno je reći „da“ svome životu! 

Vrijednost će rasti s prihvaćanjem svoje neponovljivosti, otkrivanjem talenta i njegovim razvojem. Čovjek je najsretniji kad otkrije svoje zvanje, a odluka da u tome budeš vrhunski/a odlučujuća je. 

DEPRESIVNO STANJE 

Depresivno stanje najčešće povezujemo s patnjom psihičke naravi. No, u hagioterapiji se ne bavimo liječenjem depresije, nego čovjeku posredujemo nadu i smisao života, koji je na neki način napustio zbog prepuštenosti beznađu i manjku vrijednosti. 

Depresivno stanje, s duhovno-antropološkog aspekta, uporište ima u obezvrjeđivanju čovjeka još od ranog djetinjstva, najčešće od bliske osobe. Najteže iskustvo jest odrastanje uz „hladnu“, dominantnu majku ili pak autoritarnog oca. 

Čovjek uglavnom nije svjestan zbog čega pati, boluje. Patnja se pojavljuje u odrasloj ili starijoj dobi i manifestira se povlačenjem u sebe i jadanje nad težinom života. Obično se životne situacije i zdravstveno stanje uveličavaju, ali na taj način osoba pokušava okrenuti pozornost na sebe. Takvo ponašanje nerijetko ne bude dobro prihvaćeno od okoline, pa osoba doživljava dvostruku bol, uvredu, patnju. Mnogi su depresivni jer su sami, beskorisni, osjećaju se suvišnima i nebitnima. 

Ako je dijagnoza potrebita medikamentozne terapije, svakako pacijenta treba u tome podržati i preporučiti mu psihijatrijsku skrb, no samo depresivno stanje koje se javlja za blagdane, uslijed neostvarenosti, napuštanja od bliskih osoba ili odbačenosti, ozdravlja se na više razina. 

Bitno je osobi usmjeravati pažnju na lijepe događaje, prirodu, glazbu i sl. te, koliko je moguće, potrebno je obnoviti druženja s članovima obitelji ili drugim osobama iz okruženja. Ali najvažnije je da se patniku podastre njezina osobna vrijednost i da je se ponuka otkrivati smisao života, što to još može učiniti za drugoga ili, pak, u čemu se može izgrađivati. Za ovaj korak sam hagioasistent treba imati dovoljno strpljenja jer pacijent obično odbija svaki poticaj. Ako je osoba vjernik, slike iz Evanđelja ojačat će joj svijest da nitko nije bez smisla i vrijednosti te da čovjek nikad nije sam. Na koncu se treba dotaknuti praštanja osobama koje su patnika povrijedile ili su izostale iz njegova trenutnog života. 

Odluka za život je od presudne važnosti. Bez obzira na osjećaje i raspoloženje bitno je svjesno se odlučivati se za svoj originalan život. S vremenom će ojačao duh preobraziti negativne simptome na emotivno-psihičkoj razini.  

Ako ti je potrebna pomoć i podrška druge osobe – stručnjaka, hagioasistenta – budi odvažan potražiti je. Ne gubiš vrijednost tražeći potporu, izričući pred drugim svoju patnju, baš naprotiv, drugi ti je najveći lijek.   

EGZISTENCIJALNI STRAH   

Egzistencijalni strah svoje uporište ima u manjku povjerenja, a manifestira se agresivnim ponašanjem prema drugima ili destrukcijom prema samome sebi. Budući da je povjerenje vjera u osobu, patnja nastaje zbog narušenih odnosa već u ranom razdoblju života ili zbog snažne traume u kojoj se ćutila ugroza života. Osim što osoba pati zbog neuzvraćene ljubavi, dobrote, podrške svojih najbližih, stvara i krivu sliku Stvoritelja (ako je otac povrijedio dijete, teško će povjerovati u Boga koji ga bezuvjetno ljubi) i, najgore od svega, odbacuje samoga sebe. 

Jedino koga imaš si ti! Čovjek bez sebe, svoga jastva, ne postoji. Odbačenost od samoga sebe je nepostojanje. 

Izlazak iz patnje vodi te kroz nekoliko etapa. Osvještavanje tvoje temeljne originalnosti i njezino prihvaćanje prvi je i najvažniji korak. Jer posljedica straha je baš u tome što gubiš doticaj sa svojim postojanjem, vrijednošću, smislom. Ostani dovoljno dugo u svijesti da si originalan/a te time i dragocjen/a. Bezuvjetno se odlučuj za sebe. 

Potom je potrebno doznati, dati se podučiti kakav je tvoj Stvoritelj, onaj čija ljubav nikad ne prestaje. Stvoritelj je osoba s kojom možeš komunicirati. On ima informaciju tko si i tko sve možeš biti. U njemu si apsolutno ljubljen/a. 

Tek tada se oprašta onima koji su te povrijedili. Praštanje ne znači pravo drugoga, starijega, da čini što želi, to nije amnestija drugome za počinjena loša djela ili izostanak dobra koje su ti trebali pružiti. Nikako ne. Praštanje je tvoja sloboda od doživljenog zla, tvoja odluka da te ono ne uvjetuje za razvoj. Kad si otvoren/a Stvoritelju, od koga dolazi sva dobrota i ljubav, tada postoji jasnoća da je vezivanje uz patnju izazvanu manjkom te iste dobrote i ljubavi besmisleno. 

Ponekad je potrebno opraštati i sebi što se predugo zadržavaš u ljutnji, gorčini, mržnji, što si ne daješ priliku za slobodu, novi život, ostvarenje svoga zvanja, osobnosti, vrijednosti. 

Unatoč svemu, potrebno je stalno očekivati dobro, za svoj život i nove odnose. Potrebno je biti otvoren životu. Ako ti manjka smisao, budi otvoren/a Stvoriteljevu naumu s tvojim životom. Ako ti manjka ljubav, važno je prepustiti se sigurnosti onoga koji je apsolutna Ljubav. S vremenom će se ta punina i sloboda „preliti“ na nove odnose, a nerijetko se događa ozdravljenje i davno narušenog povjerenja. 

OVISNOSTI 

Svaka nemoć da se čovjek odupre opijatima, materijalnom, svjetovnom, ugrožava njegovu slobodnu volju da bira vrednote, zdravlje, život. Sloboda uopće nije izbor između dobra i zla, ona je stalna čovjekova sposobnost da uvijek iznova bira samo dobro. Sloboda je ključna kod čovjekova razvoja. Ukoliko čovjek ne može osvijestiti svoju bit i svrhu postojanja, utoliko je u opasnosti da se ne odlučuje razvijati životni talent. S originalnom osobnošću, talentom, životnim poslanjem čovjek se rađa i jedino je tijekom života potrebno otkrivati i razvijati ga. Kaže se da čovjeka najviše frustrira nemoć da živi svoj talent, originalno zvanje.  

Čovjekova sloboda nije sposobnost da se obrani od svjetovnog i profanog, nego da se razvija. Zato je važno prepoznati gdje krivnja ovisnika završava. Do trenutka nemoći da se odlučuje izabrati dobro za svoj život čovjek je odgovoran, ali nakon toga njime vlada strast, ovisnost, nemoć. Ovisnik nema slobode u sebi, a time ni sposobnosti racionalnog rasuđivanja, ni snage za življenje vrednota u okvirima svoje osobnosti. 

Izvori ovisnosti i moguće sklonosti na nju kriju se u poniženom dostojanstvu i osobnosti zbog nedostatka ljubavi i povjerenja od ranog djetinjstva, a potom zbog egzistencijalnih strahova, neostvarenosti, narušenih međuljudskih odnosa, ali i slobodnog odlučivanja za destruktivni i profani način života. 

Hagioterapija pretpostavlja prihvaćanje osobe – ovisnika –  bez predrasuda. Potom mu se posreduje spoznaja o temeljima ljudske egzistencije i antropološko-duhovnoj dimenziji. Nakon toga slijedi praksa, potrebno je pomoći ovisniku da se otvori bezuvjetnoj ljubavi Bitka / Stvoritelja te ga se potiče na odluku za vrednote. Nužno je motivirati ovisnika za dobro, naći jači doživljaj od onoga koji ga je poticao na ovisnost. Svakako je važno pomoći ovisniku da nadvlada uvrede i pomiri se s onima koji su njega povrijedili, ali i on njih. Potrebno je i sebi oprostiti. Bitno je jačati odluku za slobodu, za vrednote. Zato samo izdizanjem na razinu duha čovjek stječe sposobnost za prihvaćanje novih životnih stavova. 

Ako prepoznaješ u sebi ovisničko ponašanje, odluči se za promjenu. Uvijek postoji izlaz, uvijek. Čim postoji život, postoji i razlog življenja čovjekove originalnosti, svrha života. I, za to nikad nije kasno.   

AGRESIVNOST I POREMEĆAJI PONAŠANJA 

Agresivnost je impulzivna ili pak negativna reakcija na određenu potencijalno ugrožavajuću situaciju. Znači da ona može biti pozitivna ako se čovjek brani od ugroze ili, pak, ako se trudi oko nekog vrijednog cilja. Ako se čovjek od nečega brani, agresivnost nestaje kad ugroza prestane. Također je hvale vrijedno da se čovjek strasno bori za dobro, za ostvarenje vrednota i pomoć potrebnima. Ali kada to postaje negativno reagiranje prema drugome ili općem dobru, neprihvatljivo je. Društvo takvu osobu osuđuje. Takvo ponašanje i nije prihvatljivo. No, kako pomoći čovjeku? Osuda neće riješiti problem niti će agresivnu osobu umiriti. 

Hagioterapija agresivnost promatra kao čovjekovu nemoć da prepozna svoju vrijednost i smisao života. Agresivnost je posljedica mnogo dubljeg uzroka koji se očituje u odbačenosti u djetinjstvu te izloženosti istim modelima ponašanja od strane odraslih, vršnjaka ili medija. Svaku agresivnost prati strah, pa se čovjek brani narativnom sposobnošću, a da ugroza često uopće ne postoji. Ponavljam, postupci nisu prihvatljivi, ali čovjeku treba pomoći. 

Agresivna osoba, kao i ovisnik, obično negira svoje ponašanje, štoviše opravdava ga. Prvi korak je ukazivanje na ono tko čovjek jest u svojoj biti – vrednota, originalna osoba, tek onda slijedi suočavanje s posljedicama. Nužno je da sugovornik ne doživljava nove osude. Čovjeku je potrebno pokazati ono što može biti. 

Čini li se tebi da si impulzivan/a, da tražiš svoja prava, ljudskom snagom rješavaš konflikte? Ili je netko takav u tvojoj sredini?  Unatoč svemu, prihvaćaj svoje dostojanstvo, svoju temeljnu vrijednost. Nikoga Stvoritelj nije stvorio da bi bio zao. Znanstvenici su nedavno ustvrdili da ne postoje geni koji uvjetuju zloću. Ti si uvijek vrhunska osobnost, neponovljiva i bezuvjetno ljubljena. Ako si vjernik/ca, podsjeti se na istinu o sebi: da si Božje ljubljeno dijete, da je Isus Krist darovao sebe za tebe, svojim životom je platio za svako tvoje zlo počinjeno djelo. 

Ti nisi ono što jesi, nego ono što možeš biti. Potrebno se izdignuti iznad vlastite naravi i prihvatiti ono iskonsko, sebe stvorena/u od apsolutne Ljubavi. To si ti! 

Potom se odluči za novi život. Zle navike mijenjaju se novim, zdravim, prihvatljivim ponašanjem. Važno je uvježbati nove navike. Da bi se u njima  učvrstio/la, veoma je važno da se pokaješ za počinjene negativnosti, potom da otpustiš zlo i nebrigu onih koji su te u djetinjstvu vrijeđali ili te zlostavljali. Ponekad su to i osobe od kojih si doživio/la izvanrednu uvredu, veliko zlo. Ne drži uvredu u sebi, ona te kao otrov razara, a agresivnost je samo posljedica. Praštanjem oslobađaš sebe, ne amnestiraš onoga koji te je povrijedio, ali, ako mu oprostiš, pomažeš mu da se i on promijeni. Pokušaj, moguće je. 

PTSP 

Profesor Ivančić tvrdi: „Branitelji su na duhovnoj razini osobito ranjeni. Nepravda nametnutog rata u kojemu su oni, braneći sebe i sve nemoćne te slobodu domovine, morali posegnuti za oružjem, a da to nisu htjeli, da su imali izbora samo između većeg i manjeg zla, da su bili prisiljeni u obrani ubijati, a da si to sami nisu mogli do kraja opravdati, govori o transcendentnoj dimenziji njihove patnje. Njihove savjesti su duboko ranjene, a još im je često bila od neprijateljske propagande nametnuta i lažna krivica koja ih je izjedala i najdublje pogađala. Osim toga, mnogi su od njih nakon završetka rata ponižavani zbog nespretnosti odgovornih da u specifičnom Domovinskom ratu prikladno i pravedno ocijene sudjelovanje pojedinaca u ratnom metežu. Mlada i neiskusna hrvatska država očito nije posjedovala čvrste mehanizme kojima bi se sprječavale nepravedne i sramotne radnje ratnih profitera, a istaknula i sačuvala herojska, čudesna djela branitelja. 

Nema sumnje da su medicina i psihijatrija učinile velike napore da se braniteljima pogođenim PTSP-om svestrano pomogne. Pa ipak treba dodati još jedno područje čovjekova bića na kojemu bi se te rane mogle učinkovitije liječiti i cjelovitije razumjeti“ („Hagioterapija PTSP-a“, Teovizija, 2009., str. 5-7).

Simptomi patnje koji prate PTSP najčešće su strahovi i nesanice. Hagioterapijska dijagnoza je grižnja savjesti i krivica, ne zato što su branitelji počinili neko zlo, nego zato što su slike iz rata još uvijek vrlo prisutne ili je preživio on, a ne i njegov suborac.  

Najvažnija terapija je jasno osvještavanje vrijednosti Domovinskog rata. Ako je hagiopacijent vjernik, onda je evangelizacijski seminar najbolji lijek. U katekumenatu ga je potrebno podsjetiti na značenje krunice koju je nosio u ratu, potom mu istaknuti smisao života s duhovne razine i otkriti tko je Isus Krist koji ga rješava krivnje jer je trebao braniti Domovinu. 

Bitno je argumentirano (ne pobožno) razjašnjenje kako funkcionira čovjekova duhovno-antropološka dimenzija, koje su joj zakonitosti te što kaže današnja neuroznanost o zdravom funkcioniranju mozga i cijelog čovjekova bića. Bitno je branitelju kroz primjere govoriti o slobodi i snazi duhovnih zakonitosti, npr. da je duh prkos, inat. Pronalaskom smisla života, čovjek se i nadalje razvija. Svaki nerazvoj ostavlja ga u traumi. 

Egzistencija ga na neki način „budi“, a navještaj Isusa Krista mu predočava otkupljenje od zla. Potom slijedi „učvršćivanje“ u dostojanstvu: da je Bogu važan, obitelji i prijateljima, da ne dopusti zlu da ga „proždre“ jer, ako ne prije, onda se sigurno na Nebu sve dobro otkriva i dobiva se zadovoljština, čas. Mučenici su Božji miljenici! 

Važno je ne ispitivati o traumama. Hagioterapija nema psihoterapijski pristup, čovjeka se upućuje na istinu o njemu i Onome u kome mu je izlaz iz patnje. 

Koraci praštanja slijede tek nakon što se branitelj učvrsti u sigurnosti da je njegova žrtva vrijedna, nakon što pronađe novi motiv za život i nakon što sebe prihvati kao bezuvjetnu dragocjenost. 

Učvršćivanje u krepostima put je k ostvarenju preostalih talenata koje je čovjek ili zanemario, ili ih dotad uopće nije otkrio. Važno je branitelja poticati na literaturu pozitivnog sadržaja, kao što je npr. knjiga prof. Ivančića „Putovi puni nade“.

Poštovani čitatelju, ako si ti branitelj razočaran stanjem u Domovini, društvu oko tebe, pristupu prema žrtvi koju si podnio, ne očajavaj. Ti si dostojanstvena, originalna, neponovljiva osoba koja je bila spremna dati sve što ima za veće dobro, za generacije koje dolaze. U inat ne daj ono što se krvlju branilo. Život pa ni razvoj Hrvatske nikad ne prestaje, gledaj sebe kako je nastavljaš stvarati. Dragi branitelju, ti si Hrvatska, ti si Država. Budi ponosan! 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.  

Duhovne sposobnosti pamćenje i sjećanje