Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Luka je naše četvrto dijete koje je nedavno navršilo četiri godine. 

Suprug i ja ga nismo planirali, ali zahvaljujući otvorenosti životu Stvoritelj je mogao ostvariti svoj plan i pustiti  ga u ovaj svijet, u našu obitelj, na čemu smo danas beskrajno zahvalni. 

Hagioterapija me naučila da su prve tri godine najvažnije i da je bitno da dijete u tom prvom razdoblju svog života bude uz majku i zbog toga sam ostala s njim kod kuće. Oko treće godine počeli smo proces upisa u vrtić. Puno smo pričali o tome, išli smo zajedno u vrtić predati dokumentaciju, razgledavali prostorije, igralište…

Tada je počela njegova agresija usmjerena samo prema meni. Samo odjednom bi me lupio, ugrizao, govorio ružne riječi. Bila sam zatečena i nije mi bilo jasno što se događa. Pripisivala sam to njegovoj dobi i čekala da prođe, ali postajalo je sve gore. Tako smo proveli cijelo ljeto prije vrtića. Ponekad bi od buđenja do večeri bio ljut na mene. Tada sam počela primjenjivati ono što sam naučila u hagioterapiji. Prolazila sam u duhu četiri koraka opraštanja: 

1. molila sam ga da mi oprosti sve pogreške, svaki manjak ljubavi, svaku moju ljutnju i ružnu riječ 

2. ja sam njemu opraštala njegove grubosti prema meni

3. govorila sam koliko ga ljubim, koliko sam sretna što ga imam te, iako ga nismo planirali, kako sam zahvalna što smo ga dobili 

4. zahvaljivala sam Stvoritelju za njega i predavala ga njemu. Odricala sam se svojih očekivanja od njega i njegovog ponašanja. 

Luka se smirio, adaptacija na vrtić je prošla relativno dobro i sve je opet bilo kao prije, uz povremene ispade, sve do ovog ljeta, kada sam tjedan dana sudjelovala na Međunarodnom hagioterapijskom i evangelizacijskom susretu u Zagrebu. Svakog jutra odlazila bih u Zagreb i navečer bih se vraćala kući. Djeca su bila na sigurnom, LUKI??? je bilo lijepo kod bake i djeda i s tatom poslijepodne. Ali ljutnja na mene ponovno se pojavila. Navečer bi me dočekao s udarcima, preko telefona mi je govorio da sam zločesta. Njegova agresija ponovno se nastavila tijekom ljeta do trenutka kad stvarno više nisam znala što učiniti.

Čak sam pomislila na to da se obratim psihologu, počela sam proučavati teme iz psihologije povezane s poremećajem ponašanja i onda mi je sinulo da moje dijete nema problem s ponašanjem. Da, on jako dobro zna kako se treba ponašati, pristojan je prema drugima i ima problem samo sa mnom. Nije mi bilo jasno zašto tako reagira budući da ga nisam ostavljala drugim ljudima na čuvanje, bila sam cijelo vrijeme s njim.

I tada sam se sjetila nečega što sam potpuno zaboravila, a to je da je on s godinu dana bio na jednoj operaciji. Jedan dan je bio sa mnom u bolnici, ali u to vrijeme „strani ljudi – medicinsko osoblje“ nekoliko puta su mi ga uzeli iz ruku i odveli. Na vađenje krvi, a kasnije na operaciju. On je strašno plakao, a ja mu nisam mogla pomoći. Tada se on osjećao ostavljenim od mene i to se upisalo u njega. Kad sam ga upisala u vrtić i kad me drugi put nije bilo tjedan dana, njemu se aktivirala ta rana i opet se sjetio te ostavljenosti, odbačenosti. 

Kad sam to shvatila, a to je bilo dan nakon što je doslovno cijeli dan od buđenja do odlaska na spavanje vikao na mene i tukao me kad god bih bila blizu njega, sjela sam i rekla: „Dosta je!“ 

I krenula sam u duhu od trenutka njegova začeća. Govorila sam mu: „Iako te nisam planirala, između sve djece odabirem baš tebe. Baš tebe želim ponovno u duhu začeti i roditi. Ti si mi najbolji, najljepši. Želim biti baš tvoja majka. Oprosti mi za nervozu, strah koji sam prolazila u trudnoći. Plašili su me da ćeš možda biti bolestan, ali željela sam te svakako roditi. Možda si se osjećao kao višak jer kome god smo rekli da ćeš se roditi, svi su pitali: ‘A gdje ćete ga staviti?’ A za tebe je bilo prostora. Ti nisi bio višak. Netko je za tebe sve pripremio. Da, donio si nam „oluju“ u dom. Sve smo morali promijeniti, prilagoditi. Zbog tebe smo se svi promijenili na bolje. Koliko blagoslova s tvojim dolaskom!“

Molila sam Stvoritelja koji nije ograničen vremenom i prostorom da uđe u trenutke kad smo bili u bolnici, da izliječi njegove rane ostavljenosti, posebno u trenucima kad su ga uzimali iz mojih ruku. Govorila sam mu da je bio siguran i tada. Iako ja nisam bila s njim, nije bio sam jer je Netko bio s njim tko ga je čuvao i u njegovoj je ruci bio siguran. Prošla sam i vrijeme upisa u vrtić i govorila da ga nisam ostavila u vrtiću da bih ga se riješila. Da mu je tamo lijepo, da ga odgojiteljice i djeca vole, da je dobro za njega da ide tamo. Na kraju sam zahvaljivala za njega. 

Čudesno je kako hagioterapija brzo djeluje jer je već drugi dan bio potpuno nova osoba! Nježan prema meni, počeo je govoriti da me voli, da sam dobra. Nikome u obitelji nisam govorila što sam radila, ali svi su primijetili. Muž me pitao što sam radila s njim. Braća su primijetila i pitala me što mu se dogodilo. 

Tada sam samo rekla: „Vidite li što može hagioterapija?“ Onda su rekli: „Daj reci kako si to napravila!“  

Kao i kod somatskih bolesti, terapiju treba provoditi neko vrijeme dok tijelo potpuno ne ozdravi, tako i u hagioterapiji ovo treba primjenjivati više puta kako bi sve te rane na duhovnoj dimenziji ozdravile.

OSTALA SAM BEZ SVEGA, A DOBILA SVE – iskustvo hagioterapije

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.