Piše: Kristina Jurković

Cijenjeni čitatelju, pozivam te da promisliš: zašto si odlučio uzeti Hagio.hr u ruke i čitati ove retke, tko te na to potaknuo, što je bilo ključno da to učiniš? Je li to neka znatiželja ili neka muka ili možda želja da upoznaš sebe, da za milimetar još više narasteš kao čovjek… Što? Zagledaj se u svoje vizije i reci što očekuješ od ovog susreta koji će se dogoditi između tebe i stvarnosti koja se pretače iz misli u riječi i opet natrag u misli. Koji ti je cilj?

A onda poslušaj sebe iznutra i primijeti da ti duša već sada zahvaljuje što si je odlučio bar malo nahraniti, odmoriti, ispuniti ljepotom življenja, izložiti dodiru koji te ozdravlja.

Dodir je jako važan u našem životu. Sjetimo se samo činjenice da je jedan od površinom najvećih čovjekovih organa koža. Slijepi ljudi orijentiraju se u svijetu upravo dodirom. Osjetilo dodira kao da je pomalo zanemareno kod nas koji vidimo – toliko smo se udaljili od svoje izvornosti da smo taj dodir ili oblatili, uprljali, zloupotrijebili ili ga potpuno izbacili, udaljili od sebe, pobjegli od njega. Postali smo hladni, grubi, nepovjerljivi, neslobodni… Zato nas djeca ponovno uče biti prirodnima: ona u slobodi, povjerenju i čistoći tako lako zagrle, pružaju ruke, traže biti u naručju, istražuju svijet dodirom i bez straha.

Potrebno je sve to ponovno oživjeti u čovjeku u onom izvornom obliku.

Postoji jedan dodir koji je svima nama egzistencijalno bitan i bez kojega čovjek jednostavno ne može živjeti, a niti preživjeti sve izazove s kojima se u životu susreće. To je dodir Stvoriteljeve nježnosti.

O čemu je riječ? Pomoći će nam u tome i pjesma koja mi se otkrila ovih dana: 

Stara violina i dodir Njegove ruke

Bila je razlupana, stara, puna rana,
Dražbovatelj mišljaše da ništa ne vrijedi,
No, ipak je podigao violinu i smiješeći se viknuo:
“Što mislite, dobri ljudi,
Koliko biste dali za staru violinu?
Dolar jedan, dolara dva! Zar samo dva?
Tri dolara prvi put, tri dolara drugi put,
Prodano za tri…” Ali ne,
Iz dubine sobe, prilazi sijed čovjek
I uzima gudalo.
Tad brišući prašinu sa stare violine,
On napne opuštene žice,
I zasvira melodiju čistu i slatku,
Kao pjesma anđela o Božiću.


Glazba utihne, a prodavač
Glasom blagim i tihim
Reče: “Što nudite za ovu staru violinu?”
I u zrak je s gudalom diže.
Dvije tisuće! Daje li tko tri?
Tri tisuće prvi put; tri tisuće drugi put;
“Prodano”, reče
Ljudi kliču, no neki se bune:
“Što je sad vrjednijom čini?”
I stiže brz odgovor:
“Dodir majstorove ruke.”

Kao i violina,
Čovjek slomljen i grijehom ranjen,
Na dražbi se jeftino
Svjetini nudi.
Za koricu kruha, za čašu vina,
Jedna lijepa riječ, i on ide dalje.
Prodaje se prvi put, prodaje se drugi put,
Gotovo je posve „prodan“.
Ali, On će doći, a svjetina nikad
Razumjeti neće
Pravu vrijednost duše i što može učiniti
Dodir Njegove ruke.


Myra B. Welch

Kao što je stara violina u majstorovoj ruci zasjala novim sjajem, mogu li tako i ja povjerovati da me dodir Stvoriteljeve nježnosti visoko diže u dostojanstvu i dragocjenosti kao jedinstvenu osobu?

Unikatno sam i vrhunsko djelo Majstorove ruke na kojem i ovaj trenutak, dok čitam ove retke, on radi.

Imam li hrabrosti zastati odmah sad u tišini nad tom stvarnošću, da se ona duboko utisne u svaku poru moga bića? Imam li hrabrosti pričekati dok ne iskusim dodir Stvoriteljeve nježnosti?

U trenutku začeća Stvoritelj je baš mene stvarao (to je Njegov prvi “dodir” mene), udahnuo je Sebe u mene, darovao mi moju osobu, mene, utisnuo u mene čežnju za Dobrotom i Istinom i Ljepotom i Ljubavlju… To je stvarnost u meni. To sam ja! Vječna i neuništiva kao što je vječan i neuništiv Onaj koji mi je život dao!  Željena sam, planirana i ljubljena! Biće sam u Bitku. A i sada, svaki trenutak iznova, stvarana sam od Stvoritelja (stalno me “dodiruje”). Dokaz tome je dah u meni kojeg ćutim. Čim sam svjesna toga da od „dodira“ Njegovog živim, u mene ulazi zdravlje, snaga, mudrost, vrhunska inteligencija… 

Ali, kakvu sliku Stvoritelja ja nosim u svijesti i pamćenju? Mogu li povjerovati u pravu sliku Stvoritelja: samo Apsolutna i Dobrota i Istina i Ljepota i Ljubav?

Bezuvjetna je ljubav kojom sam ljubljena, oprošteno mi je čim priznam, čim uđem u istinu svoje trenutne stvarnosti, savjest mi se tako čisti.

Imam zaklon, imam se kamo vratiti i skloniti od grubosti vlastite, drugih ljudi, svijeta i života u kojima je pomiješano i dobro i zlo.

Konačno imam vrhunski lijek za svoju muku, patnju i bol!

Suprotno od nježnosti je grubost ili odvojenost – to čini zlo u meni i oko mene (u svijetu, ljudima): uvrede, laži, prevarenosti, zavedenosti, sumnje i razni drugi manjkovi. Događa se čim iskočim iz temelja života, čim se slobodno opredijelim zagledati ili biti u mržnji, u zlu, u laži i ružnoći. Čim odlučim biti raspršena umjesto sabrana, nesvjesna umjesto svjesna, u zaboravu umjesto u vrhunskom sjećanju na istinu: Tko sam, Odakle sam, Kamo idem, Zašto živim? Kako se iz te grubosti vratiti u nježnost Stvoritelja koja me dodiruje? Evo samo nekih od načina: 

  • Priroda je odraz Stvoriteljeve nježnosti – vrhunski lijek za mene. Čim se zadivim promatrajući nježne latice crvene ruže, veličanstveni zalazak sunca, otmjenost visokih jablana, neustrašivost visokih planina, žubor potoka… 
  • Zatim čovjek sam, tako čudesno je sazdan! Kad se samo zagledam kako savršeno funkcionira moje tijelo i psiha i duh, tj. moja duhovna duša. Sve je tako čudesno sazdano u meni i na meni! Sve mi služi, tu je da ja mogu živjeti i radovati se: i oči, i uši, i ruke, i noge i osjećaji, i srce koje kuca i dok spavam i misli i intelekt i intuicija i povjerenje i kreativnost i… nema kraja nabrajanju. Čovjek je neizreciva tajna koju tek treba otkrivati. Odraz je Stvoriteljeve nježnosti i to živi iskustveno onda kada je svjesno i opredijeljeno usmjeren ka toj istini o sebi u svojim mislima i riječima i djelima.
  • Glazba je dodir Stvoriteljeve nježnosti za moje srce, središte čovjeka u koje se slijevaju sva događanja.
  • Oproštenje Stvoritelja, bezuvjetna ljubav kojom me ljubi je veličanstveni dodir Stvoriteljeve nježnosti kao vrhunska terapija koja me oslobađa krivice, tjeskobe, sumnje, nesigurnosti, suicidalnosti…

Najsnažniji dodir Stvoriteljeve nježnosti doživjela sam i sama upravo onda kada sam primila oproštenje, i to u trenutku kad sam ga najmanje zaslužila. Ne može se to zaslužiti, nego samo primiti kao dar iz ruke Bezuvjetne ljubavi. Svaki put ga doživim u svakodnevici čim se zagledam u detalj iz prirode, npr. u neki cvijet, u zvuk i cvrkut, u let leptira, u oblak, kad osjetim vjetar u kosi, čvrstoću tla pod nogama, krošnju jedne trešnje, mekoću mahovine… ili u jednostavnom susretu s ljudima koji su iskusili svoju ljubljenost. Ma čitav ambijent koji nas okružuje, u kome živimo progovara: 

Čovječe ljubljen si!
Sve sam to načinio baš za tebe!

Idemo ga osluškivati!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.