Hagioterapija nam je otkrila veličanstvenost duhovne duše, ono vječno i neograničeno, a skriveno i tajanstveno u nama. Duhovna duša nije neka prazna ploča, već prepuna duhovnih sposobnosti, koje nas dovode do divljenja i usklika:  Stvoritelju moj, zar je toliko bogatstvo pohranjeno u meni? Moglo bi se reći, kako je duhovna duša prepuna sposobnosti kao šipak koštica. Profesor Tomislav Ivančić znanstveno je istražio, osvijestio nam i opisao u hagioterapijskoj literaturi sve ono što duhovnu dušu bogati. Ona ima svoje posebne sposobnosti (organizam) kao što je: život, savjest, intelekt i razum, slobodna volje, karakter, moral i etika, srce duhovne duše, kreativnost, religioznost, čovjekova spolnost, svijest i samosvijest, misao, riječ, djelovanje,  interpersonalnost, pamćenje i sjećanje…. Duhovnim sposobnostima raspolaže osoba koja je nositelj funkcija, zbog toga se sve promjene i događanja na duhovnim sposobnosti prepoznaju na čovjekovoj osobnosti.

Osobito važna duhovna sposobnost je pamćenje i sjećanje. Sve što smo doživjeli od samog začeća, smjestilo se u pamćenje. Pamćenje je kao biblioteka, a sjećanje uzimanje iz biblioteke. U pamćenje se skupljaju dobri i loši  cjeloživotni sadržaji. To je najveći prostor duhovne ranjenosti. Sjećanjem dobra ili loša iskustva izlaze iz nas i traže da o njima govorimo, i time umnažamo dobro ili zlo. Izvrsno je kad se umnaža dobro, no problem je kad se umnaža zlo. Mi ne bi htjeli da nam negativna sjećanja dolaze, ali ona sama naviru i podsjećaju na boli i izranjenu savjest. Htjeli bi zaboraviti ono što smo nepromišljeno učinili  ili što je nama učinjeno, no kad smo slabi opet se pojave i ne daju nam mira.  

Kajanje i praštanje kao duhovni lijekovi

Poštovani, za nastavak čitanja trebate biti pretplatnik.
Ako već jeste pretplatnik