Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Prije 10 godina doživjela sam tešku prometnu nesreću. Iako su liječničke prognoze bile loše, nakon 10 dana probudila sam se iz kome. Oporavak je bio dug i mukotrpan, a za to sam vrijeme proživljavala i uspone i padove. Liječnici su čak mislili kako, kada se probudim iz kome, neću prepoznati nikoga od svojih, te da ću morati ponovno učiti čitati i pisati. Međutim, uspjela sam napisati i nekoliko riječi. Uspon je bio i kada sam nakon dugog, nepomičnog ležanja, napravila prve korake. No, bilo je gorkih trenutaka u kojima mi se činilo da se nikada neću potpuno oporaviti. Kada su bolovi bili neizdrživi, željela sam da se nikad nisam ni probudila iz kome. Mislila sam kako ničim nisam zaslužila toliku patnju.

Tada sam preispitivala svoj život.

U preispitivanju svog života shvatila sam da nisam bila baš tako dobra i počela sam se kriviti za sve loše što sam učinila. Moja je gorčina iz dana u dan rasla. Umjesto da budem sretna što sam nakon teške nesreće ipak ostala živa, ja sam bila sve nesretnija. Činjenica da mi je suprug ovisnik, samo je pojačavala moje loše osjećaje. Ljudi oko mene čudili su se da sam ja, unatoč tome što sam dobila drugu priliku, bila nezadovoljna.

Krenula sam na psihoterapije, ali one nisu pomogle. Prošla sam i liječenje homeopatijom, posjećivala obiteljsko savjetovalište i autogeni trening. Nakon terapija bi nastupilo kratkotrajno poboljšanje, ali bi se ubrzo sve vratilo na staro.

Osjećala sam se jadno, nesretno i neispunjeno, i počela razmišljati o tome kako život uz tolike patnje jednostavno nema smisla.

Ipak, tražeći način kako da si pomognem, saznala sam za hagioterapiju i ubrzo se javila u Centar za hagioterapiju. Već od prvog susreta s hagioasistenticom u meni se počela događati prelijepa promjena. Tamo sam se osjećala dobrodošlom, shvaćenom, vrijednom, saznala sam da ima netko tko me je oduvijek htio i volio, želio da baš ja dođem na ovaj svijet.

S radošću sam dolazila na svaki susret, upoznavala sam bezuvjetnu ljubav i s njom se povezivala.

Hagioasistentica mi je objašnjavala kako je čovjek u bitku uvijek kada čini dobro i odlučuje se za istinu i ljubav te da su tada dubine njegova bića sretne, zadovoljne, ispunjene. Doživljavala sam kako je lijepo što ja postojim. Spoznala sam i koje sve situacije čovjeka od trenutka začeća ranjavaju i shvatila da su naša ponašanja u mnogome posljedica izranjenosti duše. To mi je pomoglo da prihvatim svog supruga ovisnika i pokušam ga zavoljeti. Shvatila sam i koliko je važno da nikoga ne podcjenjujem, ne omalovažam i ne umanjujem ničije dostojanstvo. To je vrijedilo i za mene. Uz pomoć hagioasistentice otkrila sam da mogu postati nova, druga osoba ako si oprostim i zavolim se. To sam i učinila, i još uvijek činim, pa se više ne opterećujem vlastitim pogreškama. Razumjela sam da jedino mogu promijeniti sebe i prestala težiti za tim da mijenjam druge.

Uz hagioterapiju je raslo moje povjerenje u ljubav onoga koji me stvorio. Ispunjena ljubavlju svog Stvoritelja tada sam lako zavoljela sebe, onakvu kakva jesam, i prihvatila svoj život s ovisnikom. Sretna sam i zadovoljna! Imam čvrsto tlo ispod nogu i znam kamo idem. Više se ne bojim, a život mi itekako ima smisla. Uvijek, ali baš uvijek kada je teško i čini se da smo pred zidom, da ne možemo dalje, ima nade. Isplati se boriti!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.