Transkript: Tomislav Ivančić

Čovjek najteže pati na duhovnoj razini. Stručnjaci poput A. Joresa tvrde da 70% naših fizičkih bolesti ovisi o duhovnoj razini, njihov uzrok je tamo i mogu se na toj duhovnoj razini izliječiti. 

Treba izliječiti uzrok bolesti, a ne samo simptome, kako se to obično čini. Ako samo simptomatski liječimo, nestaju znakovi bolesti, ali njen izvor ostaje i bolest postaje kronična. Stalno se pojavljuje i nikad nismo zdravi. Kako reče jedna gospođa: “Svi me liječnici liječe, a nitko da me ozdravi”.

U suvremenoj medicini manjka duhovna razina. Dr. Beck opisuje kako je držao predavanje medicinskim znanstvenicima koji su bili fascinirani činjenicom da se počelo proučavati duhovnu dimenziju. I da tu zapravo leže tajne zašto medicina još uvijek ne može bezbroj bolesti ni razumjeti, a kamoli liječiti, nego tek pokušava čovjeku olakšati. 

A pogotovo ona najteža bolest, a to je smrt. Zamislite, medicina nije napravila ni milimetar puta da bi čovjeka oslobodila i izliječila od smrti, ne postoji lijek protiv smrti. Smrti se, naravno, ne treba bojati, jer smrt nije kraj.

Smrt je samo upitnik koji stoji ispred našeg života i pita kako si  živio? Jesi li našao smisao svoga života? 

Zbog toga jer je duhovna dimenzija najvažnija, treba pokušati pronaći lijek za tu našu duhovnu dimenziju.

Prije deset dana kad sam bio u Švedskoj, jedan gospodin šezdesetih godina mi je rekao da boluje od raka prostate i da nakon mog predavanja zna kako si može pomoći. Prvo što je rekao: „Najprije ću prihvatiti svoju smrt tako da se ne bojim umrijeti, da kažem: evo me.

A nakon toga ću početi praštati svima, jer negdje može biti razlog da nekom nisam oprostio, da sam s nekim čovjekom u konfliktu i da zbog toga nastaje bolest. Počet ću zahvaljivati Bogu za moj život i za moju smrt. Znam da se smrti tada više neću bojati”. 

Smrt je za nas tajna samo dotle dok ne upoznaš Boga, kad upoznaš Boga smrti više nema. Smrt predstavlja užas i tjeskobu zato jer se bojimo. Tad više ne možemo ništa ispraviti, kad kucne trenutak smrti. A što kad nas Bog upita što smo radili na zemlji?

Zato nam je neizmjerno važno čuti što Bog misli o nama. Koja je Njegova volja? Kako da ju izvršim da bi ipak sretno prešao i tu granicu smrti, da bi prekoračio i tu liniju iz ovog života u vječni. Kao što smo  sretno  prekoračili liniju iz utrobe majke u ovaj život.

Ali što je volja Božja? Kako ju upoznati? Sveti Ignacije Loyolski govori u duhovnim vježbama da se volja Božja prepoznaje po tome što osjetim duboki mir u sebi kad slutim i odlučujem što mi je činiti. Po Duhu Božjem mogu u sebi to otkriti. Znamo da se ljudi pitaju što u životu trebaju raditi? Koja je volja Božja za mene? Koji je moj životni put? Zašto sam ja na svijetu?  

Volja Božja je najprije to da ti postojiš, a onda je volja Božja  da imaš  život u punini, da budeš kao Bog. Volja Božja  je da se zagledaš u samoga Boga i da vidiš da je volja Božja da ti da budeš kao On. Drugim riječima, da ne gledaš u svoju krhkost u svoju  slabost, u svoje bolesti  i  u svoju smrt, nego da gledaš u Njega. To je volja Božja. 

Što je volja Božja? Da budeš s Isusom prijatelj i sve drugo onda dolazi na svoje mjesto. Sve ćeš drugo činiti. Vidjet ćeš kako se sve drugo slaže. Biti uvijek u volji Božjoj znači zapravo osjetiti kako cijelo naše  biće postaje usklađeno. Violinist  koji svira u orkestru, mora uštimati svoju violinu prema drugim violinama, ali treba uštimati i prema dirigentu. Svi moraju znati koji je to ton, da svi uštimaju.

U našem životu je slično, pitanje je kako da ti uštimaš svoj život? Kako da uštimaš svoje osjećaje, misli, želje, djela itd. Da oni budu usklađeni i da nastaje jedna melodija života, a ne da nastaje kakofonija.

Kako postati usklađen? Istina je samo to da mi moramo biti usklađeni s Bogom. Bog je dirigent svega u svijetu. On je Stvoritelj, On je u tebe upisao tvoje gene.

Prema tome, kad si ti u skladu, kad su tvoja djela, misli, riječi i nakane u skladu s onim što je Bog upisao u tvoje gene, ti si usklađen, ti savršeno zvučiš, i tvoj život s drugima može savršeno  funkcionirati.  Tada prestaju bolesti i ratovi među nama, tad će biti dobro biti čovjek. U tome je čitava stvar.

Ako se pitamo prema kome se treba uštimavati,  koji je to ton “A”?  Tko je taj jedan? Jedini glas u povijesti čovječanstva? Isus iz Nazareta. I kad se prema Njemu svi uskladimo, uštimamo naše violine i naša sva moguća sredstva za glazbu, da  vidite  kako će biti savršena glazba i kako će biti savršen život na zemlji.

Isus, Isus je u pitanju. On je volja Božja. On je život, On je sve. 

Ako se pitamo kako Ga upiti, rekao bih ovako: ako se hoćete osloboditi od konflikata, od strahova zbog svojih okajanih ili neokajanih grijeha, ako se  želite osloboditi smrti i straha od smrti, ako se želite osloboditi životnih frustracija jer nisi išao svojim putem jer si svoje talente negdje zabacio, upijaj Isusa iz Evanđelja. 

Sjeti se ako svoje talente ne iskorištavaš, ako ih ne razvijaš, ako ih ne umnažaš, tada te čeka muka i besmisao. Ti si užasno frustriran, nesretan, ti se bojiš pokazati i pred Bogom i pred ljudima i pred svojom savješću, ti nisi učinio ono što je bila volja Božja u tebi. Ti nisi učinio ono za čime je čeznula cijela tvoja priroda, cijeli tvoj organizam.

Tvoj organizam je napravljen prema tom cilju koji je Bog stavio u tebe i ti svaki cilj, svaku čežnju, svaki plan u sebi možeš postići jer je Bog u tebe stavio i sredstva da to postigneš.  Kada ti to ne napraviš, onda cijeli tvoj organizam viče kao publika na nogometnoj utakmici kod lošeg suđenja. Upravo tako cijeli tvoj organizam fućka na tebe i odvaja se od tebe i ne želi više surađivati s tobom. Tako nastaju bolesti, konflikti, frustracije i strahovi.

Kako dakle uskladiti sebe? Kako doći do tog sklada sa svojim genima, kako u sebi načiniti nešto novo?

Jednostavno: čitaj najprije Evanđelja i iz toga samo vadi kakav je tu Isus? I samo gledaj, to je činio, to je činio. Meni neizmjerno pomaže kad me ljudi ponize, onda gledam kako je Isus reagirao. Ili kada se ja naljutim na svoje suradnike i razne druge ljude koji neće da shvate ili čine zlo, poslije razmislim zašto sam se naljutio, onda samo gledam Isusa,  je li se On kad ljutio?  Rekao je Petru: “Odlazi, Sotono”. Rekao je farizejima: “Jao vama”.

Uštiman sam prema Njemu i nema straha više. I onda kad pogriješim, pogledam u Isusa dok Ga ne čujem da kaže: „Ne boj se Tomislave, i tebi je oprošteno.“ Naravno da ću otići na ispovijed, naravno da ću se kajati, naravno da ću činiti pokoru. Ali da bih ja vjerovao tome  što Crkva govori, moram gledati u Isusa. A ne u Crkvu. Ne. Crkva nije cilj moga života.

Crkva me usmjeruje na Isusa. Isus  je cilj svega i ljudske povijesti. Zato Crkva ide za Isusom. Isus je meni garancija da mi je oprošteno, ne svećenik, ne to kako sam se pokajao, ne to što sam učinio. 

Sada samo promislite kad razne pobožne duše počnu govoriti: “Moraš se pričešćivati na usta moraš klečati, moraš ovako čitati, moraš čitati ovog sveca, moraš onoga, moraš šutjeti, moraš na misu”. Onda postajemo zapravo nesretni i bježimo i od Boga i od Crkve.

Zato najprije u Svetom pismu pronađi kakav je Isus. A drugo onda gledaj taj lik Isusa u svojoj duši, u sebi. Živog Isusa. I osluškuj kako će ti iznutra govoriti kako je s tobom i kako prijateljuješ s njime.  Sklopi s Njim savez prijateljstva. Stvar je sasvim jednostavna.

Transkript napravila: Vesna Žarko

Uredila:Lidija Krolo

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.