Piše: Vesnica Čirjak

Prije 6 godina u meni i oko mene sve je bilo besmisleno. Bojala sam se živjeti, doživljavala sam panične napadaje, nisam se mogla voziti u vlaku niti dvije stanice, a vlakom sam putovala na posao. Sve manje sam se smijala, moja djeca bila su mi opterećenje, sve obveze mene kao majke i žene kao da su se umnožile, sve mi je bilo teško. 

Samo sam jedno govorila u sebi: “Mene ne razumije nitko od mojih ukućana i ljudi oko mene“. Ali i tada sam bila sigurna da postoji netko, da ima nade za mene te da ovo stanje u kojem sam sada mora proći. 

Na radiju sam čula za CDP (Centar za duhovnu pomoć) i krenula sam na individualnu hagioterapiju. 

Moja hagioasistentica mi je posredovala istinu o tome koliko je važno što postojim, da sam dragocjena i da je mene želio moj Stvoritelj. Tu sam istinu svakog dana upijala u svoju duhovnu dušu i primjenjivala duhovne lijekove te sam bila u tome poslušna. 

Otkrila sam svoj talent, krenula sam volontirati u bolnici Bistra. Odlazeći u bolnicu, vidjela sam da sam potrebna toj djeci. 

Počela sam doživljavati ljubav koju u životu nisam osjetila. Polako su nestajali panični napadaji, zavoljela sam život. Počela sam prihvaćati svoju obitelj i opraštati u duhu kako nas je naučio prof. Tomislav Ivančić. 

U bolnici Bistra dva do tri puta godišnje organiziram s kolegicama iz vrtića priredbe za djecu. 

Znam da se svaki dan moram odlučivati za dobro.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.