Napokon životna radost – iskustvo hagioterapije

Ovim iskustvom želim potaknuti druge da iskuse djelotvornost hagioterapije. Ja uistinu znam kako se osjeća čovjek koji pati, ali i onaj koji je pun životne radosti.

0
406

USTUPIO CENTAR ZA HAGIOTERAPIJU SPLIT

Pomanjkanje ljubavi i očeva grubost učinili su moje djetinjstvo nesretnim. Odrasla sam u osobu s nedostatkom sigurnosti i odlučnosti, ispunjenu strahom i nepovjerenjem u ljude. Svi ti osjećaji tjerali su me u osamu i stvarali mi tugu koju često nitko nije mogao razumjeti. Za mnoge, a i za moje najbliže, bila sam, kako su to oni znali reći, „čudna“. Čežnja za tim da budem voljena, vrijedna i korisna odredila je i izbor moga zvanja. Radila sam kao medicinska sestra – pomagala sam ljudima i tako donekle ostvarivala svoju čežnju za tim da budem vrijedna. Posao me ispunjavao i umanjivao moj strah, zbog uvjerenja da imam pravo na život samo ako sam korisna. 

U traženju ljubavi udala sam se vrlo mlada, dobila dvoje djece i rastavila se nakon 16 godina braka. Nedostatak temeljne ljubavi učinio je od mene osobu koja nije znala primati ni davati ljubav. Osjećaj da moj život nije ostvaren i loši odnosi s djecom dovodili su me do očaja. Iz dana u dan moj se život pretvarao u pakao, gubila sam smisao i svrhu postojanja. Kako bih to svoje beznađe sakrila od ljudi, posegnula sam za sedativima koji su „anestezirali“ moju bol. 

Savjest me vrlo često, u tišini i daleko od buke svijeta, upozoravala na to da sam na krivom putu. Jednog dana, potaknuta radio-emisijom prof. Ivančića „Kako duhovno pomoći čovjeku“ potražila sam pomoć u Centru za hagioterapiju u Splitu.

Već na prvom razgovoru osjetila sam da mogu otvoriti svoju dušu, da smijem priznati da sam slaba, da sam pala i da trebam pomoć kako bih ustala. Željela sam to cijelim svojim srcem! 

Upijala sam riječi hagioasistentice da me Otac voli, da je on moj Stvoritelj, da je on htio da baš ja postojim…, da sam vrijedna i njemu dragocjena. Te su riječi bile „melem“ za moju ranjenu dušu. 

S vremenom su moja razmišljanja postala svjetlija te su bila okupirana novim spoznajama. Najradosniji dio dana postalo mi je vrijeme druženja s mojim Stvoriteljem, čitanja duhovnog štiva i odlaska u Centar. Osjetila sam kako mi se vraća pogaženo dostojanstvo. Zavoljela sam sebe, sa svim svojim slabostima. Počela sam opraštati pa su se i odnosi s djecom počeli mijenjati na bolje. 

Osim toga, moje se psihofizičko zdravlje vidno poboljšalo: iako sam godinama imala komplikacija sa štitnjačom, sada već duže vrijeme ne uzimam nikakve lijekove čemu se i liječnici čude; a spomenuti sedativi i tablete za spavanje, ukinuti su mi već nakon nekoliko hagioterapijskih susreta.

Ovim iskustvom želim potaknuti druge da iskuse djelotvornost hagioterapije. Ja uistinu znam kako se osjeća čovjek koji pati, ali i onaj koji je pun životne radosti.    

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.