Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Zapazila sam kako stalno nekud bježim. Ako sam bila u gradu, bježala bih u vikendicu; ako u vikendici, vukao me grad. Kad sam bila na poslu, najradije bih pobjegla kući; a kad sam bila kod kuće, tako bih rado da sam na poslu. To svoje stanje sam nazvala „Bježanija“. Nisam mogla naći mir u sebi. Bila sam u nekom kriku, kao da je neka provalija ispod mene. Bojala sam se smrti. Bila sam puna straha i krivica. Ako bi netko trubio autom ili ako je netko vikao, mislila sam da sam ja tome kriva. Vapila sam za ljubavlju, ništa me nije ispunjavalo. 

Dolaskom na hagioterapiju, nabolje se mijenjalo moje stanje, polako sam se vraćala k samoj sebi. Ali polako! Trajalo je! I još danas traje. Dobro i istina su mi stvarali temelje. Osobito su me dirnule riječi hagioasistentice. „Niste sami, ima Netko tko brine o vama. Ljubljeni ste takvi kakvi jeste! Ima netko snažan tko će ući u vašu bježaniju“. Mislila sam: tko je taj, tako jak da može mene zaustaviti, a ni vlakovi me ne mogu zaustaviti. Zatim dostojanstvo osobe, žene. Ma, kao prava dama sam se doživjela.

Ono što sam čula na hagioterapijskim susretima nikada i nigdje nisam čula. Ne da sam samo čula, to se jednostavno ulijevalo u mene. Znači, nisam samo čula i otišlo je od mene, kao propuh. Već  je to duboko ušlo u mene, u moje stare praznine i postalo moje vlasništvo. Pohranjivalo se to duboko u mene i počela sam doživljavati svoje postojanje, da sam dostojanstvena. Poučena sam kako zažaliti za sve ono što sam krivo učinila u životu. Da priznam te da se ne opravdavam, da istinski zažalim što sam to učinila, te da se odlučim za dobro i činim dobro. Isto tako da praštam sebi, drugima i da zahvaljujem za „Bježaniju“.

Susret za susretom i svaki put sam bila jača i stabilnija, ali nikako da se otrgnem od svoje „Bježanije“ . Govor i odluke za slobodu su me još nanovo podigle. Riječi hagioasistentice „Vidite, i u zatvoru je čovjek slobodan, iako izvana nije slobodan, iznutra u sebi je slobodan. Vidite, i ptica u krletki nije slobodna, a pjeva“.

Tada me je oslobodilo, da mogu ostati na jednome mjestu i biti sretna na tom mjestu, u tom stanu, u tom uredu, u samoj sebi. Donosila sam odluke: odlučujem se za dobro i istinu, ljubav i ljepotu. Odlučujem se za povjerenje u Stvoritelja. Očekivala samo dobro! Dugo sam ponavljala te odluke i očekivala. 

Sada sam radosna i ispunjena ljubavlju i dobrotom. Kad sam u vikendici mogu mirno biti tamo. Kad sam u stanu mogu mirno biti u stanu. Nema više „Bježanije“. Živim u svom središtu. U osobi i životu. U slobodi. Prihvatila sam supruga i djecu. Susrela sam sebe osobu i svoje dostojanstvo. Susrela sam Vječnu ljubav! Stvoritelja svega stvorenoga.

Hvala svim hagioasistentima gdje god bili i u koje god vrijeme radili. Hvala profesoru Tomislavu Ivančiću za divan dar koji nam je došao po njemu i hvala i onima novim koji će doći, možda ću i ja biti jedna od njih. 

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.