Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Dragi prijatelji,
svima vama koji ste još možda zarobljeni u svojim strahovima, želim reći kako sam ja uspjela izaći iz tog mračnog tunela.

Supruga sam i majka dvoje male djece. Budući da sam bila nezaposlena, danima sam kopala po svojoj prošlosti, po tom „smeću“ iz mojeg djetinjstva. Toliko pitanja: “Zašto? U čemu ja to nisam vrijedna? Zašto se sažalijevam i ne volim sebe?” Jednostavno, osjećala sam se ugroženom od same sebe i svoje okoline.

Saznala sam za hagioterapiju i odlučila se za prvi susret sa hagioasistenticom. Dobro pamtim te naše prve susrete u sabranosti, koje su mi bile melem na moju ranjenu osobu.

Polako se podižem i postajem svjesna svojeg postojanja, svoje dragocjenosti.

Moja osoba tako brzo oživljava i jača. Dobila je neku tako čudesnu i nevidljivu, ali duhom opipljivu „infuziju“ i zajedno sa svojom hagioasistenticom podvlačim crtu na prošlost te krećemo dalje u novom smjeru. Nastavljam pohađati i hagioterapijske tribine.

Nije prošlo puno vremena i meni se nudi posao odgajateljice u vrtiću. Na poslu mi je slijedio moj prvi sastanak s roditeljima, koji je u meni aktivirao ponovo strah od ljudi. Bili su to panični napadi straha. Neposredno prije sastanka, nazvala sam hagioasistenticu da mi pomogne, da me „ušteka“, kako to ona voli reći. I tako sabrana u bitku, u Dobroti, Istini, Ljubavi i Ljepoti, rekla mi je jednu rečenicu: “Sada pođi. Vidjeti ćeš, ovo će biti tvoj prvi najljepši roditeljski sastanak.” Da, dragi prijatelji, takav je i bio. Nakon sastanka, odmah sam nazvala svoju hagioasistenticu i rekla joj: “Ja sam vam tako radosna! Uspjela sam! Znate, sada jedva čekam drugi roditeljski.”

Pitam se kamo su nestali svi ti moji strahovi? I dobivam odgovor: “Ljubav je ta koja briše suze i uzima svaki strah. Samo ga moraš predati u raširene ruke Ljubavi, koja čeka da te zagrli…”

Sada su oko mene neki novi ljudi, kojih se više ne bojim. Ljudi u kojima sada vidim puno dobra, jer sam naučila praštati. Na tako divan i dirljiv način doživljavam ljepotu djeteta i ovog poziva koji mi je dan. Kad bih na poslu bila tužna, duh slobodnog i čistog djeteta, odmah me podiže. Osjećam da se svako dijete u mojem krilu sada osjeća sigurno i voljeno, jer traže moj zagrljaj, traže da ih teta čuva. Na svoj posao sada dolazim u sabranosti i praštanju. Na posao putujem autom i divim se ljepoti prirode i svega što je stvoreno za čovjeka. Moja djeca doma kao da žive sa mnom hagioterapiju i sve razumiju.

Na kraju svega što sam prošla pitam sebe samu: “Zar sam tako dugo morala čekati ovo što sam tražila?”

Hagioasistentica mi je već na našem trećem susretu rekla: “Ti bi mogla biti dobar hagioasistent, specijalist za strahove.” To mi se i dogodilo. Prošle sam godine krenula na seminare, sada pomalo polažem ispite i željela bih biti hagioasistentica.

Vama, dragi prijatelji, koji se borite sa strahom želim poručiti: “Ne borite se sami. Uzmite u ruku ove predivne časopise. Slušajte profesora Ivančića preko interneta, njegovih CD-a, potražite hagioasistenta i sigurno ćete uspjeti izaći na slobodu. Svanut će novi dani i vama.”

Moja najveća zahvalnost ide prof. Tomislavu Ivančiću, koji je svoj cijeli život dao za ovako velika otkrića hagioterapije.

A vama, dragi hagioasistenti, hvala na svoj ljubavi koju imate za čovjeka patnika. “Lijepo je što postojite!”, poručuju vam sigurno svi vaši bivši hagiopacijenti.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.