Piše: Vesna Ereg, hagioasistentica CHT Osijek   

Dođe trenutak u čovjekovom životu kada izmučen i slomljen raznim negativnim situacijama dodirne dno i naprosto više ne može dalje. Kada se to meni dogodilo, željela sam dan zamijeniti za noć, da nikada ne moram ustati iz kreveta i prihvatiti obveze koje život nameće, a opet i u noći, budna sam spavala, mučena tjeskobom, koja me pritiskala.

Samosažaljenje i mrmljanje postali su dio moje osobnosti, a nezasitna glad za ljubavlju mojih bližnjih bila je u meni stalno prisutna. Bili su to neki čudni simptomi, koji su ukazivali na nered u mojoj nutrini i onda se u meni počeo javljati strah za moju psihu i općenito za zdravlje moga tijela. Imala sam osjećaj da vapim, a nitko me ne čuje, da nije nitko na mojoj strani, da nema dobrote i ljubavi oko mene, nego samo zloća, tama i strah. Osjećala sam da je zbog načina na koji razmišljam, zbog panike i negativnosti koja me prožimala moje zdravlje ozbiljno ugroženo. I doista, počeli su se stvarati tumori na raznim mjestima u mome tijelu.

Malaksala i samosažaljiva povjerila sam se radnoj kolegici koja me pozvala na jednu tribinu i koja mi je naglasila da mogu pod prvom pauzom otići kući ako mi se ne sviđa. “Uh, kud me zove opet među ljude, pa ljudi su i krivi za ovu moju situaciju”, pomislila sam.

Ipak, krik i vapaji moje duše bili su jači i ja sam se sljedeći dan našla na toj tribini.

Već samo ozračje u dvorani je godilo mojoj napaćenoj duši. Voditelji su bili neki radosni ljudi puni humora i optimizma, a svjedočili su o još težim situacijama u svojim životima no što je bila moja.

Tada sam prvi puta čula o hagioterapijskoj antropologiji, koja si je uzela kao zadaću istražiti čovjekovu duhovnu dušu, njene izranjenosti, traumatiziranosti, njezine bolesti i nemoći, koja si je uzela za zadaću pronaći način kako dijagnosticirati i liječiti duhovnu dušu.

Saznala sam da hagioterapija omogućuje novi pristup čovjeku, pokazuje nove mogućnosti života, a ja sam tako željela biti nova, drugačija. Željela sam sebe zavoljeti.

Shvatila sam kako mi se slušajući voditelje te hagioterapijske tribine vraća moje pogaženo dostojanstvo.

Još mi je bilo jako važno što hagioterapija svoja istraživanja prepušta znanstvenicima i nije neka alternativa. Nakon toga sam upoznala ljude koji rade na dijagnosticiranju i ozdravljenju čovjekove duhovne dimenzije i poželjela biti kao oni.

Ta hagioterapijska tribina bila je najjači antibiotik za moju izranjenu dušu.

Od tada je prošla dvadeset jedna godina, a ta sveta terapija postala je naprosto način moga života. Ona donosi smisao mojoj osobi, čini me boljom i zdravom. Izvukla me iz moje tame i svjetlom obasjala moj život. Sretna sam što je meni, jednostavnoj i maloj ženi omogućeno da na osnovi učenja temelja i principa hagioterapijske antropologije dobijem temeljna znanja i sposobnosti, kako bih u svakodnevnom životu mogla pomoći sebi i drugima da svestrano rastemo u bezgraničnim mogućnostima svoje duhovne duše i da se u teškoćama života možemo snaći i sebi pomoći.

Hagioterapija mi je pomogla shvatiti kako sam ja sebi jedina šansa i da se bez moje odluke ništa ne događa. Što je najvažnije dobila sam spoznaju da nikada nisam sama i da je uz mene jedna Ljubav i Dobrota.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.