Piše: Kristina Jurković

Šetam u ovaj kišni dan uz jedan nabujali potok. Moju pažnju ubrzo privuče jato divljih patki. Bilo je fascinantno zagledati se u “predstavu” koju su besplatno izvodile za mene; jedinog slučajnog prolaznika pod kišobranom. 

Oduševilo me kada sam shvatila zašto su ulagale silni napor plivajući uzvodno. Samo zato da bi se nakon toga prepustile brzoj bujici vode da ih nosi na startne pozicije. I tako iznova, nekoliko puta, kao da su se zabavljale. One su uistinu znale prihvatiti svu novinu koju je kišni dan donio u njihov život i napraviti od toga veliku radost. Pravi je melem u tom trenutku bio za mene zagledati se u tu njihovu razigranost. I pitala sam se:

Koji i kakav je to život koji njih pokreće? Kakva je to zakonitost utkana u ta vesela stvorenja? Za koga je sve to pripremljeno? Gdje je Tvorac koji mi ih je danas na put poslao i što mi želi poručiti?

Koliko puta u životu se nađemo i mi ljudi u situacijama koje su nepredviđene, koje kao da nas “nagovaraju” da promijenimo svoje dotadašnje navike. I kako je teško kada u tim trenucima pružamo otpor novonastaloj situaciji, kada počnemo mrmljati ili samosažalijevati se ili pak okrivljavati druge. Koliko napora, a za ništa! – rezultat su samo oslabljene snage za život, udaljavanje od drugih i izgubljeno vrijeme.

A koliko bi mudrije bilo, poput ovih patki, prihvatiti nove okolnosti dana ili razdoblja života i od toga napraviti “predstavu”.

Ne bojati se “zaplivati protiv struje”, znajući da ćemo kad tad doplivati do one točke sa koje ćemo se bezbrižno moći prepustiti “plodovima” svojih napora. Bit će to prava prilika za do tada neviđeni odmor i iskustvo posebne radosti.

Sve je to moguće ako čovjek prihvati istinu o sebi kao stvorenju svoga Stvoritelja koji ga ionako “nosi na svom dlanu”. Tu se krije moja snaga! Tu je moja sigurnost! Potrebno je samo u danima “životnih oluja” kratko zastati i uložiti samo malo veći napor za povratak u povjerenje, podsjećajući se: 

Ti si tu! Ti me nosiš! 

Zajedno smo i u ovim “danima oluje”!

Proći će!

Znam, moj Stvoritelj je jači od svake “oluje”!

Moj život je vječan i neuništiv.

Već sutra će biti bolje!

Kako to mogu znati? Pa do sutra, ako se zagledam u oči i nasmijano lice moga Stvoritelja, izgradit će se čvrsto povjerenje u meni. To je jednostavno zakonitost duha. A to povjerenje je most koji me spaja sa Stvoriteljem. A kad sam sa svojim Stvoriteljem „spojena“ tad ulazim u Njegovu jakost i tad se događa nova “predstava moga života” – nešto novo, do tada neviđeno. I tako ulazim u iskustvo vjere i povjerenja. 

A vjera je upravo tkivo koje gradi moj život.

Vjerujem, dakle živim!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.