Minuta za tebe prof. dr. Tomislava Ivančića (emitirana 15. studenoga 2017.)

Nemoguće je uvijek biti dobar, uvijek ispravno raditi, pravo govoriti, pravo misliti i ne pogriješiti. Nema čovjeka koji ne griješi. I zato, nemoj se stidjeti kad pogriješiš. Treba se stidjeti samo ako nemaš hrabrosti popraviti ono što si krivo učinio, vratiti se opet na pravi put i krenuti iz početka hrabro. Nije toliko zlo ako pogriješiš, zlo je ako se ne znaš popraviti.

U životu smo obično naučeni braniti sebe jer smo doživjeli da su nas u djetinjstvu puno napadali, kritizirali nas, roditelji i drugi su nas opominjali, ukazivali na ono zlo i negativno u nama, na naše pogreške. Stoga je u nama ostala potreba da budemo odvjetnici sami sebi, da se branimo, štitimo, pokušamo se izgovoriti i opravdati sebe. Međutim, ako dobro promisliš, bolje je reći: „Imate pravo, ali ja ću sad drugačije raditi“.

Kad se braniš, ti pokazuješ da se ne kaniš popraviti i da zapravo ne želiš uvidjeti da si i ti pogrešiv, kao i drugi, i da zapravo ne želiš postati bolji. Braniti se kad te drugi napadaju znači zapravo onemogućiti da ono za što te napadaju u tebi bude početak jednog sasvim novog i velikog života. Ne boj se pogriješiti. Boj se trenutaka kada se ne znaš pokajati! Nauči zato drugome pružiti ruku i reći: „Oprosti!“ Nauči se, kad si sam u svojoj sobi, duhovnim očima zagledati u ljude koji su te povrijedili i reći im: „Praštam ti! Razumijem te.“ Imaj hrabrosti kad ti netko kaže da si pogriješio, bilo da je to tvoj bračni drug ili netko drugi, reći: „O, da! Žao mi je!“ Nemoj se nikada braniti i vidjet ćeš da će te svi voljeti i svi će se pokraj tebe mijenjati.

Pokušaj malo promatrati ljude oko sebe, ljude koji znaju priznati svoje pogreške, i reći tu dragocjenu riječ: „Oprosti mi!“. To su zapravo najdostojanstveniji ljudi, najčasniji ljudi i ljudi koje svi poštuju. Jesi li toga svjestan? Ti dakle možeš postati vrhunski čovjek ako znaš priznati pogreške. Priznati pogreške znači biti ponizan, a biti ponizan znači biti realan.

Nije toliko zlo ako pogriješiš, zlo je ako se ne znaš popraviti.

Ne postoji naš život bez noći. Postoje dan i noć. Tako isto ne postoji naš život bez toga da se ne uprljamo. Zato se peremo, kupamo, tuširamo. Nismo uvijek ni samo zdravi, nego postoji zdravlje i bolest. Zato se liječimo. Tako ne postoji ni to da uvijek samo dobro govorimo, ali zato uvijek postoji popravak; postoji ono: „Oprosti!“; i oprostiti drugima. Kako je dragocjeno to prepoznati! Kako to duboko liječi našu duhovnu dušu i kako nas to čini dostojanstvenima!

Uvijek sam mislio da me ponižava kad me netko napadne. Pokušao sam se braniti i nikad se nisam mogao obraniti; samo sam se osjećao još više ponižen. Onda sam pomislio da sam zbilja takav kako mi drugi kažu, ali kad sam rekao: „O, da! Pogriješio sam. Oprostite“, prošlo je sve. U meni je ostalo dostojanstvo i opet idem dalje.

Ako igraš tenis, toliko lopti će otići krivo, nećeš ih dobro udariti, ali druge koje dobro udariš bit će tvoja pobjeda. Evo, dakle, što je važno u životu: kad pogriješiš, nemoj se toga stidjeti, nego počni sve popravljati.