Piše: Sanja Popadić

Nakon mnogobrojnih potresa koji su se dogodili u Zagrebu, onaj koji se dogodio 29.12.2020. toliko me protresao kao niti jedan do sada. Tek tada sam iskustveno doživjela da nikada ne možeš znati što ti budućnost nosi. Ne znamo kada bi nas mogao zadesiti sljedeći potres, hoćemo li ostati bez krova nad glavom, bez svojih najmilijih ili bez života.

Moram priznati da me ovaj potres bacio na koljena jer malo je nedostajalo da nakon snažnog pada staklenog lustera ostanem bez života ili unakažena do kraja života. Doslovno sam se tresla, ali ne samo moje tijelo već i moja nutrina. Sve izvan mene i u meni je podrhtavalo i tutnjalo da sam mislila da je smak svijeta. Nisam uopće bila svjesna da je uzrok svemu potres čitave moje egzistencije. Sve se u meni počelo snažno njihati poput lustera koji me u par sekundi doveo do epicentra moje egzistencije.

Postavila sam si pitanje odakle u meni toliki strah i panika? Zašto se ne mogu toga riješiti? Imam li temelj na kojem mogu čvrsto stajati poput hrabrog vojnika da ga niti jedan potres, koronavirus ili životna nedaća ne mogu uzdrmati?

Što ili tko je moj temelj?

Činjenica je da ako imam temelj tada me niti jedan potres ne može uzdrmati, čak još će me i ojačati. Sve mi je bilo jasnije da odgovor na sva moja preispitivanja leži u činjenici da se više oslanjam na samu sebe, više vjerujem sebi, svojim vlastitim sposobnostima i procjenama.

Istina se krije u tomu da svi potresi i mogućnost zaraze koronavirusom nisu nikakva prepreka ili možda problem, već se najveći problem krije u nama samima, u našoj nutrini, u našem beznađu, strahu, nepovjerenju, u duši koja vapi za Stvoriteljem, koja vapi da se osloni na Njega.

Razočaranje nastaje kad čovjek otkrije da ljudi nisu apsolutna zaštita. Biti čovjekove egzistencijalne strukture jest da je on stvorenje ovisno o Stvoritelju. Koliko me samo razdirao strah i nepovjerenje da prvu noć nisam uopće mogla oka sklopiti, a kamoli
zaspati. Sve me počelo mučiti, čak sam se počela prisjećati negativnih doživljaja iz djetinjstva pa sam odjednom shvatila da sve to proizlazi iz mene same, iz moje nutrine. To je bio potres u epicentru mene.

Uistinu, shvatila sam da sam ja ta koja drži kormilo svoga života u rukama i kormilari s njim u smjeru kojim želim. Pitanje je samo gdje usmjeravam kormilo svoga života, prema strahu i panici do sljedećeg potresa ili ususret Onomu koji me jedini može osloboditi svih mojih strahova i panika.

Shvatila sam da ako je temelj moga života Stvoritelj, tada se nemam čega bojati, tada ću iz svih potresa koji su se dogodili i koji će se dogoditi izići još jača i snažnija.

Sada svaki potres više neće biti strah, panika i frustracija već prilika da postanem jača, snažnija, hrabrija i odvažnija, da pružim ruku drugima u potresu i pomognem im spustiti se stepenicama sa 17. kata na kojem živim. Tako ću imati priliku baštiniti ljepotu koju čovjek doživi kada se odupre strahu i odluči se zagledati u Onoga koji sve može i koji je svemoćan a to je Stvoritelj. Tek tada postajem slobodna, hrabra, odvažna, plemenitija i bolja osoba.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.