Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.

Ja sam muškarac koji je sve rješavao dugim razgovorima i uvjeravanjem, a puno puta i silom. Zatražio sam hagioterapijsku pomoć jer ovom svojom metodom nisam daleko dogurao. Mislio sam da će kad dođem na hagioterapiju biti isto tako – ja ću biti glavno lice, moje će biti prva i posljednja i doviđenja.

Došao sam i pozdravio tako glasnim pozdravom da je sve odzvanjalo. Ljubazna gospođa me povela u sobu za čekanje. Ja se nisam dao, rekao sam: „Samo malo, ja bih razgovarao s Vama“. Ona mi je mirno odgovorila: „Ovdje, u ovoj sobi, možete pričekati svog hagioasistenta, doći će po Vas“ i s osmijehom otišla. Samo sam si rekao: „Opa, nema priče“.

U točno zakazano vrijeme po mene je došla hagioasistentica, pružila mi ruku, predstavila se imenom i prezimenom te me s puno ljubaznosti odvela u svoju sobu. Odmah sam „navalio“ svojom pričom i nisam se dao zaustaviti. Hagioasistentica me pohvalila što sam tako komunikativan i odvažan te predložila kratak razgovor u kojem će me samo nešto malo pitati. Pristao sam. No, svaki čas bih joj upadao u riječ, pravdao se – i tu sam htio upotrijebiti svoju silu. Mirnim i strpljivim pogledom potpuno me „razoružala“ i smirila, ali nešto se i dalje u meni bunilo: „Što ćeš ti meni pametovati, pa valjda ja znam što je život“. Nešto jače je bilo u hagioasistentici i skroz sam se smirio i nekako sabrao. 

Hagioasistentica mi je pojasnila duhovnu razinu koja je neograničena, a i to da je moje tijelo i psihom vezano za zemlju, oslonjeno na osjećaje i pričanja. Na duhovnoj razini nije potrebno puno pričati, već djelovati središtem svoga bića i to svojim dobrim mislima. Objašnjeno mi je tko sam to ja, čovjek, muškarac, zašto ja živim i što će sa mnom biti poslije života na zemlji. Zadivilo me što sam osoba koja postoji, koja je dragocjena i da nikada nisam sam, sa mnom je uvijek osoba koja me željela i stvorila. Rekla mi je da je to Stvoritelj i da za Stvoritelja nisam broj, ni slučaj, niti se zabunio kad je mene stvorio. Kod njega sam na prvome mjestu, u prvome redu, prvi. Meni kao da se nebo otvorilo. Neka svježina se spustila u mene, u moje dubine. Iz tih dubina stvarao se od mene novi, hrabar i sabran muškarac. Ja sam do tada mislio da su me roditelji stvorili i da sam potpuno ovisan o njima, a ovo me uzdiglo nešto iznad, na više. 

Susreti su bili svaki tjedan. Iz tjedna u tjedan sam se obnavljao. Jedva sam čekao svaki susret. Do tada nisam imao povjerenje u sebe, ni u ljude, a nikakvo povjerenje nisam imao niti u Stvoritelja, čak sam pomišljao da i ne postoji. Sad znam da sam, zbog toga što nisam imao doživljaj ljubavi i povjerenja, vikao i time se branio od ljudi. 

Neke nove snage ušle su u mene. Više nisam jak na riječima, nego sam jak na dobrim mislima. U meni se stvorilo središte, kao da sam se složio od rasutih dijelova. Konačno sam svoj na svome. Probudila se ljubav za suprugu, djecu, ljude oko mene. Svijet mi je postao ljepše mjesto za život. Počeo sam zapažati boje, a prije je sve bilo bez boja, sivilo. Ma, ja sam novi čovjek – “ispod čekića”.

Beskrajno sam zahvalan pokojnom profesoru Ivančiću i njegovoj hagioterapiji te hagioasistentici „pčelici radilici“ u Centru za duhovnu pomoć.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.