Iz arhive,pripremila:Adrijana Lovrinčević, teologinja
Prema predavanju prof. dr. T. Ivančića

Kako bi dijalog u braku i obitelji bio smislen i uspješan, potrebno je dublje poznavati
čovjeka te razgovarati tako da nas razgovor liječi. Moguće je ostvariti takav razgovor i
s bračnim partnerom i s djetetom!

ČOVJEK JE PONAJPRIJE DUHOVAN

Čovjek je pomalo tijelo, pomalo psiha, a ponajviše i ponajprije duh. Razlog za to je
činjenica da u trenutku začeća Stvoritelj stvara osobu – udahnjuje svoj dah u čovjeka,
a roditelji mu daju psihofizičku osobnost. Budući da je duh božanska dimenzija,
čovjek je božansko biće.

Po svom duhu čovjek ima sposobnost spoznaje bitka, odnosno postojanja; drugim riječima, ima sposobnost komunikacije sa svojim Stvoriteljem.

Nadalje, duhovna dimenzija nosi i sposobnost autorefleksije, što znači da čovjek može gledati sama sebe. Po duhu je čovjek sposoban govoriti, misliti, razvijati znanost, biti kreativan, umjetnički i kulturno djelovati, biti slobodan od prostora i vremena… Duh daje tijelu uvijek nove i drugačije sposobnosti.

Priznajmo si živimo li po duhu ili po tijelu.

Tek kada podignemo pogled iznad svojih psihofizičkih ograničenja i djelujemo s razine koja nam je specifična i po kojoj smo ljudi – s duhovne razine – otvaraju nam se neizmjerne mogućnosti.

EGZISTENCIJALNA NESIGURNOST

Trajna su pitanja u čovjeku:„Čiji sam? Odakle sam? Zašto moram živjeti? Do kada ću živjeti? Kamo se ide nakon smrti?“ Na ta pitanja nemamo odgovor i ta egzistencijalna nesigurnost čovjekov je osnovi problem. Zbog toga čovjek neprestano ima potrebu za tim da bude zaštićen. U svijetu u kojem se svi osjećamo nezaštićenima i u strahu od osude, silno tražimo nekoga tko bi nas zaštitio. Supruga čezne za zagrljajem muža; suprug treba riječi ohrabrenja…

TEMELJNO NEPOVJERENJE

Dijalog ljubavi najvažniji je dijalog, a u tom smo dijalogu najviše zakinuti od trenutka začeća do treće godine života. Tada postajemo oštećeni u temeljnoj sigurnosti, odnosno temeljnom povjerenju.

U utrobi majke čovjek sve doživljava i sve čuje. Situacije koje doživimo u utrobi majke narušavaju naše temeljno povjerenje. Tako stečeno temeljno nepovjerenje ne mogu izliječiti drugi ljudi. Ako su roditelji bili i najsavršeniji, dijete je moglo doživjeti neki šok koji ga je učinio nesposobnim za primanje ljubavi (možda je moralo ostati u bolnici, ići u jaslice i sl.). Ono što pomaže je dijalog s Bogom.

RAZGOVOR KOJI LIJEČI

Svaka dobra riječ čovjeka liječi, a svaka riječ opomene ubija. Dok nas drugi opominju, samo želimo pobjeći iz takva svijeta. Ljubav je jedini način da ostanemo i ozdravimo. I ljubav je najbolja odgojna metoda. Djeca bivaju ljubljena iz ljubavi koju žena ima za muža i muž za ženu. Ako muž ne voli ženu i obrnuto, dijete je u sebi rascjepkano, postaje shizofreno.

Svaki je čovjek od Boga i to je najljepša istina koja liječi svakoga. Vjera u Boga
je spoznaja da nas On ludo voli. Bog je temeljna funkcija našeg života. Dijalog s Bogom događa se kada čovjek počne razmišljati i posvješćivati si da ga je Bog htio i da pripada Njemu. U dijalogu s Bogom ne treba puno govoriti jer čovjeka liječi i mijenja ono što njemu Bog govori, a ne ono što čovjek kaže Bogu.

Svakoga najdublje liječi kada „upisuje“ u sebe da je željen i voljen od Boga.
Roditelji mogu neizmjerno pomoći djeci ako im govore (čak i dok djeca spavaju) da ih vole i da ih Bog voli. Djeca to razumiju intuicijski.

LJUBAV I POVJERENJE

Ljubav je ponajprije duhovna dimenzija i ne postoji samo na psihičkoj ili fizičkoj
razini. Ljubav je kada nam je netko toliko dragocjen da želimo da zauvijek živi pokraj
nas. Voljeti nekoga znači doživljavati da je u njemu naš smisao, da bez njega ne
živimo, ne postojimo. Pokraj onoga tko nas voli znamo da možemo preživjeti sve
smrti. Onaj tko nas voli neće nikada protiv nas reći niti jednu riječ, neće nas
ogovarati, neće nas pustiti da plačemo, da gladujemo, da umremo. Kraj čovjeka koji
nas voli možemo opušteno živjeti, biti sretni i svestrano se razvijati.

Ljubav je zagledati se drugome u oči i reći: „Lijepo je što postojiš.“ Bit ljubavi je
reći drugome: „Ne boj se, kraj mene nisi ugrožen, ja te nikada neću napustiti.“
Kada osjetimo da nas netko voli, tada nastaje sloboda.

Imati povjerenje jedno u drugo znači dopustiti drugome da nas ima, odnosno da muž čitavog sebe daje ženi i obrnuto. Povjerenje je u međusobnom predanju. Potrebno je imati nekoga kome ćemo otkriti i izreći sebe.

Kada izgubimo povjerenje i od drugoga doživljavamo napade, postajemo agresivni. Jedini je lijek tada zavoljeti agresivna čovjeka. Međutim, čista i potpuna ljubav je tek Bog; On je i jedini način da čovjek preživi.

KAKO PROMIJENITI MUŽA/ŽENU?

Mijenjati drugoga možemo samo preko duhovne razine. Svakog čovjeka se može
promijeniti. Evo nekoliko uputa koje pomažu u tom hodu:

  1. Osobu mirno, u duhu, gledati u oči (to nije psihička vizualizacija) i reći: „Opraštam ti i razumijem te.“
  2. Reći u duhu: „Oprosti i ti meni.“
  3. Zavoljeti drugoga kao što Bog voli i posvijestiti si da nas drugi u svojim dubinama neizmjerno vole.
  4. Zahvaljivati Stvoritelju što drugi postoji.
    Mnogi su se primjenjujući ovo promijenili. Ali, muž se neće promijeniti ako se
    ne promijeni i žena i obrnuto. Opraštajući, mijenjamo se u sebi i prema drugome te drugoga puštamo k sebi. Kada molimo za oprost, molimo za dopuštenje da pristupimo drugome, dođemo do njega. Voljeti drugoga znači prihvaćati ga u potpunosti. Zahvaljujući Bogu za onoga koga želimo promijeniti, vjerujemo u promjenu. Tako nastaje promjena u braku i u obitelji.