Iz arhive, piše: Ante Novak, teolog

Dogodi li vam se ponekad ili možda uvijek da netko psovkom, nenamjerno, povrijedi vaše srce? Dogodi li vam se da netko, na isti način, bogohulnom psovkom razdere vašu dušu, uzduž i poprijeko?

Meni se to dogodi i taj osjećaj ne mogu ni sa čim drugim usporediti, nego s ranjavanjem srca i razdiranjem duše. Osjećaj je strašan. Kada bi netko, nehotično, kakvim oštrim predmetom razderao vašu kožu, sigurno je da bi se ispričavao danima, provjeravao kako rana zacjeljuje i najvjerojatnije vam poklonio nešto u znak iskupljenja.

Kod psovke toga nema. Psovka je, tumači nam jezikoslovac Vladimir Anić u ‘Rječniku hrvatskoga jezika’, nepristojna riječ koja se komu upućuje u gnjevu, kojom se što izvrgava ruglu ili koja se upotrebljava kao poštapalica u neuglađenom govoru.

Uz tu definiciju zbunjujuć je trend u kojem su psovku objeručke primile i perjanice
duha – kazališne daske koje život znače, te papir i pero, ‘bojovnici književnosti’ (lijepe
književnosti, kako joj se stoljećima tepalo).

Tko je više kriv? Čovjek ili svijet teatra i literature, lijepe? Jasno je, ne može se kriviti nešto mrtvo i beživotno, što bez sudjelovanja duha gubi smisao. Kazalište su glumci, redatelji i svi ostali, a književnost su pisci, izdavači i također svi ostali. Čude se zašto posjećenost opada i čude se zašto su tiraže tako niske u odnosu na ona slavna, ne tako davna vremena.

Dok god ‘svjetionici duha’ budu u ‘mraku’, dok psovka bude svakodnevica, ma bolje ‘svakominutica’, duša nam je kao razderana, a predstava i knjiga ne dopiru do srca, ne ostaju… Dakako, ‘psovka’ je i dobra zamjena za sve ono banalno, površno, sirovo,
beskrupulozno i oholo.

O toj stvarnosti ne treba puno mudrovati i filozofirati, iako i to nekada dobro dođe jer time se, naime, čeliči i ispunja duh, te tako priječi da se duh puni ‘prljavštinom’. Dovoljno je zaviriti u neke primjere (lošim primjerima nećemo pridavati pažnju, dovoljno ih drugi promoviraju) iz istog okružja knjige i glume i lako zaključiti u čemu je problem.

Kako to da jedan Fjodor Mihajlovič Dostojevski, čovjek sredine devetnaestog stoljeća, biva i danas čitan, hvaljen i tiskan? Kako to da je predstava ‘Stilske vježbe’ sredinom siječnja 2010. proslavila 42. godinu izvođenja? U izvedbi Pere Kvrgića i Lele Margetić, ušla je prije nekoliko godina u Guinnessovu knjigu rekorda.

Što će biti za deset, pet ili samo tri godine s „umjetničkim“ ostvarenjima prekrcanima psovkom, s pravom se pitamo. Hoće li ih se itko sjećati? Ti dani će brzo doći, a s njima i odgovor koji se već ionako nazire. On se nalazi u duhu, osobnom (čovjeka) i sadržajnom (predstave, knjige).

Da, dobro primjećujete, duh je izbačen, i malim i velikim slovom pisan; izbačeno je srce i, slikovito rečeno, ‘krv više nema tko tjerati naprijed’. Caruje odsutnost, ili bolje, nedostaje duha, onog ispravnog, svetog, koji nadahnjuje, razgaljuje, oplemenjuje… Preostaje praznina koju popunjava nešto drugo, nešto nisko.

Popunjava je psovka i tjera čitatelje i gledatelje. Ružne su riječi zauzele mjesto lijepim riječima; praznina se popunila, jasno je da nije mogla ostati prazna. Koliko su u najnovije doba brojna ostvarenja kojima se poklonici opetovano i opetovano vraćaju, bez obzira na to što su ih već pročitali i upijali svaku scenu, i iznova otkrivaju u njima nešto novo?

Toga je nekoć bilo u velikoj mjeri i jednako je značajnu ulogu igralo u umjetnosti kao što su to činili prvijenci, promocije i premijere. Dobro i vrijedno djelo isplati se i dva puta pogledati i pročitati, loše nijednom.

Mogu nekritičke kritike i sponzorirani medijski izvještaji ‘vrištati’ o vrhunskim djelima i ostvarenjima, ali što vrijedi ako ih stvarnost demantira? Peru i Lelu oduševljeno mnoštvo i dalje gleda u nepsovačkoj predstavi ‘Stilske vježbe’ koju izvode širom zemlje. Dostojevskog – paradigmu vrhunskih književnika – mnogi i dalje gutaju, a psovači režiraju i pišu za prolazni trend vremena koji se može podvaliti jedan, dva puta, ali više ne.

Čitatelje upućujem na teatrologinju dr. Sanju Nikčević koja je puno toga imala reći i napisati na ovu temu. Psovka ima nezasluženo mjesto u društvu i to u područjima na kojima bi se ljudski duh svim silama trebao tesati, oštriti i boriti protiv osrednjosti, trivijalnosti, banalnosti, slabosti i gluposti.

Predstave i knjige, proizvodi kulture, trebale bi biti putokaz da su psovke i psovači, ako ništa drugo, nedostatak vokabulara i kulture, i isticati se svojom pedagoškom ulogom – mijenjajući na bolje i unapređujući duh svakoga koji se s njima susretne.

Ako pak želimo izraziti neki bijes, potrebno je nametanje imperativa boljega i ljepšega, u kojem psovka ne bi bila više psovka, već istinska umjetnost. U kojem smislu? U smislu da ruskom klasiku Dostojevskom nije problem ispisati stranice i stranice o ‘braći Karamazovima’ kako bi nam silinom izražaja i raskošnim rječnikom opisao robusni i divljački duh, te naglu narav svojih likova i njihove slavenske duše.

Tko god je pročitao tu, ili neku sličnu knjigu, jasno je da nije morao iščitati doslovnu psovku, onu najbanalniju – grubu – jer to je govor ulice. Knjiga i kazalište pružaju više – oni su umijeće i umiju i psovku izraziti na nepsovački način. Pružaju umjetniku priliku da izrazi i više, možda i groznije, ali dostojansveno čovjeku, bilo da čita, bilo da gleda umjetnikovo djelo.

I umjetnost u tom trenutku postaje više od prosječnosti, postaje umijeće širine izražaja, daleko od bijede jer ljudski duh je takav, sposoban za puno više i uzvišenije.Tada nije teško glumcima gestom, grimasom, rukom, pokretom, šutnjom ili silinom riječi iz bogatoga vokabulara izraziti mnogo više od psovke… ali ne povrijediti čistoću duha.

Štoviše, u tim trenucima duh će rasti i izgrađivati se na svoj suptilan i profinjen način za što ga je sposobnim učinio sam njegov Stvoritelj.