Piše: Nikolina Horvatić

Oduvijek sam čeznula i tražila savršenu Ljubav, onu koja će me najbolje razumjeti i uvijek me podupirati. Tako je bilo i na početku veze sa suprugom, ali nešto nije štimalo. Bio je on tu za mene, ali i za svoje društvo, a ja sam postajala sve više ljubomorna, posesivna, nemoguća. Padala sam u neka tupa, depresivna stanja iz kojih mi je trebalo da se izvučem i do nekoliko dana.

Dečki iz društva su se polako oženili, osnovali obitelji, a druženja se smanjila. Stigla su djeca i nama, ali moji osjećaji su ostali isti samo potaknuti drugim razlozima. Većinu dana provodila bi sama s djecom, a kada bi stigao kući suprug bi prvo pozdravio roditelje koji žive u prizemlju kuće i pitao što njima treba. Dolazile su mi misli: Opet mu nisam prva! Ni ja, ni djeca! Bilo je takvih i drugih situacija koje su me jednostavno rastuživale.

Tijekom godina uz profesora Ivančića ipak sam spoznala onu pravu i jedinu savršenu Ljubav, onu koja me nikad neće iznevjeriti, kojoj sam uvijek na prvom mjestu, koja me naučila opraštati. Topla, umirujuća, beskrajna.

Od tada supruga ljubim još više i u neizmjernoj slobodi. Nezamislivi su mi osjećaji od prije, ta grozna sebičnost. Isto tako nezamislivo mi je doći kući i ne pitati njegove roditelje kako su i trebaju li kakvu pomoć. Ima trenutaka koji me opet izbace, ali srećom samo na kratko, jer sada znam kome sam najvažnija.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.