Iz arhive: Razgovor s prof. dr. sc. Tomislavom Ivančićem
Razgovarala Željka Kolar

Proljetni dani izmamili su me u šetnju. Promatrajući probuđenu prirodu, zaokupio me gotovo tjeskoban dojam da čovjek nikako da procvjeta, nego štoviše, kao da je zakopan u nekom mulju profanosti. U tom raspoloženju me, na stazi uz potok, zatekao profesor Ivančić. Podijelila sam s njim ne baš sunčane misli, a on je, kao da mi gleda u srce, prokomentirao: Uvijek je u povijesti bilo epoha u kojima je čovjek pao na najnižu razinu, a onda kada je došao do dna i vidio da je prevaren i na rubu pakla, onda se vraćao. Vjerujem da ćemo se uskoro početi vraćati prema ljubavi. Važno je da već sada imamo viziju o tome što zapravo usrećuje dvoje mladih ljudi koji ulaze u brak, što to usrećuje muža i ženu koji su već pred mirovinom, a i dalje se vole i ne mogu jedno bez drugoga, i što je to zapravo ljubav.

Te njegove riječi bile su samo početak razgovora tijekom kojeg su sve moje misli doživjele proljeće. Razgovor sam uobličila u slova na papiru kako bi i čovječanstvo procvjetalo.

Što je ljubav?

Ljubav je kada netko u nama vidi da smo mu dragocjeni. Nismo mu samo dragi zbog izgleda ili nečega što imamo, nego u nama vidi ono vječno, neuništivo i božansko – našu besmrtnu dušu, nas kao osobu. A osobu se nikada ne može do kraja upoznati, može je se samo otkrivati i još više voljeti. Kada nas netko tako voli, onda znamo što je ljubav, osjećamo se potpuno voljeni i ne bojimo se života. Onda i mi možemo samo voljeti. Tada osjećamo i da je Bog u nama jer Bog je ljubav. Tek tada čovjek može sretno živjeti i to je ono do čega trebamo doći.

Je li i zaljubljenost ljubav?

Najjednostavnije, zaljubljenost je komadić neba koji se pojavio na zemlji. To je poput komadića duhovne veličine koja je ušla u našu materijalnu, tjelesnu, fizičku stvarnost. Možemo reći da u zaljubljenosti duša čovjeka izlazi u susret duši drugog čovjeka. Ljudi kao da dodiruju svoje duše i osjećaju da bez druge osobe ne mogu živjeti; ni s kim drugim ne mogu i ne žele razgovarati kao s ljubljenom osobom. Kao da su se ta dva bića odjednom, nakon dugog traženja, pronašla i našla smisao jedno u drugome. Zaljubljenost čovjeka potiče, daje mu nove i stvaralačke snage, može ga učiniti zadovoljnim i sretnim… Međutim, potrebno je iz zaljubljenosti prijeći u djelovanje. To u početku može biti teško jer valja uložiti trud da onu doživljenu ljepotu pretvorimo u oblik u materijalnom svijetu. To obično ne ide lako. Npr. ako osoba zaljubljena u umjetnost, nema snage izdržati potrebno školovanje, može stati i tako zakopati svoj talent. To vrijedi za svaku zaljubljenost. Zaljubljenost dakle treba prijeći u ljubav. Ljubav treba postati djelotvorna ljubav, a ona treba biti koračanje naprijed prema sve većoj savršenosti, sve dubljoj ljubavi, sve bliže izvoru koji nikad ne presušuje.

Možemo li ljubav odvojiti od seksualnosti?

Seksualnost i spolnost je cijeli čovjek, izraz fizičke i duhovne ljubavi – biti za drugoga, sasvim se dati drugome, nestati u drugome. Svaki dodir spolnosti je dodir intime, onoga najdubljeg u čovjeku, dodir sramežljivosti i neizmjerne slutnje života. Intima spolnosti i erotike je nagovještaj neizmjernog, doživljaj vječne ljubavi, nježnosti i topline. Tek se u intimi može doživjeti ljubav, mogu se razumjeti i mogu rasti najosjetljiviji i najfiniji predjeli čovjekova bića. Tjelesna je spolnost samo znak diskrecije, zapravo znak Božje skrovitosti, intime, ljepote. Naša je spolnost očitovanje Božje nježnosti i ljubavi.

Ne može se čovjekova spolnost odijeliti od njega, njegove savjesti i braka. To nisu dvije stvarnosti nego jedna. Spolnost, kao i sve u čovjeku, ima svoju tjelesnu i duhovnu sastojnicu. Spolnost dakle nije samo tijelo, nego još više čovjekova duša. Seksualnost treba biti izraz ljubavi, a ljubav dolazi iz duha i po tome je spolnost nešto božansko. Kod čovjeka ne postoji samo seks, nego je to uvijek ljubav. U spolnom nagonu ima nešto čudesno, što nas fascinira. Tu je čovjek najnježniji i najživotniji i stoga mu je tu potrebna stidljivost kao zaštita.

Ne može se dijeliti spolnost od seksualnosti jer je čovjek cjelina, a ne fragment.

No, Adam i Eva, kako znamo iz drugog poglavlja Knjige postanka, stvoreni su goli i nisu se stidjeli. Zašto im stidljivost nije bila potrebna?

Oni su se potpuno voljeli. U početku je sav spolni nagon bio čista ljubav i Bog je htio da se iz te ljubavi rađa novi život. Adam i Eva se nisu stidjeli jer su vidjeli ljepotu i draž svog tijela i spolnosti onom čistoćom kojom je Bog vidi.

Od početka je muž ostavljao oca i majku i prionuo uza svoju ženu, išao za njom (a ne kao što imamo danas). Zato je Adam išao za ženom i onda kada su sagriješili. Ona je bila prva i, možemo reći, davala je ton svemu. Žena je srce čovječanstva, a muškarac sav čezne za njom, da se u njoj smiri i pronađe samoga sebe. Međutim, seksualnost, shvaćena samo tjelesno, ne dopušta da se to dogodi. Spolnost, samo kao nešto tjelesno i nagonsko, može toliko pokvariti odnos između muškarca i žene, djevojke i mladića, muža i žene. Ako dopustimo spolnosti da se ostvaruje samo zbog tjelesnog užitka, postajemo kao razderani, dvolični ljudi, uprljali smo izvor života, ono najljepše, najnevinije, najnježnije u nama. Raspušten i ovisan spolni nagon razorio je odnos muško – žensko, razorio je ljubav i povjerenje među mladima, predbračne i bračne odnose i stvaranje čovjeka, uništio dostojanstvo čovjeka, sposobnost za brak, za obitelj i uopće za život; uzrokovao prostituciju i silovanja a ne donosi užitak, nego samo grižnju savjesti i ranjenost. Ljudi mogu biti ovisnici o hrani, alkoholu, cigaretama, drogi… ali nijedna ovisnost nije toliko delikatna i opasna, nijedna toliko ne razara čovjeka kao ovisnost o spolnom nagonu.

Moderna su društva kapitulirala pred raskalašenom spolnošću. Sve je dopušteno, čitava je javnost onečišćena ovisnošću o spolnom nagonu; mediji kao da sprječavaju postojanje ideala, ljepote, draži, istinskog užitka između muškarca i žene. Nedostaje nam ženstvenosti i muževnosti, ljepota majke i djece, ljepota života, nevinosti, dobrote, ljubavi. I nitko se ne bori za to. Nemojmo se dati zavarati trendovima postmoderne koji čovjeka bacaju u blato i uništavaju ono najdragocjenije među nama.

Kako ispravno živjeti svoju spolnost?

Roditelji sami ne znaju što bi, boje se djeci reći kako bi trebalo živjeti. Učitelji i profesori, vjeroučitelji i svećenici, ne usuđuju se zabranjivati. Rješenje i nije u zabranjivanju. Sama zabrana neće osloboditi nekoga kako bi postao gospodar nad sobom. Svatko tko je ovisnik zapravo nema slobode i svaka će ga zabrana samo još više mučiti. Nešto je drugo potrebno – odgoj u ljubavi. Kada čovjek doživi dublju ljubav, nešto bolje, što nadilazi nagon koji ga muči i vara, onda je to lijek, onda dolazi sloboda. Mladima uvijek govorim da se pokušaju tako ludo voljeti da se znaju zagrliti, dugo razgovarati, gledati u oči, poljubiti se, ali odlučiti kako neće učiniti ništa što bi razorilo njihovu spolnost. Tada će doživjeti da im čitavo biće gori jedno za drugim, ali jer se vole, čuvat će svoju spolnost i neće otići u krevet prerano. Jer ako sagriješe, tada više nisu iskreni; ne vole se jer im je mali užitak važniji nego čitavo biće; uništit će svoju savjest i raniti jedno drugo. Odluka da neće sagriješiti jer su dragocjeni jedno drugom izraz je duboke ljubavi i povjerenja. Osim toga, tako će svima pokazati da su slobodni, da nagon u njima nije jači. Takvi se ljudi neće bojati braka. Često sam vidio kako takva, čista ljubav, djevojke i mladiće duboko liječi.

Kada je spolnost življena po zakonu duha, savjesti, prirode, Boga, tada čovjek uživa i preobražava se.

Što je sa spolnošću u braku?

Toliki mi svjedoče kako im je, to što prije braka nisu imali seksualnih odnosa, donijelo silnu radost u braku. Spolnost im je tada postala nešto vrhunsko. Kao da je sama spolnost doživjela koliko je poštovana u njima u toj predbračnoj čistoći i sada u braku u svojoj ljepoti dolazi do punog izražaja.

Muškarac, zdrav u svojoj spolnosti, bit će ponosan što će tek svojoj supruzi pokloniti čitavog sebe u spolnosti. I kada djevojka raste zdrava u svojoj spolnosti, sretna je što će u braku moći čitava pripadati svome mužu. Kako ih snaga spolnosti ne bi razorila, nego postala sveta, postoji sakrament ženidbe. Između ljudi u braku, osobito crkveno vjenčanima, seksualnost postaje nešto sasvim drugo. Bračni, spolni odnos muža i žene duhovno je ulaženje žene u muža i muža u ženu; oni postaju jedno, kao da su se odjenuli jedno drugim. Ulazeći jedno u drugo, oni se fizički daruju, potpuno predaju jedno drugome. Muž osjeća da više nije on sam, nego je u svojoj ženi, ona ga zaokuplja, okružuje sa svih strana. Žena doživljava da je muž štiti i više nije sama; kamo god išla, posvuda je s njim. Oni osjećaju da su u braku novi ljudi – muž je u duhu svoje žene, a ona u njegovu i to se više ne može rastaviti. Po njihovoj je vjernosti brak dragocjen.

Oni u svom seksualnom životu nikada ne rade ono što rade životinje. Njihovi spolni sokovi su i duhovni, to su život muža i žene koji, prožeti, daju novi život. Mi nosimo u sebi, u spolnosti, mogućnost novog života i po tome nam je u spolnosti vrhunsko dostojanstvo. Muž i žena ne ulaze u brak da bi samo fizički uživali u seksualnosti, nego da bi jedno drugome darivali sebe kroz seksualnost i erotiku, kroz vrhunsku ljubav. Duh je onaj koji oživljava i čini od seksualnosti vrhunsku ljubav. Iz te cjelovitosti ljubavi, povjerenja i sjedinjenja, rađat će se djeca. Dijete koje se rađa između njih je kao njihovo uskrsnuće, jer su oni na neki način nestali jedno u drugome, totalno se predali.

Ipak se događaju preljubi, nevjere u braku i bludnost prije braka…

To se događa kada čovjek nije na razini duha, na autentično svojoj, ljudskoj razini, nego je prešao na razinu životinje. Kada je netko zao, svi ćemo reći da se ponaša kao životinja. Promatrajući pornografiju, svi osjećamo da to nije čovjek; nema ničeg ljudskog u tome, nego je odvratna. Ono što rade prostitutke ne donosi im zadovoljstvo, jer bi inače one bile najsretnije žene. A znamo da nije tako, znamo da su njihovo dostojanstvo i ženstvenost pogaženi. S druge strane, kada promatramo majke i očeve, njihovu ljubav, povjerenje, rađanje, vidimo i dostojanstvo njihove spolnosti.

Ljudi se varaju, i lažu jedni drugima kada misle da se u grijehu može uživati, da se može razoriti brak i uživati, biti nevjeran u braku i uživati, da se može ubiti dijete i uživati. Nisam sreo ljude koji bi se samozadovoljavali, imali predbračne odnose i bili nevjerni u braku ili izvan njega, a da nisu osjećali da im je to grijeh. Ali sam sreo niz ateista i sličnih koji su govorili kako ni sami ne razumiju, da iako ih nitko nije učio o grijehu, duboko osjećaju kada su pogriješili u spolnosti. Grijeh puno obećaje, gotovo ništa ne daje, a sve uzima. Užasna frustracija i praznina nastaju iza toga, osjećaš se jadno i krivo. Svi koji se samozadovoljavaju itekako imaju grižnju savjesti, osjećaju da nisu gospodari sebe i da ih to muči. Priznaju kako ne doživljavaju da im Crkva nešto zabranjuje ili ih Bog muči, nego osjećaju da im samozadovoljavanje oduzima dostojanstvo i ljepotu spolnosti, oni razaraju zakonitost spolnosti.

Jesu li ljudi, osobito mladi, sretni kada žive zajedno, kada im stoji na raspolaganju da svaki dan razaraju svoju spolnost i spolnost druge osobe i uopće ne idu u brak? Čovjek je zaboravio što je to ljubav i nježnost, što je rađanje čovjeka i ne čudi što svake godine nestaju čitavi gradovi jer je sve manje ljudi i rađanja. Ranjeni i mrtvi ljudi na području spolnosti ne mogu rađati čestite i moralne ljude.

Kako hagioterapija promatra te fenomene?

U hagioterapiji otkrivamo kako ranjena spolnost boli. Ako se pitamo zašto toliki mladići i djevojke ne ulaze u brak, odgovor je u njihovoj uništenoj spolnosti. Zato što su prerano čuli, vidjeli, doživjeli nešto od toga, možda još kao djeca bili silovani, ne mogu se više osloboditi te sablazni, muke i rane. Bježe od svih i sami od sebe, nisu sposobni za zaljubljenost, za brak, niti za život, a sve zato što se njihova spolnost od početka nije zdravo razvijala, nego je bila zloupotrijebljena ili su je prerano iskoristili.To je kao da otkinemo biljku koja je tek počela rasti i ona ne može dalje sazreti i procvjetati. Imamo beskraj takvih problema i rekao bih da su to najdublje patnje, i duha, i tijela, i psihe. Nažalost, na psihičkom području im se ne zna i ne može pomoći. Sve je više mladih, ali i starih, koji nam dolaze s dubokom ranom jer su bili kao djeca napastovani ili silovani i ne mogu si oprostiti i pomoći.

U čemu se sastoji hagioterapijska pomoć?

Prvi i najvažniji korak jest spojiti takve ljude s bitkom, odnosno bezuvjetnom ljubavlju. Oni koji su bili silovani redovito se osjećaju sami krivima za to – misle da su se mogli braniti ili da su možda sami pristali ili tome dali povoda. Muči ih krivnja, a stide se reći bilo kome i u sebi nose taj užas i strah. Kada napokon uspiju reći, osjećaju se slobodnijima. Osim grižnje savjesti oni trpe i od osjećaja da im je dostojansto uništeno, da više nisu ženstvene žene ili muževni muškarci. Dostojanstvo im se vraća tako da im se posreduju spoznaje da postoji netko tko ih poznaje, voli ih i štiti, ražalostio se nad njihovom patnjom, ranama i želi im pomoći; taj netko je njihov pravi Otac i on će suditi svima koji su im napakostili, a nikada njima; taj Otac ih uzima u naručje i želi ih potpuno rehabilitirati i ozdraviti.

Takve je ljude, kao i sve patnike, potrebno prihvaćati s ljubavlju, poštovanjem, nježnošću i sućuti koje duboko liječe. To su prvi koraci hagioterapijske pomoći.

Kako se vratiti u nevinost, izvornu ljubav i čistoću?

Put postoji. Imamo sreće što postoji Bog, što nam se objavio i što nas želi izliječiti. Zanimljivo je da unatoč pogaženoj spolnosti i narušenom odnosu muško – žensko, imamo toliko pjesama o ljubavi. Po tome se vidi koliko smo otpali i koliko čeznemo za onim drugim. Čeznemo se vratiti, nikada biti ostavljeni, nego vječno zajedno. Ne čeznemo za fizičkim spolnim užitkom, nego za ljubavlju.

Potrebno je početi voljeti sebe. Zapitati se: „Tko sam ja?“ i shvatiti da samo sebe imamo. Ako sebe razorimo ili dopustimo da nas neko zlo izvana razori, onda sebe gubimo i ništa ne možemo imati. Dok smo svoji i duhovno zdravi, možemo sve imati. Kada počnemo ljubiti sebe, kada shvatimo da smo sami sebi dragocjenost koju ne smijemo izgubiti, da smo duhovna dimenzija i imamo neizmjerne mogućnosti razvoja, cijela priroda postat će nam bliska i prijateljska.

Kada zavolimo sebe, onda ćemo zavoljeti svakog čovjeka. Drugoga volim ako ga toliko cijenim i ako mi je toliko dragocjen da nikada ne bih mogao s njim sagriješiti; tada sam vječan, živ i ništa me ne može razoriti.

Ako postanemo ljudi duha, ako počnemo činiti dobro, nitko nam neće moći stati na kraj. Duh je zapravo naša jedina šansa jer duh je život, on oživljava i tu nam se vratiti.