Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu. 

Potječem iz male obitelji od koje sam baštinila puno ljubavi, poštenja, skromnosti, ali ne i korijene katoličke vjere. Zato sam sebe nazivala ateistom i vjerovala da ne vjerujem.
Neobično je kako u životu jednog ateista postoji besmisao i praznina, reklo bi se bez razloga, jer imala sam dobre roditelje, završila fakultet, došla na dobro radno mjesto, ušla u brak iz velike ljubavi, imala djecu, odličnu materijalnu situaciju, a opet su u meni bili neka suhoća i nezadovoljstvo.

Naučili su me da sve mogu sama, da sve o meni ovisi, da trebam sve natovariti na svoja leđa i vući kroz život. Ali, ljudska su leđa slaba i brzo sam se slomila pod teretom života. U moj se brak uvukla ovisnost o alkoholu. To nikako nisam mogla oprostiti mužu. Stalno sam ga zbog toga osuđivala, prigovarala mu i svađala se. Svađa je na koncu postala jedina komunikacija među nama. Padala sam u očaj i sva je moja nutrina vrištala, a sve što sam u životu gradila rušilo se. Okrenula sam se djeci koja su postala moji mali bogovi.

Teško je biti ateist, odgovorno to tvrdim. Bila sam ljuta što sam uopće rođena. Majka me dugo nije mogla zanijeti i zato sam smatrala da sam se slučajno rodila. Često sam ljutito govorila: „Ma tko je mene uopće pitao želim li se ja roditi! Uostalom, zašto sam se morala roditi kada i onako moram umrijeti?“ Za mene je smrt bila grob, tama i panični strah.
Sada shvaćam da je ateizam bila teška bolest koja je razarala svaku stanicu moga tijela, koje je naprosto drhtalo od nemira i strahova. U pojedinim dijelovima tijela moje su se stanice počele razvijati prema kancerogenim. Tako je strah rađao strah, a negativni osjećaji novu negativnost.

U to je vrijeme moj mali sin sa svojim prijateljima krenuo u našu župnu crkvu, pa je inzistirao da idem i ja. Tu sam sklopila jedno posebno prijateljstvo. Upoznala sam Isusa Nazarećanina. Njegova riječ liječila je moju teško bolesnu religioznost. Međutim, osjećala sam kako moja nutrina još uvijek krvari. Nisam znala zašto se često osjećam tako jadno i kakve me to krivice jedu. Povjerila sam se prijateljici, a ona me je pozvala na mjesto na kojem (kako je rekla) zasigurno postoji lijek za moje stanje.

Bila je to grupna hagioterapija u Centru za duhovnu pomoć. Ušla sam s dozom nepovjerenja prema svemu, ali toplina koja je izvirala iz hagioasistentice i njena srdačnost topile su led s moga srca i u meni se počelo stvarati povjerenje. Krenula sam i na individualne susrete.

Kroz hagioterapiju spoznala sam da nisam slučajno na ovome svijetu, već da sam planirana u ovaj život. Bila sam zadivljena spoznajom da sam unikat svoga Stvoritelja, da sam baš Onome koji je stvorio i Veliki prasak dragocjena i da sa mnom ima poseban plan. I dobro mi je moja prijateljica rekla, hagioterapija je bila pravi lijek za liječenje moje ispaćene, bakterijama ateizma inficirane nutrine. Saznala sam da imam duhovnu dušu, da je spajanjem stanica mojih roditelja nastalo ono što je u meni materijalno, ali da je formu toj neživoj materiji dao Stvoritelj kad je u mene udahnuo životvorni dah i rekao: „ Diši i živi, jer si dragocjena u Mojim očima i Ja te ljubim.“ Na svakom tom susretu naprosto sam uranjala u taj bitak, u ljubav koja je vraćala dostojanstvo mojoj osobi.

Druga velika istina koju sam saznala, i tu spoznaju upijala u svaku stanicu svoga tijela i psihe kako bi ona liječila moje strahove i kako bi svaka moja stanica mogla ispravno raditi i biti zdrava, jest to da smrt nije kraj. Kako se za ovaj život rađamo iz utrobe majke, tako se smrću našega tijela i psihe, rađamo za život vječni. Koju je radost i olakšanje u meni izazvao ovaj lijek! Ma kakav antidepresiv!

I treći lijek koji sam počela uzimati kroz hagioterapiju jest praštanje. Mogla bih reći da je to lijek koji je jačao imunitet cijelog mog organizma i da se on uzima cijeli život. To praštanje liječilo je i moj brak i unijelo u njega pravu, istinsku ljubav. Hagioterapija mi je pomogla da tako uvježbam to praštanje da sam naprosto naučila praštati unaprijed.

Nadalje, hagioterapija me je naučila da se meni ništa bez mene ne događa, da sam ja sebi jedina šansa i da druge mogu promijeniti jedino ako mijenjam sebe.
Konačno sam sebi iskreno mogla reći: „Lijepo je što postojiš“, a svojoj duši: „Oprosti mi, dušo moja, što sam te gušila smradom ateizma.“

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Od Uskrsa do Duhova, odlučujuće vrijeme za kršćane – 6. tjedan