Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica

Ne mogu reći da sam neki plivač, a i to što jednom godišnje, pa i rjeđe, okusim slanost mora ne čini me iskusnom plivačicom. Ovoga ljeta imala sam priliku ponovno zaplivati iznad morskih dubina.

U nekim trenucima pomislila sam: “Prekrit će me ovaj veliki morski val koji mi ide ususret i bolje bi mi bilo da se čim prije dočepam obale.Ali u meni kao neki prkos; ma baš idem ususret toj grdosiji, ne dam se zaplašiti! Čim sam tako odlučila, u trenutku osjetim da je u meni sve veća snaga i odvažnost za ići dalje, ususret novim valovima. Doživjela sam predivno iskustvo kako je dobro biti nošen valovima, a ne potonuti, plesati s valom u istom ritmu. Jer, bez valova sve je nepokretno, mirno. Jedino val donosi dinamiku, promjenu, čini okolinu potpuno drugačijom od one kakva je prije bila.

Opažam kako i život nije pravocrtan, i on poput vala ima svoju dinamiku, svoje uspone i padove.

Primjećujem – kad sam u padu tada me i najmanji val promjene pogađa i tjera u strah i nesigurnost. Ali čim mu pođem ususret, prihvatim ga kao svoju stvarnost, doživim kako se u meni budi jedna nova nada i sila za biti i ostati pobjednica nad svim životnim valovima. Iskusila sam to i u vremenima razočaranja, neuspjeha, bolesti – osobne i dragih članova obitelji, pa čak i u trenucima gubitka dragih osoba koje su prošle kroz vrata smrti u vječnost, tamo gdje ćemo se svi jednog dana ponovno susresti.

Ma čim shvatim istinu – čije je more, čiji je život u meni, čiji su ljudi, čija sam ja i moje tijelo i sve funkcije organizma koji nosim – nestaje panika, nestaje nepokretljivost, hvatam ritam s valom života i tek tada uviđam svu ljepotu koja se u njemu krije.

Sve mi postaje moguće čim prihvatim život kao jedno neprestano gibanje prema naprijed i kada znam tko je prvi Nepokrenuti Pokretač svakog gibanja – to je moj Stvoritelj, bezuvjetna Ljubav.

Nošena valovima bezuvjetne Ljubavi uživam, plivam kroz život, okružena nježnošću i ljepotom odsjaja vječnosti.

Prihvatiti stvarnost, svoju konkretnu stvarnost, hrabro kročiti kroz nju – jedini je put do životnog iskustva koje me čini novim, vrhunskim čovjekom, koji sada ne samo da vjeruje nego i zna da je u rukama Dobrote, da je siguran i da će, unatoč izazovima svakodnevice, sve biti dobro.

Jer dok sam na obali, dok ne zaplivam, dok ne iskusim val čitavim svojim bićem ne mogu niti upoznati njegovu ljepotu. Tako i život, ne mogu ga samo promatrati i gledati – bilo svoj, bilo tuđi. Na meni je u njega uskočiti i živjeti, prihvatiti ga. Da bih to mogla potrebno mi je povjerenje. A kako ne bih imala povjerenje u Onoga tko mi je život dao, tko ga u meni i oko mene i sada pokreće i stvara, tko je obećao da će uvijek biti sa mnom i tko mi se istinski u svakom trenutku raduje.

O tome hoću li njega, Stvoritelja svoga, potražiti, primijetiti, susresti ovisi i to hoću li unatoč valovima i zaplivati.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.