Piše: Marijana Ištvanović, hagioasistentica CHT Koprivnica

Predragi čitatelju, darujem ti ovo svoje iskustvo za neke tvoje možebitne trenutke samoće, tuge ili neke bezizlazne situacije. Svatko se nađe u takvim situacijama. Bitno je pronaći  izlaz iz te patnje. Tako sam se baš i ja, iako sam hagioasistent, našla u toj situaciji. 

Probudilo me jedno meni teško, nedjeljno jutro. Budim se tužna, ali znam da se ne smijem potpuno predati tom osjećaju. Moram potražiti izlaz iz tog stanja. Devet je sati. Odlazim sama do predivne šume u blizini mojega grada. Po dolasku me već raduje ta tišina. Kao da sve još spava. Sjedam na obližnji panj i podižem oči k nebu. Krošnje visokih stabala hrastove šume, uzdižu se visoko. Teško ih je i pogledom dohvatiti. A ja, tako mala, neznatna i slaba pred tom silinom prirode, promatram ta visoka stabla. Sada već i osjećam kako taj život oko mene miriše. I lišće i gljive i sve raslinje, živi oko mene.

Promatram taj čudesan život: tako spor, a oku tako vidljiv i srcu dodirljiv.

Nije prošlo niti petnaestak minuta moje čežnje da oživi moj život u ovoj tako čudesnoj ljepoti Stvoritelja, i događa se nešto neponovljivo. Kao da sam dozvala jutarnje zrake sunca da se spuste nad ovaj panj i mene koja sjedim u tom čudesnom postojanju i dopuštam da tišina zavlada mojim srcem. Prepuštam se tom jakom jutarnjem svjetlu i blagoj toplini koja zahvaća čitavo moje biće. I dok razmišljam kako mi je lijepo ovdje biti, uplašim se jako, jer čujem da mi nešto dolazi u susret. A kad ono malo lane, prepuno lijepih točkica.

Prizor kao u bajci koju čitam svojoj unučici. Zastane taj mali „Bambi“ nedaleko od mene, pogleda me i ode brzim skokom dalje. Ostaje mi samo da zahvalim Tvorcu i Stvoritelju svega što postoji.

Vraćam se kući, prepuna života i radosti. Pitam se kuda je nestala moja tuga? Tko ju je obasjao? Na mojem licu se pojavio osmijeh. I smijem se toj Ljepoti koja je sada u meni i oko mene. 

Prenosim to svoje iskustvo svojoj prijateljici, a ona me zamoli da već sljedećeg jutra pođemo zajedno pronaći taj panj, to mjesto, da bi i ona doživjela tu Ljepotu. To smo i napravile. No, bio je to neki drugi panj, ali je to bio naš ponovni susret Ljepote i čovjeka. Stvoritelja i čovjeka. 

Dragi čitatelju, Ljepota je tako djelotvoran lijek za tvoju ranjenu dušu. Prepusti se i ti tom DODIRU LJEPOTE, tom djelotvornom lijeku iz naše hagioterapijske ljekarne. On je besplatan i bez nuspojava.

Kada osjetiš da je lijepo što postojiš, u danu koji ti je darovan, ne zadržavaj taj osjećaj samo za sebe. Tom unutarnjom Ljepotom u sebi, obasjaj nekoga u svojoj blizini, nekoga tko treba tvoju Ljubav, tvoju Ljepotu koju si dobio na dar. Pomozi nam umnožavati Dobrotu, Istinu, Ljubav i Ljepotu, jer baš to je smisao ljudskog postojanja. Život darovati nekome pored sebe. Oživjeti nekoga koji je u patnji, kome je teško. Reći mu da će biti dobro jer o Dobroti ovisi ovaj svijet i sve na njemu. 

I ja se radujem tvome životu, predragi čitatelju.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.